Prošli tjedan pogledala sam predstavu “Zbilja” u zagrebačkom HNK-u. Nisam se mnogo informirala prije, u medijima sam letimično pročitala pozitivne osvrte i kritike, kupila sam karte i uslijed obaveza i žrvnja svakodnevice zaboravila na predstavu. Sve svoje obaveze, dogovore, dnevne zadatke, privatne i poslovne, stavljam i nalaze se u online kalendaru, tako da mi jutarnje upozorenje na mobitelu da navečer idem u kazalište nije baš najbolje “sjelo”.
Nije mi se išlo, bila sam umorna, zasićena ljudima, i ostanak kod kuće, uz film, seriju ili knjigu zvučao je daleko privlačnije. No, potaknuta svojim strahom od propuštanja (FOMO), a i već kupljenim kartama, prisilila sam se i otišla u kazalište. Da nisam, dandanas ne bih znala što propuštam, ali strah bi bio tu.
Zbilja
Došla sam u tonski studio zagrebačkog HNK-a pomalo neraspoložena i jedino što me je tješilo jest činjenica da se radi o kratkoj predstavi eksperimentalnog kazališta. Nisam imala snage za cjelovečernje sjedenje i koncentraciju. Kako, o kako sam bila u krivu! Tih sat vremena je proletjelo, htjela sam još! Dugo nisam pogledala ovako dobro zaokruženu predstavu, ovaj kazališni eksperiment je izgledao i zvučao odlično. Glumci, Nina Violić i Livio Badurina, su bili sjajni, efekti zvuka i svjetla odlični, sve u svemu jedan cjelovit, zaokružen kazališni dragulj. Režiju, scenografiju i tekst potpisuje Tomislav Šoban, suautor je teksta i dramaturg Marin Lisjak, kostimografiju Gabrijela Krešić, glazbu Miro Manojlović, oblikovanje svjetla Luka Matić te scenski pokret Natalija Manojlović. Cijeloj ekipi izražavam jedan glasni – BRAVO!
No, što je to što me toliko oduševilo, o čemu se radi u predstavi? Kako na službenoj stranici kazališta stoji, ovdje se radi o dvoje glumaca u dvorani na vrhu zgrade građene u Austro-Ugarskoj, u prostoru uređenom u modernističkom stilu 50-ih godina prošlog stoljeća, u dvorani ponajprije namijenjenoj za tonska snimanja. Ovo dvoje glumaca izvest će eksperiment inspiriran predavanjima fizičara Richarda Feynmana.
Richard Feynman je bio svojevrsna rock zvijezda svijeta fizike, a njegova predavanja na Caltechu (California Institute of Technology) početkom 60-ih godina prošlog stoljeća postala su iznimno popularna. Već stečenu popularnost u svijetu fizike Richard je dodatno učvrstio izdavanjem niza knjiga pod nazivom “The Feynman Lectures”. Knjige su doživjele veliki uspjeh i danas ih mnogi smatraju najutjecajnijim skupom knjiga iz područja fizike. Inače, knjigama možete pristupiti na linku posve besplatno, a kako su njegova predavanja utjecala na druge (znamenite) ljude; znanstvenike i umjetnike možete saznati ovdje. Kreator ovog dramskog eksperimenta, Tomislav Šoban, je u jednadžbu uvrstio sve ono što čini, izmjenjuje, distorzira, dekonstruira i rekonstruira stvarnost, zbilju. Nina Violić i Livio Badurina nas vode kroz jednadžbu (iako su i sami dio nje!) kao dva ključna predznaka bez kojih računica “ne drži vodu”. Odlični su. Dok sam gledala predstavu jasno se nameće estetika sredine dvadesetog stoljeća: od kostima preko scenografije, čak do teksta. “Zbilja” je predstava, dramski eksperiment koji je “na korak” od hepeninga (happening) kao umjetničkog djela. Zanimljivo je da su hepeninzi upravo nastajali sredinom 20. stoljeća, prvi u Hrvatskoj se održao 1967., u sklopu fluxusa, umjetničkih akcija kojima je stvaralački credo međuovisnost umjetnosti i života. Najčešće se radilo o multimedijalnim (glazba, kazalište i likovne umjetnosti) i intermedijalnim akcijama, kao što su bili koncerti-događanja u duhu proširenih medija slavnog američkoga skladatelja Johna Cagea. Hepening je umjetnost istodobno uporabljenih raznolikih (likovnih, glazbenih i scenskih) izražajnih sredstava u obliku rasutih i gdjekad usporedno izvedenih događaja bez jasne vremenske i narativne strukture te bez oštre granice između izvođačkog i gledateljskoga prostora, nepredvidljiva konteksta izvedbe i kolebljiva odnosa između fikcije i zbilje, a koji bi gledatelje potakli na aktivno sudjelovanje.
