Marko Tomaš ima status jednog od najboljih pjesnika, nomada, društveno angažiranog novinara i osobe čiji specifičan nastup jednostavno morate vidjeti
Za Tomaša vam se, kad pratite njegov rad, čini kao da je već dio neke lektire, da je škola nazvana po njegovom imenu… jednostavno, da je regionalno blago. Ovaj novinar i jedan od najistaknutijih pjesnika u regiji sada je objavio svoj prvi roman ‘Nemoj me buditi’, a nakon što sam imala priliku porazgovarati s njim, nepovratno sam zapečatila svoje mišljenje
Prilikom dogovora za intervju napisali ste mi da se nadate da mi nije prenaporan za čitanje. Nakon čitanja, moram pitati – je li to zato što nas na više razina izdajete kao čitatelje?
Iskreno, rekao sam to jer sam imao dojam da će izostanak fabule iz teksta iskustvo čitanja učiniti napornim. Nisam bio siguran hoće li moje stilske i druge formalne zamisli uspjeti nadomjestiti činjenicu da sam fabulu isjekao iz cijele priče, izbacio je van i cijelu konstrukciju zasnovao na unutarnjim stanjima glavnog lika, stanjima koja su posljedica življenja u svijetu koji iz dana u dan “porađa” fabule zasićene korupcijom i inim kriminalnim aktivnostima. Htio sam time oteti osobne povijesti, one male, povijesti običnog čovjeka iz ralja povijesnog trenutka, iz opće povijesti spasiti pojedinačnu, naizgled nebitnu, ali onu koja je direktna osuda čovječanstva za njegova nepočinstva iz pohlepe i sebičnosti. To, s moje strane, je izdaja žanra, izdaja književnog roda kojim se krenuo baviti i sve dok nisam počeo dobivati reakcije čitatelja, nisam bio siguran hoću li ih time udaviti ili će tu moju izdaju vidjeti onakvom kakva je, a ona je sva u službi dodatnog opisivanja svijeta onakvim kakvim ga ja vidim, točnije kakvim ga vidi glavni lik u romanu.
Djelo sam morala pročitati dvaput – nisam mogla shvatiti zašto me utješilo. Ima sve elemente koji bi nas trebali nanervirati – prolaznost, ovisnost, zaborav, nevažnost, izostanak smisla, rušenje pravila žanra i književne forme, ali kao da su mi solilokviji protagonista rekli da je, zapravo, u redu što nismo u stanju stvoriti unutarnji mir u košmaru koji nas okružuje. Zavidan je psihološki profil glavnoga lika, jeste li posezali i za psihološkom literaturom ili nije bilo potrebno?
Na moju veliku žalost, nije bilo potrebe za stručnom literaturom. To je suho iskustvo. Moje i ljudi koji su mi bliski. Doduše, moja sestra je psihologinja i razgovori s njom su mi pomogli uobličiti neke stvari. Vidite, onako najpovršnija moguća poruka cijele priča je: pogledajte čovjeka pored sebe, možda pati i možda mu možete pomoći. A to sve zato što sam svjestan da svijetom vlada pandemija nesigurnosti koja uzrokuje anksioznost i neka još mračnija duševna stanja.
Pisanju pristupam s čvrstim uvjerenjem da nisam jedini čovjek koji vidi i razumije određene pojave na određeni način. Pišem uvjeren da negdje tamo, izvan sobe u kojoj kuckam tekst, postoje ljudi koji se osjećaju upravo tako i da im nailazak na knjigu koja govori o njihovim stanjima možda može donijeti utjehu jer će shvatiti da nisu sami u svome mraku.
