Kada je Ivana otvorila svoj Institut održive mode, to je bilo u najboljem mogućem trenutku. Inače dugo godina aktivna na području modne industrije i pisanja knjiga i radova na temu kako ona funkcionira, sada je prepoznala pravi trenutak za pokretanjem projekta Institut održive mode o kojem smo s njome razgovarali za tiskano izdanje Grazije no. 259
Ona je autorica knjiga “Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi”, “Tiranija mode: Ukrašavanje kao potraga za identitetom” te “Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije”. Ona je i magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, smjer Dizajn i projektiranje, nagrađivana autorica, a odnedavno i pokretačica Instituta održive mode, novog poligona za proizvodnju, edukaciju i širenje ideje održivosti. Ideja za IOM, kako nam otkriva Ivana Biočina, rodila se u ljeto 2019. godine, kroz istraživanje prirodnog bojadisanja, pregledavanje i čitanje industrijskih izvještaja za predavanje o održivoj modi. “Moj životni partner rodom je iz Koprivnice i tamo ima radionu, a s obzirom na to da izrađuje kuhinjske noževe, kuje te radi sa strojevima koji teže po 30 tona, nismo uspjeli pronaći prikladan prostor u Zagrebu. Prvi veliki korak bila je odluka o preseljenju u Koprivnicu krajem 2019. Zatim sam odlučila da ću iskušati ideju o proizvodnji u praksi i članovima obitelji za Božić napraviti održive, ručno rađene poklone. Taj eksperiment završio je njihovom potvrdom: ‘Ivana, ti se moraš time baviti'”, započinje nam Ivana priču o IOM-u.
Cijeli proces, kako kaže, može sažeti u saznanje da smo kao društvo u ozbiljnom problemu, želju za djelovanjem, životno poticanje te na kraju njezinu osobnu težnju da oblikuje zdraviji i uređeniji život; da izađe iz začaranog kruga slobodnjaštva u kojem je živjela 15 godina, zahvati svoje jake strane i bude dio promjene u koju vjeruje. Upravo je održivost promjena u koju vjerujemo i mi, stoga smo Ivanu upitali sve o načinima na koje će nas educirati o istoj i putu koji još trebamo proći do nekog boljeg dana u modnoj i tekstilnoj industriji.
Putem Instituta održive mode planirate proizvoditi, educirati i širiti ideju održivosti. Možete li nam reći malo više o načinima na koje to planirate činiti u praksi?
Želja mi je ponuditi mjesto gdje se jasnim jezikom piše i govori o modi, tekstilnoj industriji i održivosti. Bilo da je riječ o predavanju, tečaju, knjižici, knjizi, web-stranici, društvenim medijima, ambalaži, kratkom filmu, grafici. Uz to, u srži djelovanja je transparentnost procesa proizvodnje, sirovina, načina dizajniranja, zbrinjavanja ostataka i odjevnih predmeta. Znanje je moć. Bez educiranih potrošača teško će se raditi koraci prema održivoj potrošnji i proizvodnji. Informacije valja prenijeti jasno, jednostavno, kroz inspirativne i kreativne pristupe.
Uza sebe imam odličan tim talentiranih dizajnerica iz Oaze, Ninu Bačun i Robertu Bratović, koje mi pomažu u oblikovanju načina komuniciranja ideja i informacija. Za početak, cilj je napraviti web-stranicu, portal koji nudi sve odgovore na pitanja o održivoj modi kroz zanimljive, inspirativne i vizualno privlačne sadržaje. Cilj je stvoriti platformu gdje se mogu okupiti potrošači, ali i proizvođači i svi ostali sudionici industrije, da se kroz združeno djelovanje čine koraci prema promjeni i održivosti. Održiva moda donijela je pregršt pojmova, informacija i činjenica koje su raspršene i teško je dobiti potpunu sliku kao hrvatski potrošač, pogotovo ako se ne služite engleskim ili nekim drugim stranim jezikom. Kao što je sir David Attenborough rekao, očuvanje planeta je sada komunikacijski izazov.
Osim što su veganski, organski i biorazgradivi, materijali koje koristite su i jako zanimljivi – zapazili smo tkaninu od konoplje, avokada, lana, koprivu, vlakana lišća ananasa… Koliko je složen proces dobivanja/nabave ovih materijala, koja je njihova prednost i u kojoj mjeri su oni danas, općenito govoreći, dostupni proizvođačima odjeće?
Sirovine su iznimno složen i vjerujem najvažniji izazov industrije. Najveća potrošnja i emisije, ali i prilike nalaze se na početku i na kraju proizvodnog lanca – u sirovinama i pri end-of-use, to jest na kraju potrošnje i životnog ciklusa predmeta. Za sirovine, vlakna i materijale važno je koliko dugo mogu ostati u ciklusu potrošnje, s najmanje potrošenih resursa pri proizvodnji te da na kraju životnog ciklusa budu biorazgradivi, reciklirani ili prenamijenjeni. Danas se najviše proizvodi i koristi poliester, a zatim pamuk i viskoza. Čak 65 posto odjeće bazirano je na poliesteru.
Godišnje se koristi oko 70 milijuna barela nafte za proizvodnju poliesterskih vlakana za odjeću. Riječ je o petrokemijskom proizvodu koji nije biorazgradiv, a potrebno je više stotina godina da bi se vlakno razgradilo, pri čemu se u okoliš otpuštaju mikrovlakna. Jedan od ciljeva prema održivoj modi jest smanjenje korištenja poliestera budući da čak 72 posto ekološkog otiska odlazi pri fazi uzgoja i izrade sirovina. Prebacivanjem na organski pamuk smanjili bismo globalno zagrijavanje za 46 posto, acidifikaciju zemlje i vode za 2/3, eroziju tla za ¼ te gotovo u potpunosti zagađivanje i potrošnju pitke vode. Posljednjih godina uvelike se veliča povratak “starinskim” vlaknima – Japan uzgaja koprivu, ramiju, dud, čak i princ Charles uzgaja koprivu na svom imanju, uz predviđanja da će kopriva postati vlakno i tekstil br. 1 za novo desetljeće.
