Aktualna kazališna sezona već je iznjedrila moćne dramske komade u gradskim kazalištima, poput ZKM-ovih predstava “Max, Mischa i ofenziva Tet” i “ACID/KISELINA” te Gavelline “Sigurne kuće”. Otvorile su intimne i slojevite teme, među kojima važnu okosnicu čini pitanje identiteta ili njegova gubitka. Nedavno je s izvođenjem počela još jedna predstava u čijem je fokusu isti motiv – identitet – no ona je drukčija, jer od nas traži da je osjetimo na dubljoj razini
„Spavaj, dijete moje malo, spavaj“ nova je predstava Matije Ferlina, nastala u produkciji Katane i Udruge Tras. Predstava je najprije izvedena u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu, a potom u Zagrebačkom plesnom centru, gdje je i dalje na repertoaru. Prvi je njezin adut tekst i misao Jona Fossea, izazovnog i povremeno zahtjevnog norveškog nobelovca koji u svojim radovima kroz gust tekst donosi priče o fragmentiranosti društva, izolaciji i smislu svijeta. Drugi je plesna postava koja komad i izvodi, a sastoji se od tima plesačica koje na plesnoj sceni djeluju više od dvadeset godina.
Riječ je o plesnim umjetnicama, Petri Chelfi, Ivani Pavlović, Martini Tomić i Petri Valentić, osnivačicama Udruge Tras i organizacije Katana, koje djeluju kao autorice i koautorice, izvođačice i plesne pedagoginje, a čiji su profesionalni putovi obilježeni kontinuiranim radom, interdisciplinarnošću i snažnim doprinosom suvremenoj plesnoj i izvedbenoj sceni. Njihova su postignuća potvrđena nominacijama i nagradama strukovnih organizacija, uključujući i Nagradu hrvatskog glumišta.
Razgovarali smo s njima o specifičnoj poziciji plesa u umjetničkoj areni u Hrvatskoj, iskustvu na sceni i važnosti ove predstave koja nove izvedbe ima 16. i 17. siječnja.
Predstava je nastala prema tekstu Jona Fossea, norveškog autora i Nobelovca. Nedavno smo čitali njegovu knjigu “Netko sam drugi”. U njegovim radovima ponovno dominiraju teme izolacije, osobne i kolektivne tjeskobe, ali i pitanja vjere te smisla života. Kako biste okarakterizirale temu ove predstave i njezine poruke?
Martina: Tema predstave ”Spavaj, dijete moje malo, spavaj” koja se oslanja na izvorni tekst J. Fossea i prijevod Dubravka Torjanca, fokusira se na atmosferu usamljenosti, izoliranosti likova koji međusobno komuniciraju u nekom rubnom prostoru postavljajući pitanja oko mjesta, vremena, ljubavi, prošlosti, budućnosti. Taj izvođački međuprostor se neprestano raspada i iznova uspostavlja na razini fragmentiranih gesta i mikroakcija. Poruke su metaforičke, pune imaginacije i potiču na razmišljanja o nekoj vrsti smiraja, prolaznosti, duhovnosti.
Zašto je vama osobno ova predstava bila važna i zašto mislite da ima značaj u kontekstu današnje fragmentacije zajednice?
Martina: Predstava mi je važna jer u izvedbenom smislu radi na drugačijoj plesnosti i prisutnosti što mi je kao izvođačici uvijek izazov. Virtuoznost se zasniva na nemogućnosti i nevidljivoj napetosti između pokreta, teksta i prostora i stalnom percipiranju i kuriozitetu ispod same maske.
“U današnjem kontekstu gdje kao društvo i pojedinci stalno jurimo i pažnja nam se raspršuje prostor, pokret i atmosfera predstave prisiljava na usporavanje što ponekad predstavlja luksuz.”
Postići drugačiju tenziju i dinamiku koja je sporija, prisutnija bilo je izazovno i bogato ne samo za proces i izvedbu već i za vlastite plesne arhive. U današnjem kontekstu gdje kao društvo i pojedinci stalno jurimo i pažnja nam se raspršuje prostor, pokret i atmosfera predstave prisiljava na usporavanje što ponekad predstavlja luksuz. Također, predstava nam je važna jer nas je kao izvođačice povezala u prvu koprodukciju, nadamo se i ne zadnju.
