POSTATI RODITELJ – “bombardirani“ smo informacijama da je to smisao života, nešto najprirodnije na svijetu, nešto savršeno i predivno. Doneseš novi život na svijet i primijeniš savjete mudrih baba i odgojnih knjiga i – TA-DA! Ekspresno odgojiš najsavršeniji primjerak ljudskog mladunčeta i tvoja svrha je ispunjena! Stvarnost je, nažalost, često ipak malo drukčija. Evo što kaže naša Zrinka Kelčec na ovu temu
Prvo, neispavana sam već 1260 noći, što zbog dječjih bolesti, što zbog potreba moje djece da svako malo ispitaju je li mama u sobi tijekom noći. Drugo, zanemarujem svoje potrebe, tj. stavljam njihove potrebe ispred svojih. Treće, igram se, plešem i pjevam dok bih trebala čistiti/kuhati/peglati/pisati tekstove. Četvrto, ne sjećam se kad sam zadnji put bila sama na WC-u, a kamoli otišla na nokte/trening/šišanje. Naravno da nije uvijek tako, većinom su oni zdravi, većinom se ja bolje organiziram, većinom uspijem imati i ovce i novce. No sad već dulje vrijeme nije takav period. Osjećam se zapušteno, kuća nije vidjela poštenu “generalku“ otkad se mali br. 2 rodio, nemam energije za ništa i onda naprosto “puknem“, pretvorim se u Nevjerojatnog Hulka i šutiram Lego kockice po stanu ili jednostavno vrištim. Nažalost, ponekad “puknem“ pred djecom, nikad u smislu da su oni ugroženi i nikad ne vrištim NA NJIH, ali vjerujem da im moje bijesno-umorne epizode ipak ostvljaju nekakav trag, što me dodatno izjeda. Jednostavno – dugotrajno sam psihički, fizički i emotivno iscrpljena i nema naznaka kraju.
“Možda si u roditeljskom burnoutu“, sugerirala mi je prijateljica koja je psihologinja. Kako je moguće da prvi put čujem za taj pojam? Dok nam je postporođajna depresija dobro poznata, u isto vrijeme je roditeljski burnout ili sagorijevanje, iako iznimno rasprostranjen u današnje vrijeme, nedovoljno obrađen. Možda ga zato i teško prepoznajemo ili mu jednostavno ne pridajemo toliku važnost jer mislimo da su ti ispadi bijesa benigni. No jesu li? Znanstvenici misle da nije tako.
Pojam burnout pojavio se još u 80-im godinama prošlog stoljeća i označava upravo stanje u kojem se nalazim – dugotrajnu fizičku, psihičku i emotivnu iscrpljenost koju uzrokuje upravo uloga roditelja i obveze vezane uz to. Iako je burnout na poslu definiran prije nego roditeljski, u početku se uspoređivao upravo sa stanjem u kojem se nalaze roditelji kada dobiju dijete. Ipak, dok je poslovni burnout naoko lako rješiv, ako ništa drugo promjenom posla, roditeljski burnout je dublji problem – nema godišnjih odmora, nema promjene djece. Ono što je zanimljivo jest to da je pojam roditeljskog burnouta posebice došao do izražaja u posljednje tri godine, točnije od pojave pandemije. Mnogi roditelji bili su primorani raditi od kuće, što se poklopilo s online nastavom te su morali aktivno sudjelovati i u svojim poslovima i u praćenju nastave svoje djece.
No, da ne krivimo COVID za sve, burnout se javljao i prije pandemije, a razlozi su šaroliki – roditelji s nesigurnim poslovima, financijska nestabilnost, breme samohranih roditelja, nedostatak podrške od partnera, život u novoj okolini. Ponekad okidač može biti i sama rutina, kao što je vjerojatno u mom slučaju. Porodiljni dopust, hladno vrijeme, većina prijatelja veći dio dana radi – čini se da se dan sastoji od reda uspavljivanja, reda hranjenja, reda presvlačenja i tako iz dana u dan. Još uz to nespavanje, prijetnja opakog virusa, crne vijesti kojima smo bombardirani i – imamo dobitnu kombinaciju. A uz sve to, ti ne smiješ stati, ponekad ni minute jer imaš dva bića potpuno ovisna o tebi koja te trebaju. Nije ni čudo da izgorimo. Prije pandemije i krize barem smo imali ispušne ventile – mogli smo se češće družiti, mogli smo putovati, mogli smo normalno u kino, kazalište, muzeje, bezbrižno sjesti na kavu gdje i s kim smo htjeli. Sad nemamo ni to, ili imamo, ali uvjetno.
