Put mašte najbolji je putokaz za razmišljanje “izvan okvira”, a svatko od nas može biti kreativan ako to želi… Njezina kreativnost u kombinaciji sa zanimanjem inženjerke elektrotehnike dokaz je kako nas drukčija perspektiva, interdisciplinarnost i otvoren um mogu odvesti u razne mogućnosti i nove ideje. Ovo je priča o Rebeki Belavić, njezinoj ljubavi prema slikanju i pokazatelj moći kreativnosti u svijetu posla
“Svijet treba one koji sanjaju i one koji rade. Ali više od svega svijet treba sanjare koji rade”, citat je Sarah Ban Breathnach koji nam najbolje može dočarati priču o slikarici i inženjerki Rebeki Belavić, koja odmalena živi svijet umjetnosti, a na dan upisa na Fakultet elektrotehnike i računarstva otac joj je poklonio najljepši podsjetnik na njezin talent – set akrilnih boja i kistova. Ipak, kaže kako je ozbiljnije počela slikati tek deset godina kasnije, po povratku iz Njemačke gdje je radila godinu dana. “Jednostavno sam osjećala potrebu za stvaranjem, pa bih nakon posla ili vikendom crtala ili učila svirati klavir. Slikanje mi je tako bilo i ostalo svojevrsni brainstorming, razgovor sa sobom samom.”
Slikanje nije čekanje inspiracije
Tko je sve utjecao na njezin slikarski put? “Najviše su na mene utjecale tri umjetnice koje iznimno cijenim. Prvo sam upisala tečaj kod akademske slikarice Petre Grozaj, gdje smo učili osnove crtanja, perspektive. Meni je pomogla otkriti da imam svoj stil izražavanja – apstrakciju. Da slikanje nije čekanje inspiracije nego svakodnevan rad i usavršavanje, naučila me naša slikarica s pariškom adresom Jelena Remetin. Za mene je najveća prekretnica bilo izlaganje na najvećem sajmu umjetnina Art Zagreb prošle i ove godine. Osim tog jedinstvenog osjećaja da izlažeš svoje radove, Art Zagreb ima jednu posebnu dušu – okuplja različite umjetnike sa zanimljivim pričama, ljude od Hrvatske do Čilea. Da je umjetnost svijet koji volim, posebno sam osjetila i na radionicama poezije naše pjesnikinje Olje Savičević Ivančević”, priča mi Rebeka iznimne energije i pozitivnog duha.
Iako se odlučila za studij FER-a, a ne PMF-a na koji je isto primljena, kaže kako je njezin posao iz snova i dalje nekad raditi u zvjezdarnici. “Studentske dane provodila sam u zagrebačkoj zvjezdarnici. Kad putujem, uvijek posjetim galerije i zvjezdarnice, a jedan od uzora mi je naš Korado Korlević. FER je, odličan fakultet i otvorio mi je mnoga vrata, a najvažnije – naučio me razmišljati, razumjeti apstraktno, biti znatiželjna. Mislim da sam uspješna u poslu upravo radi kombinacije svog inženjerskog backgrounda i kreativnosti”, dodaje o svojoj profesiji.
Slika kao odraz trenutka
Rebekine slike naslikane su tehnikom akrila na platnu. Kako opisuje svoj slikarski stil i što je inspirira?
“Osjetim neku želju za stvaranjem. Nekad to “ispadne” na papir u obliku pjesme, nekad kao skladba na klaviru, a najčešće posegnem za papirom, platnom, bojama. Ljudi nekad u mojim slikama vide neke oblike, more, prolaznike. Međutim, za mene je slika odraz trenutka, pokušaj zapisivanja osjećaja. Zato je nekad i teško odvojiti se od slike, ona je poput fotografije, samo što prizor koji je “uhvatila” jest onaj unutarnji svijet”, otkriva Rebeka fragment svoje umjetničke introspekcije.
Sâm pogled na Rebekine razigrane motive vibrantnih boja djeluje pozitivno na raspoloženje, a ti motivi svoje mjesto pronašli su i na odjeći te na mnogim drugim predmetima. Kako je došla na tu ideju? “Prilikom slikanja dogodilo mi se da slučajno obojim odjeću, parket, čak i psa. Svidio mi se taj “look” iz ateljea i odlučila sam si oslikati jednu bijelu haljinu i košulju. To je bio toliki hit, doslovno su me zaustavljali na ulici s pitanjem gdje sam ju kupila pa sam odlučila kreirati košulje s akrilnim bojama i kistom. Svaka je unikat, uvijek s prepoznatljivim bojama i točkama, a radim ih po narudžbi i tek par komada godišnje”, odgovara.
Pogreškom do (slikarskog) uspjeha
Rebeka je nedavno na festivalu Zagreb Design Week održala jako zanimljivo predavanje pod nazivom “Kreativnost se isplati, doslovno”, na kojem je spomenula i stvari koje je naučila iz slikarstva pa smo tu temu još malo komentirale. “Kad ispred sebe imate prazno platno, to može djelovati pomalo zastrašujuće. Međutim, kad krenete, shvatite da jedan potez vodi ka drugom, da nema krivih poteza kistom. Za mene je slikanje proces traženja i otkrivanja, učenja prepuštanju i strpljenju, ali i učenja kako biti okej s pogreškama, kako u njima vidjeti neki novi put. Zanimljivo je i kasnije vidjeti kako će se promatračima vaša slika svidjeti upravo radi onoga što vi smatrate pogreškom”, dodaje Rebeka.