To je onako najljudskija moguća stvar. Razumjeti druge. Iz nekakvog vrlo staromodnog uvjerenja da život valja proživjeti pokušavajući biti dobar čovjek, što god to značilo. Meni, na primjer, znači uvijek pokušati razumjeti druge. Pa i neprijatelje, iako naivno vjerujem da neprijatelja nemam samo zato što isključivo gledam svoja posla. Izgleda da mi ne polazi za rukom iznervirati ljude i kad se potrudim to učiniti. Htio sam koncepcijom romana kod ljudi izazvati osjećaj da ih netko zajebava, ali i da im se svidi način na koji to čini. Prevagnula je ova druga tendencija, rekao bih. Izgleda da si ne mogu pomoći. Jednostavno nisam dovoljno cool. I to je sasvim u redu.
Je li protagonist slučajno novinar? Pitam ne zbog Vaše profesije, nego zato što mi se čini da vijesti doživljavaju sličnu sudbinu kao svijest lika – fragmenti vijesti izgubljene u brojnim drugim događanjima, steroidni naslovi koji pobrojavaju ozbiljne afere koje se ubrzo zaborave, sve što napišeš kao novinar dolaskom novih vijesti jednostavno odmah iščezne… Mislite li da su korupcija, otmice i ucjene kod nas postale normalizirane?
U potpunosti ste u pravu kada to primjećujete. Ali lik je novinar i zbog toga što sam cijelu stvar zamislio i kao hommage prezrenoj žanrovskoj literaturi. Sudbina njegova posla proteže se kroz neke dijelove knjige. Na koncu tekst koji praktički piše cijelu knjigu biva neobjavljen i izgubljen, i to ga posebno razdražuje te odvodi u konačno gubljenje i ono malo zdravog razuma koje ga je držalo na okupu. Uostalom, zbog toga je iz romana nestala priča kojom se on bavio. I najgnusnije stvari u ovakvom društvu jako brzo postaju jučerašnja, bajata vijest. I to ste sjajno primijetili. Zato sam priču učinio nebitnom. Ona se dogodila i nestala već koliko sutra, ali njezine posljedice na pojedinca nisu jer ta je priča ipak dio nekakvog sustava makar taj sustav bio kaos glavom i bradom.
Roman naizgled ispunjava i formu fatalnog, misterioznog ženskog lika. Je li ona kao i svaka druga firma namjerno služila svrsi prevare čitatelja? Pogotovo jer se danas autori svih vrsta umjetnosti žele prilagoditi ideji da su nam potrebni “jaki ženski likovi” kako u književnosti tako i u glazbi, filmu, stripu. Istovremeno se moramo sustavno boriti za svoja elementarna prava.
Puno je tu pogrešno adresiranih stvari. Posvuda je to tako. Odjednom se i književnost mjeri ideološkim aršinima. Smatram da književnost treba imati tu potku, ali ona nikako ne bi trebala biti presudna. Neke tendencije samo vode u stvaranje novih klanova i arbitražnih sudova, da tako kažem. Žena je tu skica jer je akter priče skupa s kojom nestaje iz romana. Njezina sudbina postaje ipak opsesija glavnog lika, ali kao i svaka opsesija ona je iluzija, nešto što nema veze s njom samom nego s onim koji joj pristupa. Klasičan je to problem koji imamo s ljubavlju.
Ljudi su navodno opsjednuti nekim jer ga vole, ali su zapravo opsjednuti vlastitom predstavom o tom nekom. Stvar je, dakle, samoljublja, sujete, ništa drugo nije posrijedi. Bojim se da je tako i s bilo kakvim radikaliziranjem tematskih okvira u književnosti ili bilo čemu drugom. Recimo, ja smatram da najbolju književnost na našim prostorima trenutačno stvaraju žene.
Ali ne zato što su žene nego zato što, naprosto, najbolje pišu i svojim uvidima donose svježinu u taj prostor zasićen mačizmom. Postignuća svakog ljudskog bića trebaju biti vrednovana na isti način bez obzira kojeg je spola, nacionalnosti, boje kože, seksualnog opredjeljenja itd. Etnička, ženska, LGBT, ova-ona književnost ne vodi ka ravnopravnosti. Dapače, getoizira nas, a s nama i probleme koji nas tište i to je idealan način da ih nikada ne riješimo nego da ostanemo vječno konfrontirani. Zamršena je to priča i bojim se da sam vrlo proizvoljno i olako sve ovo rekao. Ali ako me netko želi pogrešno tumačiti, ja sam tu nemoćan. Tu ne pomažu ni stotine stranica, a kamoli ograničen prostor.
