“Odlučna”, multimedijalna izložba umjetnice Nine Đurđević predstavlja novi projekt kojim progovara o suicidu, a koju u Galeriji Kranjčar možete pogledati do 10. travnja
“Kroz jezik umjetnosti ovaj se projekt bavi tabuiziranom temom suvremenog društva. Vlastitim suočavanjem s osobnim iskustvom unutar obitelji te iskustvima portretiranih osoba koje su pokušale suicid, likovna umjetnica Nina Đurđević otvara prostor za otvorenu komunikaciju o ovoj temi. Cilj je, između ostalog, osvijestiti kako se suicidalne misli, time i sam čin, ne događa nekome drugome negdje drugdje već je dio cjelokupnog društva te kako je podrška i destigmatizacija neophodna za zdraviji razvoj društva”, stoji u najavi Galerije Kranjčar, a mi smo s ovom umjetnicom popričali o cijelom procesu i razvoju projekta o kojem je nesumnjivo važno pričati, i čiju izložbu svakako morate pronaći vremena pogledati.
U Galeriji Kranjčar nedavno je otvorena vaša izložba”Odlučna”, koja se bavi tabu temom društva. O čemu je riječ? Kako izgleda postav izložbe i koji joj je cilj?
Glavni dio izložbe sastoji se od devet portreta, dva autoportreta i 11 pripadajućih tekstova. Portretirala sam osobe koje su pokušale samoubojstvo, in situ, znači na mjestima na kojima se to i dogodilo prethodno snimajući razgovor audio tehnikom. Autoportreti su pak nastali na mjestima na kojima su se ubili moj otac i moj brat. Svaku fotografiju prati tekst osobnog dojma svakog pojedinog susreta kroz koje sam pokušala istaknuti neka opća mjesta u kontekstu društvene, ali i vlastite odgovornosti.
Cilj izložbe je slojevit. Važno mi je bilo progovoriti o osobnim iskustvima kako bih na neki način zaokružila tu temu sama sa sobom. Željela sam se suočiti sa svojom prošlošću, pustiti je da ostane prošlost. Iz toga se posljedično stvorio i neki društveni cilj, a taj je podići razgovor o samoubojstvu, početi shvaćati kako je ono oko nas u smislu da svi ili znamo za nekoga tko je počinio samoubojstvo ili znamo da je pokušao kako bi se pomoglo razbijati stigme kojima je sama tema obavijena. Živimo u društvu u kojemu nismo naučili razgovarati o svojim osjećajima, niti kako ih izražavati, skrivamo se od bolnih tema za što mi se čini kako nije dobar put ka osvještavanju i iscjeljivanju.
Čini se da se zbog pandemije tema mentalnog zdravlja počela stavljati više u fokus javnosti, kako gledate na to, je li to jedan od razloga zašto “Odlučnu” imamo prilike pogledati i doživjeti u ovom trenutku?
Na projektu radim već otprilike četiri godine. Prve dvije sam uopće razmišljala o tome što želim reći i kako, da bih se ostale dvije bavila pronalaženjem sugovornika odnosno praktičnim dijelom same realizacije. Tema mentalnog zdravlja počela se aktivnije provlačiti unatrag godinu dana čini mi se, tako da se vremenski slijed fantastično pogodio iako potpuno slučajno. Tu se sad postavlja pitanje kako definiramo slučajnost:).
Izložba se naslanja na vaše višegodišnje istraživanje autoportreta. Zašto vam je upravo autoportret zanimljiv? Mislite li da su “selfieji’’ uništili koncept autoportreta?
Nagonski bih nekako odvojila pojam selfija od pojma autoportreta. Imaju različitu pozadinu. Selfije bih prije povezala sa samoprezentacijom uglavnom površnog karaktera dok je autoportret forma koja pretpostavlja propitkivanje i samoanalizu. Dublja je i slojevitija, usudila bih se čak reći iskrenija. Barem u mom slučaju.
Postoji nekoliko razloga zbog čega mi forma autoportreta najviše odgovara. Jedan od njih leži u odgovoru čime se bavim u životu na što često kažem kako se bavim odnosom prema sebi i odnosom prema svijetu. Autoportret mi omogućava suočavanje sa sobom na neposredan način. I najbolje poznajem tematiku odnosno najlogičniji mi je izbor za progovaranje o temama koje su mi bliske, problematične, slojevite.