Petra Chelfi: Mislim da predstava ima snažan značaj u današnjem trenutku jer ne nudi brze instant odgovore na egzistencijalna pitanja nego nudi prostor za zajedničko zadržavanje u neizvjesnosti. U kontekstu današnje fragmentiranosti društva, predstava otvara prostor za zajedničko iskustvo koje se temelji na prisutnosti, a ne na slaganjima ili identifikaciji.
Što za vas znači “govoriti plesom”? Kako biste približile svijet plesnih predstava osobama koje možda nisu česti gosti plesnih izvedbi ili kazališta uopće? Na što nas ples potiče i što nam omogućuje?
Petra Chelfi: Govoriti plesom znači dopustiti tijelu da preuzme ulogu jezika. Forma plesa je apstraktna i često nudi način izražavanja koji ne objašnjava, koji često nema naraciju; koji ne traži brzo razumijevanje, nego prisutnost. Ples nam omogućuje da govorimo o stanjima, odnosima i unutarnjim procesima koji često izmiču riječima. U tom smislu, ples nije ilustracija ideje, nego prostor u kojem se ideje rađaju.
“Plesne predstave možemo gledati na način da si dopustimo da nešto u nama reagira, bez potrebe da to odmah prevedemo u riječi.”
Publiku rado pozivamo i ovim putem na plesne predstave uz riječi da ne moraju „razumjeti“ ples da bi ga doživjeli. Dovoljno je doći otvoren, bez očekivanja da će se ispričati jasna priča ili ponuditi jednoznačna poruka. Plesne predstave možemo gledati na način da si dopustimo da nešto u nama reagira, bez potrebe da to odmah prevedemo u riječi. Upravo u toj slobodi vlastitog upisivanja doživljaja i značenja leži pristupačnost suvremenih plesnih predstava.
Sve imate zaista značajno iskustvo u plesnoj karijeri. Kako se vaši stilovi i izrazi razlikuju, a kako se međusobno nadopunjuju?
Ivana: Da, svaka od nas ima svojih dvadesetak godina profesionalnog umjetničkog rada, koje smo gradile kroz različita iskustva, a naši su se putevi na sceni stalno isprepletali. Surađivale smo s različitim koreografima, redateljima, glazbenicima i umjetnicima iz drugih umjetničkih disciplina, bilo kroz ansamble ili kroz freelance rad. Teško je u suvremenom plesu govoriti o jedinstvenom stilu, pa tako i o razlikovanju; prije bih rekla da izvedbeni jezik proizlazi iz našeg „unutarnjeg“, iz onoga što nas kao umjetnike goni na stvaranje i inspirira. Jednom kad uronite zajedno u proces rada, taj unutarnji prostor svake od nas postaje mjesto u kojem se nadopunjujemo, dijelimo i komuniciramo, i upravo kroz tu razmjenu nastaje specifičan “stil”.
Kako izgleda proces stvaranja plesne predstave u produkcijskom smislu?
Petra Valentić: Proces stvaranja plesne predstave u produkcijskom smislu zapravo je jako zabavan. Sve počinje maštanjem i razgovorima, razmišljamo čime se želimo baviti u idućem razdoblju, koje teme ili područja nas trenutačno najviše zanimaju i kako cijeli proces možemo dodatno obogatiti raznim aktivnostima koje nam pomažu u istraživanju u praksi. U toj fazi često zamišljamo idealni scenarij, a onda ga polako pokušavamo spustiti u realne okvire produkcije i svakodnevice.
“Iako najčešće radimo u uvjetima koji nisu idealni, posebno kad je riječ o financijama, trudimo se biti što kreativniji i snalažljiviji.”
Projekt gradimo od samog početka, iz nule. Puno razgovaramo, razmjenjujemo ideje, propitujemo što i kako želimo raditi te promišljamo gdje bi predstava imala najviše smisla i za sam projekt i za zajednicu u kojoj nastaje. Paralelno razmišljamo i o ljudima koji će biti uključeni u proces, tko u kojoj ulozi i na koji način.