U proizvodnji koristim monomaterijale, što znači da su odjevni predmeti izrađeni od jedne vrste materijala kako bi se olakšala mogućnost reciklaže. Svi materijali su biorazgradivi. Posebnosti i prednosti materijala su brojne: kopriva se može uzgajati bez pesticida i herbicida te nije potrebno dodatno navodnjavanje; obogaćuje tlo, hrani i štiti insekte i ptice; vlakna nije potrebno namakati u vodi pa se pri izradi vlakna i materijala štedi voda; piñatex je zamjena za kožu, materijal od celuloznih vlakana lišća ananasa; tkanine od konoplje posebno su namijenjene za osjetljivu kožu, imaju antibakterijska svojstva te reguliraju temperaturu tijela, što znači da griju zimi, a ljeti hlade.
Koristim i recikliranu mješavinu konoplje i organskog pamuka – materijal od “otpada”, to jest ostataka tekstilne proizvodnje, podravsku stoljetnu konoplju i lan. Koliko je velika potražnja za prirodnim, inovativnim materijalima pokazuje činjenica kako proizvođač piñatexa ne može proizvesti dovoljno materijala da zadovolji potražnju. Ako želite kupiti materijal, morate se prijaviti na listu čekanja. Proizvođač je priznao da nisu očekivali toliku potražnju. Pronaći dobru sirovinu i materijal je najveći i najvažniji dio posla. Materijali su dostupni, ali je na proizvođaču (a na kraju i kupcu) želi li posegnuti za sumnjivim, jeftinijim izvorima, ili platiti više za zajamčenu kvalitetu.
U posljednjih nekoliko godina svjedočimo poplavi održivih modnih brendova. Je li stvaranje novih brendova, unatoč njihovoj održivosti, dok i dalje postoji ista količina onih ostalih, neodrživih – kontraproduktivna?
Kao što sam rekla, brza moda ne može biti održiva, a 35 brendova drži 60 posto, dok najvećih 10 drži 40 posto industrije. Ovim pitanjem dotaknula si jednu od mojih suštinskih dvojbi koja me mučila kroz cijelo istraživanje i pisanje knjige o hrvatskoj tekstilnoj industriji, a to je pitanje proizvodnje. No budući da živimo u sustavu u kojem živimo, moramo proizvoditi jer gospodarstvo, ma koliko to željeli, ne možemo graditi na uslužnim djelatnostima. Preostaje nam ponuditi i gurati sve bolje i održivije načine proizvodnje, cirkularni dizajn i proizvodnju, izbaciti linearnost sustava gdje proizvod postaje smeće. Industrija danas proizvodi po modelu iz 19. i ranog 20. stoljeća. S druge strane održivost je postala dio marketinške strategije, proizvođači koji se bave organskom poljoprivredom već odavno znaju kako se pojam iskorištava kroz greenwashing, to jest ekomanipulaciju, koja je “negdje u praznini između lijepih riječi i stvarnog djelovanja”.
Na primjer, brend tvrdi da je odjevni predmet etičan ili održiv, ali kad se provede istraživanje i provjere navodi, ispadne da je riječ o lažnoj ili veoma napuhanoj tvrdnji. Zatim, predmet za koji se tvrdi da je etičan ili eko, a u ukupnom sastavu sadrži samo četiri posto održivog vlakna, ili pak brendovi koji imaju etične kolekcije od 20 predmeta, a ostatak proizvodnje je neodrživ. Još jedan primjer je najveći svjetski proizvođač viskoze, The Aditya Birla Group, s tvornicama po cijeloj Aziji, koji promovira svoj proizvod kao eco, friendly i natural. Proizvođač niječe sva istraživanja i dokaze o zagađivanju te ulaže milijune dolara u širenje proizvodnje po starom modelu umjesto u nove tehnologije. U tekstilu je također poseban problem (ne)regulacije. Roba koja se uvozi u Hrvatsku ne provjerava se, proizvođači se mogu samoproglasiti kao održivi, eko, kao i svoje tekstilne proizvode. Na kraju, nažalost, sve ostaje na povjerenju. Zato su u suštini prave održive mode – transparentnost i iskrenost.
Vjerujete li u to da se prave promjene na razini industrije i na razini potrošača uistinu mogu očekivati u neko skorije vrijeme?
Realna sam, ali i puna nade. Ne mogu lagati i reći da nema dana kad me preplavi osjećaj nemoći, tuge i gubitka, kad pročitam statistiku, izvještaj o krizi u kojoj se nalazimo, vidim smeće u prirodi ili posječenu šumu (što vidim na gotovo svakodnevnoj bazi), srce mi se slama i osjećam tupu bol u duši. No ne možemo očajavati i očekivati da će se stvari promijeniti bez našeg djelovanja i jasnog usmjeravanja. Industrija se neće promijeniti u skorije vrijeme, preglomazna je, pretroma i koliko god mislili da je raznolika – to je industrija monopola. Ako mislimo da je situacija loša, gorka realnost je ta da je ona puno gora. Odraz krize u kojoj se nalazimo odraz je našeg života i bivanja. Kao što si napisala, nalazimo se na prekretnici, svatko od nas sudjeluje u odlukama; mi smo mali kotačići, ali imamo moć. Jedno je sigurno, nikad ne smijemo odustati.
