U svijetu koji je postao opsjednut mekoćom, baršunastim filterima i bježanjem od svake naznake nelagode, finski koncept sisu dolazi kao snažan šamar usred (finske) saune. Zaboravite na hygge, lagom i ostele umivene, ispolirane, skandinavske fantazije o svijećama i vunenim čarapama koje se godinama prodaju kao ultimativni recept za sreću.
Dok smo mi ostali trošili bogatstvo pokušavajući dom pretvoriti u sigurno utočište od stvarnosti, Finci su usavršavali nešto mnogo sirovije, nešto što ne miriše na cimet, već na željezo, snijeg i čistu, nepatvorenu (meni jako blisku i dragu) tvrdoglavost.
Sisu
Sisu je psihološka arhitektura naroda koji dijeli 1.350 kilometara granice s revanšističkim susjedom i kojemu je preživljavanje upisano u genetski kod. Etimološki, pojam vuče korijene iz riječi sisus, što doslovno znači utroba ili crijeva. To je ono što imate u sebi kad sve ostalo zakaže. To je visceralni impuls koji se aktivira tek kada dođete do ruba svojih teoretskih mogućnosti, kada vaša inteligencija, talent i resursi kažu da je kraj, ali vaša “utroba” odluči da ćete napraviti još jedan korak. I onda još jedan. I još jedan. Sve dok ne stignete (ipak!) do cilja.
Zamislite sivo, helsinško jutro u veljači. Ledeni vjetar s Baltika sječe kroz kožu poput žileta, a nebo je boje hladnog betona. Dok bi ostatak Europe proglasio elementarnu nepogodu i povukao se u krevete, finski gradovi pulsiraju neometano. Djeca pedaliraju prema školama bez pratnje roditelja, učeći o disinformacijama i nacionalnoj sigurnosti između satova matematike, dok poslovni ljudi u savršeno krojenim kaputima tretiraju arktičke uvjete kao puku scenografiju, a ne prepreku. To je ta tiha, gotovo arogantna prisutnost duha koja ne traži publiku. Sisu je onaj trenutak kada ne tražite tračak nade u oluji, nego skačete u nju znajući da ste vi ti koji donosite svjetlo.
Postoji nešto magnetski privlačno, gotovo pankerski u tom odbijanju biti žrtva okolnosti. Finska povijest je, uostalom, jedna duga lekcija iz prkosa. Od proglašenja neovisnosti 1917. do mitskog Zimskog rata, gdje su se finski skijaši s minimalnom opremom suprotstavili sovjetskoj sili, sisu je bio ljepilo koje je držalo naciju na okupu. Danas se taj duh transformirao u fascinantan društveni prestiž. U finskim visokim krugovima, najpoželjnija pozivnica nije ona za modnu reviju ili otvorenje galerije, već za ekskluzivne sigurnosne tečajeve gdje elita uči kako funkcionirati u kriznim situacijama. Što ste ranije pozvani, to je vaš društveni kapital veći.
Međutim, kao i svaki pravi fetiš, sisu ima svoju mračnu, autodestruktivnu stranu. Postoji tanka linija između herojske ustrajnosti i toksične tvrdoglavosti. Istraživači poput Emilie Lahti upozoravaju na “štetni sisu”, onaj trenutak kada opsesija ciljem postane tolika da osoba prestane čuti signale vlastitog tijela ili potrebe ljudi oko sebe. To je onaj hladni, sjevernjački mazohizam koji ne dopušta odustajanje čak i kada je poraz jedini logičan i zdrav ishod. Finci su, paradoksalno, proglašeni najsretnijim narodom na svijetu, ali njihova sreća ne nalikuje onom euforičnom, mediteranskom suncu. To je tiha, stoička zadovoljština onoga tko zna da može izdržati bilo što. Na pitanje o svojoj sreći, oni često odgovaraju ciničnim protupitanjem: “Ako smo mi najsretniji, koliko li je tek svima ostalima loše?”
U današnjem svijetu koji pulsira od kolektivne tjeskobe, sisu djeluje kao najpotrebniji modni dodatak sezone; onaj koji se ne vidi, ali se osjeti u svakom pokretu. To je podsjetnik da se otpornost ne gradi u zonama udobnosti, već u onim neugodnim, granatnim pukotinama života gdje se testira od čega smo zapravo sazdani. Možda ne možemo svi biti Finci, ali možemo posuditi njihovu oštricu. Možemo prestati čekati da oluja prođe i naučiti kako plesati dok nam se led hvata za trepavice. Na kraju krajeva, ljepota nije u izbjegavanju borbe, nego u onoj nevjerojatnoj, gotovo magičnoj moći koja se budi u nama kada shvatimo da nas ništa ne može slomiti.
Foto: Marine Fleury, Ashley Singerling, Kelly McGlone, Pazao Thao