Iako najčešće radimo u uvjetima koji nisu idealni, posebno kad je riječ o financijama, trudimo se biti što kreativniji i snalažljiviji. Ono što nam je najvažnije jest da nam proces ostane razigran, živ i veseo i da nas nikakve prepreke ne spriječe u našem naumu. Upravo ta energija, zajedništvo i uživanje u samom stvaranju čine cijeli proces posebnim.
Kako biste opisale poziciju plesa u umjetničkoj i kulturnoj areni u Hrvatskoj?
Petra Valentić: Rekla bih da je pozicija plesa u umjetničkoj i kulturnoj areni u Hrvatskoj i dalje dosta nezahvalna. Iako se u posljednjih nekoliko godina osjeti mali pomak, posebno u financiranju, suvremeni ples je još uvijek u znatno slabijem položaju u odnosu na druge umjetničke grane. Cijela scena zapravo funkcionira unutar nezavisnog sektora, i to unatoč činjenici da plesne škole postoje već dugo, a akademija djeluje više od deset godina. I dalje, nažalost, nemamo nijedno stabilno zaposlenje za profesionalne plesače suvremenog plesa, pa se često postavlja pitanje što s mladim ljudima nakon završetka obrazovanja.
Nažalost smo već navikli na ovakve uvjete, ali smo zbog toga postali izuzetno snalažljivi i kreativni u pronalaženju načina rada. Upravo tu fleksibilnost, upornost i međusobnu podršku vidim kao jednu od najvećih snaga suvremene plesne scene u Hrvatskoj.
S druge strane i to mi je važno naglasiti, upravo su takvi uvjeti iznjedrili jednu iznimno živu, raznoliku i otpornu scenu. Puno je ljudi koji aktivno razmišljaju, rade i bore se za bolju budućnost plesa. Stalno se pojavljuju novi autori i plesači, razvijaju se međunarodne suradnje i koprodukcije, a scena je stvarno šarena, raznolika i otvorena različitim estetikama i praksama. Imam osjećaj da se, s obzirom na okolnosti, iz dostupnih resursa izvlači apsolutni maksimum.
Iz perspektive promatrača, čini se da smo kao društvo ponekad skloni ples, ali i druge umjetničke forme, romantizirati, zanemarivati ili ih gledati kroz prizmu “sporednog” troška u državnom proračunu. S druge strane, realnost je da bez umjetnosti ne bismo mogli. Kako premostiti ovaj jaz i što bi odgovorni mogli učiniti drukčije?
Ivana: Natječaji gradskih ureda za kulturu i Ministarstva kulture i medija RH u svom naslovu sadrže sintagmu „javne potrebe u kulturi“. I da, kultura i umjetnost jesu potrebe bez kojih ne bismo mogli – teško mi je zamisliti kako bi društvo uopće opstalo bez njih. Funkcija umjetnosti je, između ostalog, da dijeli emocije, približava nas jedne drugima i uči empatiji. Premošćivanje ovog jaza zahtijeva da sustav stvara okvir u kojem je umjetnost prisutnija – u školama, medijima i obrazovanju općenito. Kroz taj okvir možda neće svi odrastati kao redovita publika ili zaljubljenici u umjetnost, ali će usvajati vrijednosti koje ona nosi – i upravo na tome treba sustavno raditi.
Kao što je Petra rekla, suvremena plesna scena već dugo djeluje u prilično zahtjevnim i nestabilnim uvjetima, ali upravo su nas oni naučili snalažljivosti i međusobnoj podršci. Iz toga je izrasla scena koja je bogata, produktivna i raznolika, koja radi kvalitetno i na umjetničkoj i na edukativnoj razini, te ostvaruje brojne međunarodne suradnje. Unatoč ograničenim resursima, danas gotovo svatko može pronaći nešto što mu je blisko i uzbudljivo, samo je potrebno omogućiti publici da do tog sadržaja lakše dođe i da ga prepozna kao vrijednost koja joj pripada.
Podrška plesnoj umjetnosti – ne samo kroz financije, već i kroz ulaganje u ljude i infrastrukturu te stvaranje šire društvene valorizacije – mogla bi dugoročno osnažiti i samu umjetnost i njezinu publiku.
Foto: Iva Ćurković Spajić