Dr. Isabelle Roskam, profesorica psihologije na Katoličkom sveučilištu u Louvaineu u Belgiji, prva je uvela taj pojam početkom 80-ih te je zajedno sa svojim kolegama provela opsežno istraživanje o tome zašto se roditeljski burnout uopće javlja i kako ga prepoznati. Došli su do zaključka da se gotovo kod svih roditelja javljaju četiri faze – iznimna iscrpljenost koja može biti fizička (češća kod roditelja s malom djecom) ili psihička odnosno emotivna (češća kod roditelja koji imaju tinejdžere), distanciranje od djece kako bi sačuvali preostalu energiju, gubitak osjećaja ispunjenosti kao roditelji te osjećaj zasićenosti s roditeljskom ulogom bez obzira na enormnu ljubav koju osjećaju prema djeci i, naposljetku, emocionalno distanciranje od djece. Roskam tvrdi da je ponekad teško prepoznati kako je riječ o burnoutu, stoga je važno progovoriti o njemu i njegovim najčešćim znakovima. “Kratki fitilj“, manjak tolerancije, zaboravnost, tjeskoba, poremećaji sna kao što je nesanica ili često buđenje pa čak i problemi s probavom neki su od najčešćih.
Osobno sam to sve pripisivala činjenici da ne spavam jer imam malu bebu koja se često budi. No, odjednom, moja mala beba više gotovo da i nije beba, već dječak, a ti simptomi su i dalje tu. Što je najgore, ti osjećaji počinju se ponašati kao gruda snijega koju je netko pustio niz planinu te se ta gruda na kraju pretvori u lavinu – počinjemo se pitati jesmo li uopće trebali biti roditelji, osjećamo se kao da smo podbacili kod svoje djece i takvo razmišljanje može odvesti pojedince u depresiju ili čak do ovisnosti o alkoholu, medikamentima ili drogama. Zato je važno pokušati prepoznati taj problem kako bi se na vrijeme moglo nešto poduzeti. No, kako si pomoći?
Dr. Punam Krishan, škotska liječnica i profesorica na Sveučilištu u Glasgowu, ističe kako bismo dan trebali započeti razgovorom sa samim sobom, pitanjem kako se osjećamo da bismo mogli utvrditi osjećamo li ove negativne osjećaje često ili samo povremeno. Druga važna stvar jest da se pokušamo rasteretiti – one nevažne zadatke koji mogu pričekati neki idući dan staviti u sporednu “ladicu“ i fokusirati se na ono doista nužno. Time si oslobađamo dio dana za popiti šalicu čaja, neku vrstu meditacije kao što je par minuta samo disanja ili sjedenja na kauču buljeći u zid. Ako vam je raspored jednostavno nemoguće rasteretiti, zamolite za pomoć.
Mi žene sklone smo tome da sve same obavimo jer mislimo da trebamo, ali tako često zaboravimo da djeca imaju DVA jednako važna roditelja. Ako partner ne zna samoinicijativno prepoznati da trebate pomoć, jasno i glasno mu to dajte do znanja. Zamolite prijatelja/prijateljicu, susjedu, mamu, brata, sami procijenite kakvu vrstu pomoći možete od njih tražiti, ali nemojte se libiti tražiti je. Ponekad pomoć znači samo to da vas netko sasluša. Uvijek je tu dobra stara terapija – popričajte s nekim stručnim kao što je psiholog ili psihoterapeut.
I naposljetku, možda ono najvažnije – stavite svoju dobrobit s vremena na vrijeme na prvo mjesto. Uvijek ističemo kako je psihičko zdravlje danas postalo jednako važno njegovati kao i sve ostale aspekte naših života. Ovo blagdansko vrijeme posebice može potencirati negativne osjećaje u nama, stvoriti nam dodatan stres koji si namećemo želeći biti jednako dobri u toj igri “tko će imati najbolje božićne praznike?“. Često se uspoređujemo s drugim roditeljima, Instagramerima, prvim susjedima ili s poznanicima koji su, eto, baš lijepo ukrasili svoj balkon, možda bismo i mi trebali isto.
A možda bismo radije trebali malo popustiti, onako, sami sebi. Podsjetiti se na to što je bît blagdana, da su to ipak dani kao i svaki drugi, samo malo šareniji, mirisniji i s puno više lampica. Podsjetiti se da ti dani jako brzo prođu, kao i svake godine, i da je pravi trud koji moramo uložiti onaj u one “obične“ dane. Možda trebamo iskoristiti i ono pozitivno što nam je ova pandemija pokazala – da su odnosi i dani s našima najbližima najvažniji i ponekad puno prekratki, a ne posao, projekt za vrtić ili školu, najfinije ispečena purica s mlincima ili šest vrsta kolača. I ono najvažije, roditeljski burnout najčešće sami sebi uzrokujemo jer zaboravimo da oni naši mališani ne trebaju ništa od toga što mi mislimo da trebaju, oni trebaju samo najveći zagrljaj i najiskreniji osmijeh. I igru! Pustite sve obveze i zaigrajte skrivača s djecom – mogu vam reći da je to meni najbolja terapija.
