Ana Prolić i Borut Šeparović kreirali su projekt “Sami zajedno” za koji isprva nije sigurno radi li se o performansu, dokumentarcu, sve dokumentirano na web stranici… Ili se radi o projektu koji je sve to i možda još nešto. Naime “Sami zajedno” objedinjuje predstavljanje posebno kreirane web stranice i razgovor u prostoru posvećenom kreativnom djelovanju sa stručnjacima i zainteresiranom publikom, a uključuje i kratku živu izvedbu, odnosno dokumentarni performans (docu-formance) koji će biti snimljen.
Sami zajedno
Radi se o dijelu mnogo većeg Montažstrojevog projekta koji se bavi usamljenošću, fenomenom 21. stoljeća, a čije posljedice postaju socijalno, zdravstveno i političko pitanje. Internet, društvene mreže, a sada i pandemija posebno naglašavaju i potenciraju taj problem. Sam radni proces na projektu temeljio se na pseudo-dokumentarističkoj metodi kojom su naizgled potpuno privatne poruke smještene u kontekst hrvatske stvarnosti u doba pandemije, odnosno fizičke razdvojenosti koja je nastala zbog nje. Na web stranici je dostupno 30 kraćih i dužih video epizoda snimljenih na različitim lokacijama kamerom 360° te montiranih u različitim formatima. Web stranica uključuje i poetske zapise Ane Prolić koji su inicijalno poslani kao poruke.
Na snimkama likovi (A i B) pred kamerom čitaju poruke koje su uputili jedno drugom putem mobilnih uređaja. Ona čita njegove, a on njezine. Na snimkama se sugerira razdvojenost, iako su tijekom čitanja u istom fizičkom prostoru. Ujedinjeni prostorom. Odvojeni kamerom. Rascijepljeni kadrom. Ujedinjeni snimkom. Nikad bliže. Nikad dalje. Video nameće mnogo pitanja, izdvojila bih sljedeća: Jesu li oni zaista oni — ili su samo likovi koje su stvorili jedno za drugog u virtualnom prostoru komunikacije mobitelom? Što je stvarno, a što nestvarno? Spaja li ih tehnologija, ili ih zapravo razdvaja? Doprinosi li komunikacija preko zaslona razumijevanju ili produbljuje nesporazum? Mogu li zaista podijeliti osjećaje na ovaj način? Imaju li osjećaj da je onaj drugi uvijek tamo? Štiti li ih ova komunikacija od bliskosti? Osjećaju li se usamljeniji? Vide li jedno drugo? Čuju li jedno drugo? Prepoznaju li jedno drugo? Prepoznaju li sebe kroz vlastite riječi? Jesu li “oni” zaista “oni” ili su samo likovi stvoreni u prostoru virtualne komunikacije? Događaju li se “oni” ili samo izvode ljubav dok izvode čitanje poruka? Jesu li stvarniji preko zaslona ili licem o lice?
Ovo su pitanja na koja će autori pokušati odgovoriti u razgovoru, uz sudjelovanje gostiju i publike. Iako mnogi zaziru od interaktivnih umjetničkih projekata, ovaj, sigurno, će biti bezbolan, a za neke i terapeutske prirode. Dosadašnje rasprave o pitanju usamljenosti, koronakrize i novih tehnologija mahom se vode u pojednostavljenim okvirima. Projekt “Sami zajedno” u javnom prostoru želi pokrenuti drugačiji pristup prema usamljenima. Otvaranje ove rasprave nije važno samo uslijed krize uzrokovane pandemijom i snažnom digitalizacijom, već i radi promišljanja o vremenu koje slijedi nakon nje. U nedjelju 4. prosinca kao gosti sudjelovat će Milana Vlaović Kovaček, spisateljica, kolumnistica i psihoterapeutkinja. Piše o mentalnom zdravlju, bavi se ljudskim odnosima, analizira uzroke i posljedice našeg ponašanja i komunikacije sa svijetom koje često nazivamo obrascima. Pridružit će joj se i Tomislav Pletenac, profesor antropologije na Sveučilištu u Zagrebu, trenutno zaposlen na Teorijskoj katedri Akademije likovnih umjetnosti. Njegovi su primarni istraživački interesi kulturna trauma, postkolonijalizam i popularne kulture koje istražuje u lokalnom kontekstu oslonjen na kritičku analizu diskursa i postLacanovsku psihoanalizu. Moderirat će Ivana Antunović Jović novinarka i urednica u Programu za kulturu Hrvatske radiotelevizije.
Sutradan, u ponedjeljak 5.prosinca novi su gosti: Ana Perović, psihologinja i psihoterapeutkinja, duboko uvjerena da se većina naše bliskosti događa u navigiranju doživljaja da smo sve vrijeme na izvjestan način povezani, a na izvjestan način odvojeni od drugih; Leo Rafolt, redoviti profesor izvedbenih studija, kazališne teorije i transkulturalnih studija na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, a moderirat će Domagoj Bebić, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je nositelj smjera Novi mediji, te donedavni predstojnik Odsjeka za stratešku komunikaciju. A svi zajedno pokušat će tijekom ova dva dana odgovoriti na pitanja: Je li usamljenost u Hrvatskoj šire političko pitanje? Je li usamljenost tabu, stigmatizira li? Možemo li trenutnu ekonomsko-političku paradigmu u kojoj živimo povezati s porastom broja usamljenih ljudi? Postoje li društveno, politički ili ekonomski uvjetovani procesi i mehanizmi koji doprinose usamljenosti, koja u krajnjoj konzekvenci dovodi ljude do samoga dna i narušava im zdravlje? Postoje li ikakvi kvantitativni ili kvalitativni podaci o problemu usamljenosti u Republici Hrvatskoj s obzirom na statistike zemalja Zapadne Europe koje pokazuju da je usamljenost politički i socijalni problem? Prepoznaje li neko političko tijelo (npr. Ministarstvo zdravstva ili Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu skrb) usamljenost kao socijalni i zdravstveni problem našeg društva? Rješavaju li društvene mreže taj problem?