U jednom ste intervjuu spomenuli kako ste svojevremeno htjeli da vas poistovjećuju i identificiraju s rock’n’roll kulturom. Kad biste gledali sad unazad na svoj opus, kako biste definirali vlastiti stil? S čime, ako uopće, želite da Vas se danas identificira?
Koristim se različitim formalnim sredstvima, često parafraziram stilove, pristupe. Na koncu, nadam se da uspijevam svim tim sredstvima stvoriti nekakav autentičan svijet. Šansonjerstvo, to je sasvim OK, ali to je samo jedan sloj u cijeloj priči. Punk zato što sve što radim vidim kao otpor vladajućim dogmama. Književnost koja niti ne graniči s popularnom kulturom pa i obrascima ponašanja koje ona podrazumijeva za mene je mrtva stvar. Neka misli tko god što želi na koncu konaca.
Osim pjesama i romana, autor ste i brojnih dnevničkih zapisa, eseja, političkih i sportskih komentara, a uredili ste i jednu slikovnicu. Razlikujete li stvaranje od proizvodnje sadržaja? Koliko je teško u svijetu rokova odvajati te dvije kategorije?
Rekao bih da svemu pristupam na isti način ili barem s istim zanosom. Oduvijek tako funkcioniram i ne znam kakva su bila neka istinski stara dobra vremena. Osim što mi se čini da je bilo više uvažavanja i poštovanja među ljudima koji se nečim bave. Sebičnost i pohlepa uvukli su se u sve pore.
A nitko se, rekao bih, ne snalazi najbolje u novim okolnostima pa to sve ispada puno gore nego što zapravo jest. Kad bi ljudi sjeli, razgovarali i pokušali shvatiti jedni druge, vjerujem da bi se ispostavilo da puno toga što vidimo kao problem zapravo ne postoji. Ali došlo doba u kojem se svatko o sebi zabavio, a gore kletve od toga nema.
Živjeli ste diljem naše regije, rođeni ste u Ljubljani, školovali ste se u Mostaru i Vojvodini, radili u Zagrebu, Splitu, Sarajevu… Postoji li mjesto za koje ste najviše vezani i kojem “dugujete” neke motive iz svoje književnosti?
Kad vidite koliko je rijeke i mostova u mojem pisanju, jasno je da je Mostar grad čija je sudbina umnogome odredila moju kao i ono što radim i način na koji to radim. Mostovi su izlizana, ali za puno stvari sjajna metafora i kako ih je pun moj život, tako su ih puni i moji tekstovi. I onda rijeka. Kao konstanta, jedino čvrsto uporište u stalnoj ljudskoj mijeni.
Ni ne stignem pobrojati što se i gdje se Vaše objavilo samo prošle godine. Kako izgleda ova kalendarska godina, jesu li ove okolnosti malo “poremetile” neke aktivnosti?
Manje-više što se objavljivanja knjiga tiče sve ide po planu. Najviše pate putovanja, kretanje na koje sam naviknut i izgleda mi da ove godine neću imati ni približno onoliko puno nastupa koliko sam imao proteklih godina. I žalim zbog toga jer ja volim takve susrete između teksta koji stvaram i publike. Nastupe smatram integralnim dijelom književnosti. Mnogi se libe toga, ali ljudi knjige čitaju zbog junaka. U odnosu na tekst zamišljaju i pisca. Meni ne smeta da se upoznamo, što bi Graha rekao, onakvi kakvi stvarno jesmo. Nemam što kriti. Dapače, želim svijetu obznaniti da sam svjestan svega lošeg što činim i što sam činio. To me kao čini malo boljim od drugih. Volim kad mi se pola prašta.
OVAJ ČLANAK OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA BROJ 253.
