Ime francusko-finskog fotografa Raphaela Metiveta mnogi su već zapratili na Instagramu profilu @raphaelmetivet . Strast kojom snima pariške krovove, na njih se po potrebi penje i znatiželjno zaviruje u tuđe šarmantne pariške domove, magično su zarazni, a voajerizam u koji vas nehotice uvuče čini se kao nešto što se mora. Na njegovim smo fotografijama otkrili koliko je Pariz divan s vrha.
Na spomenutom profilu Metivet dijeli avanture s krovova Pariza, jedinstvene perspektive i skrivena mjesta koja otkriva promišljeno i s puno poetične znatiželje. „Svoj prvi DSLR fotoaparat sam kupio prije pet godina, a do tada sam uglavnom dijelio izložbe i fotografije s putovanja na svom profilu. Nakon toga sam otkrio krovove Pariza zahvaljujući grupi „istraživača krovova“, ljudi koji hodaju po njima i otkrivaju nevjerojatna mjesta. I sada ne prođe niti jedan tjedan bez otkrivanja nekih novih pogleda s visine. Uvijek se radi o fantastičnoj avanturi u sklopu koje otkrijem poglede koje oduzimaju dah, baš svaki put“, govori mi Raphael o počecima svojeg online foto projekta koji je privukao mnogo pažnje, a poznati svjetski mediji već su ga stavili na listu projekata koje vrijedi zapamtiti.
Iako će se svi posjetitelji Pariza složiti kako se radi o čarobnom gradu, poželjela sam čuti od Raphaela što je to toliko magično u toj prijestolnici. „Pariz ima nevjerojatno bogatu arhitekturu (od poznate obnove grada u Haussmann stilu, do Art Décoa i secesije), grad je poput otvorenog muzeja. Također, uživam izgubiti se u malim uličicama četvrti Montmartre ili se diviti luksuznim zgradama 16. pariškog okruga. Nemoguće je dosađivati se u ovom gradu!“
A upravo sve to što vidi, zabilježi fotoaparatom, na našu sreću. Otkriva mi i kako mu je najdraže doba dana za fotografiranje tzv. Plavi sat, kada sunce zalazi iza horizonta, a prozori stanova su već osvijetljeni. Upravo to daje romantičnu atmosferu njegovim fotografijama.
Projekt fotografiranja krovova Pariza vrlo je blizu osjetljivom području voajerizma, u kojem se istovremeno uživa pod tom slatkom nevinom nasladom zavirivanja u tuđe domove, dok je prelazak granice koliko se uopće smije „gledati ljudima u tanjure“ društveno nepristojan. „Znam da je tanka granica između toga, ali za mene je proviriti nekome kratko kroz prozor vrlo poetičan moment, nikako voajerizam. Većina ljudi koji se prepoznaju u mojim objavama i fotografijama doživljavaju to tako, sviđa im se rezultat i ne vide to kao voajerizam.“
Pitam ga i što najviše voli prikazati fotografirajući Pariz: „Pokušavam zabilježiti svakodnevicu Parižana, kao što su trenuci uživanja u čaši vina na balkonu ili kada recimo čitaju knjigu na svojim terasama. Takve trenutke doživljavam vrlo poetično i bezvremenski, pogotovo kada dolaze u kombinaciji s Haussmannovim zgradama. Mislim da svaka fotografija priča svoju priču koju promatrač može razumjeti i zamisliti.“
A koliko je uzbudljivo i izazovno fotografirati ove kadrove, Raphael mi odgovara: „Kada se šuljamo krovovima zgrada, uvijek moramo paziti na diskreciju te da nas nitko od susjeda ne zapazi, a to može biti i stresno katkad. Kada smo na vrhu trudimo se biti nevidljivi i nečujni jer nas inače mogu potjerati. Koliko će snimanje biti izazovno, zapravo nikada ne znaš.“
Projekt posvećen tim divnim pogledima s pariških krovova se nastavlja jer Raphael ima još puno planova. „Svako snimanje je specifično i nemoguće je zasititi ga se, a također radim i na mnogim drugim projektima koji uključuju luksuzne hotele i agencije za nekretnine u Parizu. Moje su aktivnosti vrlo izazovne i dinamične! Moj idući projekt i želja su izložba u umjetničkoj galeriji. Radim na tome.“
