Zagrebačka Booksa u svojoj novoj sezoni predstavlja novu književnu tribinu “Pitaj što te zanima – Spisateljice u dijalogu”, s ciljem otvaranja dijaloga između autorica različitih generacija i faza u karijerama.
Nakon premijernog predstavljanja tribine krajem rujna, ovog utorka, 12. listopada u 18 sati slijedi drugo izdanje “Spisateljica u dijalogu”, koje će pod naslovom “Sve čega nema i što nam fali” ugostiti Marinu Gudelj, dobitnicu nagrade Prozak i autoricu zapažene zbirke priča “Fantomska bol” i Koranu Serdarević, jednu od naših najnagrađivanijih književnica i autoricu najnovije zbirke kratkih priča “Gušterov rep”.
Pod vodstom moderatorice Luize Bouharaoue, obje književnice otvorit će dijalog o svom autorskom djelovanju te publiku kroz razgovor upoznati sa svojim promišljanjima i iskustvima, kao i suočavanju s društvenim izazovima svakodnevice, problema, izazova i tabua.
Uoči njihovog gostovanja u Booksi, kratko smo popričali s obje gošće i dobili uvid u tračak atmosfere i tema koja nas u puno opširnijem obliku očekuju ovog utorka, 12. listopada, na drugom izdanju tribine “Pitaj što te zanima – Spisateljice u dijalogu”.
Obje autorice s nama su otvoreno podijelile svoja iskustva i promišljanja, od savjeta za nove generacije autora do osobnog doživljaja pandemijskog razdoblja i njegovog utjecaja na njihovo stvaralaštvo. U nastavku pročitajte dijalog dviju hrvatskih iznimnih spisateljica, Korane Serdarević i Marine Gudelj.
Budući da se Booksina tribina temelji na dijeljenju iskustva i znanja, koji savjet biste uputili novim generacijama autora/autorica?
Marina: Skupa mi je još novo i svježe, sama sam sebi više nova nego starija generacija. Savjeti o pisanju i objavljivanju su poprilično protuslovni, ali možda je takvo i zvanje. S jedne strane vam viču da nikada ne odustanete, a s druge je opća sugestija da se ostavite pera. Premda tek odnedavno objavljujem, meni je ne pisati bilo nezamislivo i zato sam ustrajala u tome. Savjet je stoga svima koji se osjećaju tako da budu prisutni, da šalju svoje radove na natječaje, da se javljaju i da, više od svega, čitaju.
Korana: Čitajte više. Nemojte nikad misliti da ste bolji od većine, ali uvijek pišite bolje od većine. Naučite biti vlastiti urednici prije urednika. Ne libite se brisati. Ne mudrujte. Ne očekujte slavu, to je zaista smiješno. Ne očekujte bogatstvo, to pak nije smiješno, nego suludo. Obrišite pola epiteta.
Možete li se osvrnuti na objavu svog prvog djela – što nosite sa sobom kao poučno iskustvo iz tog perioda i atmosfere objave prvijenca?
Korana: Kad je moja prva zbirka izašla, neočekivano je isplivala, bilo je jako puno intervjua i kritika, i mogu sad s odmakom reći da sam bila na nekakvom autopilotu, nesvjesna zapravo što se događa: da sam na početku koji me tim dobrim prijemom i motivira, ali i opterećuje. Teško je ostati hladne glave u trenutku uspjeha, vidjeti da će svi intervjui i članci i kritike nakon par knjiga biti puno manje važni od toga koliko se meni samoj knjiga sviđa, jesam li uspjela reći što sam htjela, kome je to uopće važno, veseli li me pisanje, trebam li ga, i što ono u mom životu uopće znači. Danas mi se čini da sam postupila dobro: bila sam iskreno vesela i s radošću sam upoznavala nove ljude (makar sve bilo pomalo naivno i preentuzijastično). Ništa drugo ne bi bilo toliko lijepo.
Marina: Objava prvijenca za mene je istovremeno bila delirična i stravična. Nestvarno je bilo to da napokon izlazi, a bojala sam se onoga čemu sam istovremeno težila: susreta knjige i nepoznatih mi čitatelja. U tome su mi uvelike pomogli opušteni i stručni ljudi oko mene, ljudi koji su u ovome duže nego ja i koji su odgovarali na različita, ponekad i nepostavljena pitanja. Svakako, objava prvijenca mi je jedno od najdražih iskustava u životu, a s tehničke strane mi ipak najviše znači to što sam uređujući zbirku toliko naučila o radu na tekstu. Važno je znati što želite reći pričom, zbirkom, romanom, ali je također važno poslušati intervencije u/na tekstu jer ponekad ono što želimo reći nije ono što smo i rekli.
Je li pandemijsko razdoblje utjecalo na Vaše navike – i možda probudilo neke nove izvore inspiracije i kreativnosti?
Korana: Pandemija i potres su me usporili, zablokirali, zakočili. Nedostajali su mi ljudi i život kakav sam živjela da u njemu nađem svoje početke i krajeve; uglavnom sam bila paralizirana. Trebalo mi je par mjeseci da mogu opet čitati, kamoli pisati. No, imala sam u jednom času ideju, napisala par desetaka kartica, krenulo je nešto neplanirano. Ipak, te kočnice koje su me na silu držale još nisu sasvim popustile, nisam našla u sebi mjesto odakle da slobodno pišem. A pisanje bez slobode je trkeljanje, cupkanje u mjestu.
Marina: Urbana je legenda da su pisci samotnjaci i da im odgovara izoliranost od društva. Sam proces pisanja, barem moga, doista traži povlačenje i privremeno udaljavanje od svakodnevice, ali povlačenje svijeta u dnevne sobe nije u meni potaknulo protok nove kreativnosti, nego se dogodilo suprotno. Posao se također preselio doma i cijeli svijet odjednom se skučio u kuhinju/dnevnu sobu u kojoj sam živjela i radila. U tome nisam pronašla inspiraciju, uspjela sam samo urediti roman koji uskoro izlazi i potom se svim silama pokušala mentalno i fizički maknuti s tog mjesta.
Jeste li u posljednjih godinu dana pročitale neko djelo ili rad, koje Vas je odmah na prvu ostavilo bez teksta i koje biste voljeli ovdje navesti?
Marina: Čitam žanrovski različitu literaturu i toliko je toga sjajnog napisano pa se i ja lako zalijepim za nešto. U posljednje vrijeme oduševili su me romani “Kraj priče” Lydije Davis i “Blistava republika” Andresa Barbe, a među romanima za mlade, s elementima fantastike, svakako “Šest vrana” autorice Leigh Bardugo.
Korana: Sram me reći, ali tek sam relativno nedavno otkrila Siri Hustvedt, i sad zaljubljeno i fanatično čitam sve. “Što sam volio” je bila knjiga za najbolji početak našeg odnosa. Također me oduševila “Moja dota” Nore Verde, možda najnježnija knjiga koju sam pročitala u zadnjih par godina.
Naslovna fotografija: Edi Matić / Privatni album