U “Zbilji” gledatelj naizgled ne sudjeluje. Fizički je publika od igraćeg prostora odvojena sa drvenom pregradom koja ima prozore, kao da gledamo glumce u njihovom “kavezu”, publika je u potpunosti stavljena u voajerski položaj. Htjela to ona ili ne. Da bi vidjeli sve ponekad se moramo i malo nagnuti, kao da želimo “proviriti” preko ruba drvene pregrade kako bi vidjeli – više ili sve. No, onda, u iznenađujućem i jasnom trenutku dolazi do igre svjetla te se “kavez” zamračuje i svjetlo upereno u publiku čini to da se publika reflektira u prozore i ona, mi, postaje dio predstave; publika ulazi u taj isti “kavez” i ogleda se u njemu.
Zvučni, glazbeni, svjetlosni trzaji, tzv. glitchevi jasno su prikazani i u scenskom pokretu, koreografiji glumaca. Oni izvode svoju zbilju, našu zbilju, neku drugu zbilju… Cijelo vrijeme smo povezani i nismo, nalazimo se u istom vremenu i prostoru, i ne nalazimo se. Promatramo ih kao publika, pa ipak sudjelujemo. I na kraju, njih dvoje, izlaze iz “kaveza”, iz svojeg igraćeg prostora, ulaze u naš, u prostor publike, gledališta i govore dvije jako važne rečenice, ponavljaju ih zatočeni u tzv. glitchu da se moramo pitati čija je zbilja (njihova ili naša) – stvarna:
(Za kraj) trebamo napomenuti dvije stvari za uvod u predstavu.
Sjeti se kako si počeo i što ti je tada bilo važno.
Vidokrug nam je toliko sužen da smatramo sebe – odnosno čovjeka središtem svemira.
Prva je citat Gorana Trbuljaka iz njegovih manifesta, tzv. statementa, a druga je citat spomenutog fizičara Richarda Feynmana. Kako sam već spomenula fluxus, bitno je također istaknuti da je umjetnik Goran Trbuljak pionir konceptualne umjetnosti na “našim” prostorima, a njegovi radovi sadrže karakteristike koje jednako njeguje i fluxus: medijalnost, demokratizacija umjetnosti, odbijanje komercijalizma i korištenje humora. I da, iako se radi o dramskom eksperimentu, ovaj eksperiment nipošto nije bez humora. U odmjerenim dijelovima ove jednadžbe uvršteni su elementi humora koje prvenstveno osjetimo, a tek onda prepoznamo. Prvenstveno “osjećamo” humor, onda ga tek razumijemo i postajemo ga svjesni. Momentalno me to asociralo na Trbuljakovo shvaćanje, nazivanje njegove umjetnosti – “Aha, oh yeah, also!”
Kontekst i struktura izvedbe jesu nepredvidljivi, no posve stabilni i čvrsti. I zato je ovaj dramski eksperiment uspio. Gledat ću ga opet, jer ne samo da dobre stvari valja ponoviti, već i zato, kako tekst o predstavi kaže: “U dramskoj umjetnost eksperiment je uspio ako nikada ne daje isti rezultat.”. Jako me zanima kakav će sljedeći biti.
Fotografije: HNK