Kako je izgledao proces prikupljanja audio materijala, s obzirom na osjetljivost teme? Koliko je dugo sve to trajalo? Jeste li uvijek mislili da će izložba biti ispunjena zvučnim svjedočanstvima?
S obirom na to da sam primarno fotografkinja prvo sam razmišljala o projektu samo kroz formu fotografije. No onda sam uočila da je tema preslojevita i duboka i da ne nalazim načina da je u svojoj punini predstavim bez uplitanja drugih formi. Audio razgovor ima dvije uloge. Sniman je prije samog portretiranja kao svojevrstan uvod u fotografiranje. Trebao je postojati neki moment prisjećanja i suočavanja, povezivanja i zbog lokacije, ali i zbog same teme.
Također, željela sam da se glasovi protagonista čuju. Audio snimka nudi najneposredniji doživljaj protagonistica i protagonista i njihovih priča. Te priče putem njihovih glasova postaju svjedočanstva, postaju stvarne.
Dramaturški, audio je zapis podijeljen na pet zamišljenih poglavlja, svojevrsnih tema unutar tema, gdje naglasak nije toliko bio na prezentaciji njihovih priča već njihovog energetskog naboja, pozadine. Zato razgovori nisu prezentirani direktno već segmentirano.
Ovo nije prva društveno važna i angažirana tema koju pokrivate. Imali ste i izložbu 17:15, koja prikazuje svakodnevicu trans i rodno varijantnih osoba. Možete nam nešto više reći o toj izložbi i njezinoj važnosti?
Do nje je uopće došlo jer sam bila u vezi sa trans muškarcem pa sam iz prve ruke doživjela kako je biti društveno neprihvaćen, osuđivan, analiziran, promatran, neshvaćen. Velika stigma postoji oko percipiranja svih osoba koje ne podliježu društveno uopćenim normama bilo kroz fizičku pojavnost, seksualnu orijentaciju, manjinsku pripadnost ili nešto slično. Očekujemo da se svi uklope u neke zadane obrasce uporno zaboravljajući da svijet, i čovječanstvo kao takvo, upravo različitost čini lijepima. Divimo se različitosti prirode dok uporno pokušavamo negirati različitost kod ljudi. To mi je vrlo neobično i nelogično.
Seriji je naziv “Pet i petnaest” jer sam sve protagoniste snimila u 17:15 popodne pokušavajući ih, kroz percepciju drugih, prikazati kao potpuno „normalne“ osobe koje u to vrijeme rade iste stvari kao i drugi ljudi. Zapravo me jako boli potreba za isticanjem njihove „običnosti“, da ne upotrijebim izraz normalnosti, jer smo svi isti. To je bila poanta.
Tko su vam uzori u fotografiji? Preferirate li angažirane umjetnike/ce i kad ste se uopće počeli zanimati za angažiranu umjetnost, kad ste je otkrili?
Godinama nisam bila svjesna da radim i angažiranu umjetnost. Uvijek je početna motivacija dolazila iz mene same, nisam shvaćala da sam i ja pripadnica tog društva koje prilično utječe na moj unutarnji svijet. Danas mi je drago da je tako ispalo.
Za umjetnost uvijek kažu da treba biti angažirana, da u tome leži jedna od njezinih zadaća. I složila bih se s time. Jedan dio dolazi iz nas, drugi iz okoline, mada se zapravo radi o jednom te istom jer su povezani i jer utječu jedan na drugoga.
Nemam nekih velikih trenutačnih uzora. Imala sam jednog, godinama, pa sam se s vremenom malo povukla. On je 40 godina radio jedno te isto – autoportret, na tako jednostavan, ponekad dirljiv, ponekad humorističan način sa nepokolebljivom upornošću. Fascinantno. Kod umjetnosti mi je važno da me dotakne, da u meni potakne nekakvu reakciju, da osjetim emociju. Ukoliko ona izostane vjerojatno ću brzo zaboraviti viđeno. Odnosno doživljeno. Što mi se često danas i dešava. Malo je radova koji me izbace iz cipela, no ima ih.
Postoji li još neka tema koja vam se vrzma po glavi, i koju biste voljeli pokriti u budućnosti?
Znam točno koju ću temu raditi slijedeću, jedino još ne znam kako:). Već neko vrijeme razmišljam o tome, jako joj se veselim, također je dosta intimna, no ono je tek u procesu. Nadam se da ću joj uspjeti doskočiti!
Foto: Nina Đurđević, “Odlučna”
