U povijesti filma, granica između simuliranog i stvarnog uvijek je bila tema rasprave, no nigdje to nije toliko očito kao u fenomenu nesimuliranih scena seksa. Redatelji koji su se odvažili na takav pristup nisu samo provocirali publiku nego su i svjesno birali sredstvo koje ima snažnu umjetničku i etičku težinu
Kroz niz ključnih filmova, od skandaloznih klasika do modernih art house djela, možemo pratiti evoluciju ovog fenomena i razumjeti zašto je ostao relevantna tema filmske teorije i etike.
Provokacija kao umjetnička strategija
Jedan od najranijih i najozloglašenijih primjera jest film “Caligula” iz 1979. godine, s Hellen Mirren u glavnoj ulozi. Film koji je postao poznat po svom kaotičnom nastanku i uključivanju hard core pornografskih scena. One nisu bile dio originalne vizije redatelja, već su ih naknadno dodali producenti, među kojima je bio i osnivač časopisa Penthouse, Bob Guccione. Ovdje nesimulirani seks nije služio naraciji, već je bio dodatak koji je film pretvorio u senzacionalistički komercijalni proizvod, brišući granicu između umjetnosti i pornografije na najgrublji mogući način. Slično tome, William Friedkin u svom filmu “Cruising” iz 1980. koristi snimke nesimuliranog seksa iz stvarnih “leather barova” kako bi unio sirovi realizam i atmosferu opasnosti u svoju priču o serijskim ubojstvima. Seks je ovdje alat za stvaranje ugođaja, a ne za razvoj likova.
Seks kao filozofsko i psihološko oruđe
U kasnijim razdobljima, redatelji su počeli koristiti nesimulirani seks kao duboko narativno sredstvo. Lars von Trier u svom manifestu Dogme 95, u filmu “The Idiots” iz 1998., koristi scenu grupnog seksa kako bi prikazao sirov, nepatvoren izraz ljudske prirode. Cilj nije bio šokirati, već stvoriti radikalnu autentičnost unutar umjetničkog konteksta. Sličnu težnju ka iskrenosti nalazimo i u filmu Leosa Caraxa, “Pola X” iz 1999., gdje nesimulirani seks služi kao prikaz uništenog, transgresivnog odnosa, iako su (ipak) za najeksplicitnije scene korišteni dubleri.
Psihološki aspekt seže još dublje u filmovima kao što je “The Piano Teacher” iz 2001. Michaela Hanekea. Iako su scene seksa između glavnih glumaca simulirane, Haneke uključuje snimke pornografije iz pornoshopa kako bi doslovno vizualizirao mračni unutarnji svijet i parafiliju glavne junakinje. Seksualan čin na monitoru postaje prozor u njezinu psihu, dajući publici uvid u njezine najskrivenije porive.
U 2000-ima, nesimulirani seks doseže vrhunac kontroverze i intime. Vincent Gallo u filmu “The Brown Bunny” iz 2003. stvara najozloglašeniju scenu oralnog seksa u modernoj filmskoj povijesti, u kojoj glumica Chloë Sevigny i on sudjeluju u stvarnom činu. Svrha je bila stvoriti bolno sirov prikaz intimnosti i uništenog odnosa, što je izazvalo žestoku raspravu o etičnosti takvog pristupa i granicama glume.
Isti je pristup primijenio i Abel Ferrara u filmu “Pasolini” iz 2014., gdje je Willem Dafoe utjelovio talijanskog redatelja, a scene seksa prikazane su kao stvaran i prirodan dio njegove osobnosti. Nesimulirani seks ovdje postaje alat za biografsku autentičnost, unoseći realizam u portret umjetnika koji je i sâm pomicao granice. Gaspar Noé otišao je korak dalje s filmom “Love”, snimljenim u 3D-u, gdje je unio stvarni seks u glavni narativ o strastvenom i destruktivnom odnosu. Noéov pristup gotovo je eksperimentalan, s ciljem da publika osjeti sirovu, fizičku prisutnost i energiju likova.
Suvremeni redatelji nastavljaju istraživati ovaj fenomen na različite načine. Lars von Trier se u filmu “Antichrist” vratio nesimuliranom seksu, koristeći dublere za najeksplicitnije scene kako bi prikazao fizičku i psihološku destrukciju glavnih likova. Njegov cilj bila je nelagoda, a seks je bio sredstvo za postizanje toga. Dokumentaran pristup preuzet je u satiri “Brüno” Sache Barona Cohena, gdje su nesimulirani seksualni činovi snimljeni s nesvjesnim sudionicima na partyju swingera. U ovom slučaju, seks je alat za društvenu kritiku i humor, ali postavlja i etička pitanja o tome koliko je dopušteno daleko ići u potrazi za dobrom komedijom. Ipak, neki redatelji, poput Seana Bakera u filmu “Starlet”, koriste nesimulirani seks s većom dozom nježnosti, prikazujući ga kao prirodan, ali često kompliciran dio odnosa i života. Njegov pristup daleko je od eksploatacije i više se fokusira na humanizaciju likova.
Sigurnost glumaca i koordinatori intime
Posljednjih godina, s povećanjem svijesti o sigurnosti glumaca i etičkim standardima na setu, u filmsku industriju su uvedeni novi profesionalci – koordinatori intime. Njihova je uloga osigurati da se sve intimne scene, uključujući i one koje su simulirane, snimaju uz puni pristanak, u sigurnom okruženju i uz poštivanje granica glumaca. Ova nova pozicija značajno je promijenila proces rada, čineći produkcije odgovornijima i sigurnijima. Iako je pojava koordinatora intime uvelike smanjila učestalost nesimuliranog seksa u mainstream i art house filmovima, ona ne eliminira u potpunosti njegovu mogućnost. Umjesto toga, postavlja okvir u kojem se o takvim radikalnim umjetničkim odlukama mora promišljati daleko transparentnije i etičnije. Scene se ne snimaju radi – umjetnosti same. Nitko ne bi smio biti rob ičega, pa niti vizije redatelja ili same umjetnosti. U novom filmskom okruženju, svaki redatelj koji bi se odlučio za nesimulirani seks morao bi se suočiti s jasnim pravilima i protokolima, što potencijalno transformira ovaj nekada divlji i neobuzdani fenomen u promišljen i kontroliran umjetnički izbor.
U konačnici, fenomen nesimuliranih scena seksa u filmu i dalje je složena tema, ako ne i najsloženija. Dok neki redatelji koriste takve scene za provokaciju, drugi ih smatraju neophodnim alatom za postizanje prave autentičnosti i za dublje istraživanje ljudske psihe i odnosa. Svaki od navedenih filmova pokazuje različite motive i posljedice takvih odluka, tjerajući nas da preispitujemo što je svrha filmske umjetnosti i koje su njezine granice, postoje li uopće? Ako su vas je ovo zaintrigiralo, izazivam vas na gledanje filma “Pasolini”. A kakav je film (Willem Dafoe je, naravno, odličan) i je li nesimulirani seks nužan radi ostvarivanja umjetničkog cilja – prosudite sami.