Koliko nas sputava u našem kreativnom izražavanju to što smo “odgojeni” da su pogreške nešto što nije dobro i stalna težnja perfekcionizmu? “U našoj je kulturi definitivno izražen strah prema pogreškama, dok se na Zapadu one potiču. Fail fast princip – još od fakulteta, gdje se potiče studente da pokušaju, pogriješe, ali onda pokušaju opet. Puno je veći naglasak na istraživanju, radu u timovima, prezentiranju. Nakon fakulteta, sasvim je normalno da pokušaju pronaći investitore i pokrenuti svoj biznis, ili da promijene posao. Drugim riječima, pogreška nije ultimativni pokazatelj neuspjeha i maltene obiteljska sramota, nego upravo suprotno – neizostavan korak prema uspjehu jer iz pogreške učimo, postajemo bolji, prilagodljiviji, brži”, odgovara Rebeka na moje pitanje mogu li pogreške biti potencijalne ideje.
Moć kreativne slobode
Danas Rebeka radi u digitalnoj agenciji Q agency, kao voditeljica razvoja strategije digitalnih produkata. Otkriva mi kako se njezina profesija odlično nadopunjuje s hobijem slikanja, a govori mi i o malo dubljoj pozadini ove priče: “Postoje dva mita o kreativnosti – jedan je da su kreativni samo umjetnici, a drugi da je kreativnost talent.
George Land godine 1968. proveo je istraživanje kod djece u dobi od tri do pet godina, a isti je ponovio u dva navrata kad su djeca imala deset i 15 godina. Koristio je test kreativnosti koji je osmislio za selekciju astronoma i astronauta za NASA-u. Pokazalo se da je kreativnost najizraženija kod najmlađe djece, čak 98 %. S godinama opada, a u odraslima je na samo 2 %. Drugim riječima, djecu se odučava od kreativnosti. Dobra vijest je da se kreativnost može i naučiti. To je jako važno jer kreativnost je u biti način razmišljanja.
Ako pogledate razvoj mobitela – prije se razmatralo o tome kolika tipkovnica stane na zaslon telefona. Tek se Apple zapitao – treba li nam uopće fizička tipkovnica? Ostalo je povijest. Kreativci razmišljaju šire, a opet mogu vidjeti i povezati relevantne informacije u šumi podataka. Ne boje se probati nešto novo. Mislim da je Q agency sjajan primjer organizacije koja potiče kreativnost, što se vidi i u zadovoljstvu ljudi, ali i poslovnim uspjesima.”
S jedne strane, kreativne osobe traže slobodu kako bi stvarale. S druge strane, koliko je moguće imati kreativnu slobodu u poslu, u smislu istovremeno biti svoj, a opet odgovoriti na potrebe tvrtke koja postavlja svoje granice i traži rezultate? “Mislim da je to uvijek moguće u nekoj mjeri, a stupanj ovisi o samoj okolini. Važno je krenuti od sebe, znati koliko je to bitno za osobno zadovoljstvo s jedne strane, a s druge onda i ispitati koliko je okolina i kultura kompanije u koju dolazimo, a na kraju i samo radno mjesto, otvorena za stvaranje, davanja ideja, eksperimentiranje. Naravno, važno je razumjeti da su mjerljivi rezultati jedan od važnijih pokazatelja našeg rada i uvijek znati kako svoje ideje pretočiti u izvedive planove.
Kreativnost – liderska vještina
“Kreativnost se najčešće povezuje s umjetnicima, glazbenicima, a manje s tehnologijom ili poduzetništvom. Mislim da je zato iznimno važno raditi na interdisciplinarnosti. Ako pogledate listu najinovativnijih svjetskih kompanija, prve su tehnološke kompanije, a upravo je kreativnost istaknuta kao najvažnija vještina za uspješnog lidera. Kreativnost vodi k inovacijama i to se pogotovo vidi u tehnološkom sektoru, a onda i u svim industrijama koje su krenule u digitalizaciju kroz primjenu novih tehnologija”, odgovara Rebeka na pitanje koliko po njezinom mišljenju leži moći u kreativnosti kao u (ne)otkrivenoj riznici poslovnih, ali i društvenih rješenja. “Živimo u digitalnom svijetu. Danas poznavanje tehnologije više nije nice-to-have dodatak rezerviran isključivo za IT odjele, nego must-have svakog poduzeća, ali i menadžera – ne samo u IT-u nego i HR-u, financijama, dizajnu. MIOC je super primjer, osim što svako malo čitamo o genijalcima koji osvajaju razne svjetske medalje u matematici i programiranju, imaju i tečajeve kiparstva u školi.”
No Rebeka svoju kreativnost izražava i kroz fotografiju inspiriranu šetnjama gradom pričajući nam neispričane priče: “Volim Zagreb i volim puno šetati, istraživati, promatrati. Često zastanem pročitati tko je živio u kojoj zgradi. Mislim da mi je nešto što je ostalo iz vremena kad sam za vrijeme studija živjela u Japanu – oni su kao kultura jako okrenuti ka prirodi, ponizni su. Tamo sam naučila promatrati – ljude, zgrade, lišće. U vrijeme lockdowna najviše sam šetala, izmišljala sam svoje trail staze po gradu – od Jelenovca do Cmroka, a u centru grada bih, poput turista, tražila neke skrivene parkove i ulice. Kad vidim nešto zanimljivo, fotografiram to. Kad sam vidjela natječaj za Art Bubble, prijavila sam svoj rad s kustosicom Anom Bratić. Radi se o pop up izložbama u gradu. Koncept je izabran i prikazan u sklopu ovogodišnje Artupunkture”, objašnjava nam kako je nastala njezina nedavna izložba fotografija “Neispričane priče – Grad kao inspiracija”.
A u kojim će smjerovima Rebekina kreativnost dalje cvjetati? “Voljela bih slikati više, postati bolja, možda organizirati samostalnu izložbu”
