Do početka 2010-ih riječ je dominirala internetom. Buktali su osobni blogovi, Facebook statusi aktivno su se koristili, a brojne su platforme bile posvećene upravo razmjeni mišljenja u pismenom obliku. Strelovit uspon tehnologije i osobnih kamera na mobitelima doveo je do transformacije digitalnog prostora u prostor vizualnog. Fotografije i estetika postale su nît vodilja nove generacije društvenih mreža čiji je razvoj predvodio Instagram, a potom i Snapchat
U ovom novom okruženju fotografija je postala nešto što gotovo letimično doživljavamo jer smo njome intenzivno okruženi, zbog čega su važne priče koje joj vraćaju umjetničku i osobnu razinu. Iza jedne takve stoji Manuela Tunjić, fotografkinja koja se od 2010. godine bavi storytellingom kroz različite kanale.
“Rad s ljudima, njihovim pričama i načinima na koje se predstavljaju uvijek me zanimao više od samog rezultata. S vremenom sam shvatila da se mnogi ljudi, privatno i profesionalno, predstavljaju kroz obrasce koji nisu njihovi jer je tako lakše funkcionirati, prilagoditi se ili uspjeti. Taj jaz između onoga što jesmo i onoga što pokazujemo postao je središnja točka mog rada. Iz tog procesa prirodno sam se okrenula fotografiji. Ne kao estetskom mediju, nego kao prostoru u kojem se priča može vidjeti, osjetiti i zadržati”, govori nam.
Radionice koje spajaju fotografiju s identitetom
Danas se bavi svestranim fotografskim projektima i brrnd fotografijom, ali fokus njezina rada postalo je spajanje fotografije s identitetom, iz čega su se razvile specifične radionice za žene koje obrađuju brojne teme, a kulminiraju fotografskim projektom.
Radi se o procesu koji uključuje razgovor, introspekciju, kreativni rad, a na tom putu i osvještavanje osobnih obrazaca. Zašto pritom fotografija? “Fotografija u tom kontekstu ima ključnu ulogu. Ona omogućuje emocionalnu refleksiju i vizualni narativ, prostor u kojem žena može vidjeti sebe izvan društvenih projekcija i vlastitih navika gledanja”, objašnjava nam.
Teme radionice su različite, priča nam Manuela – identitet, moja priča (storytelling), osobna priča (arhetipovi) i odnosa prema tijelu i senzualnosti.
“Prvi dio procesa je introspektivan, ali metode su različite jer su teme radionica različite. Ovaj je dio najbitniji jer kad je korijen jasan, lakše se gradi dalje. Slijedi kreativni dio u kojem se oslobađa mašta i dozvoljavamo stvaranje bez granica. Iz toga gradimo vizualni koncept koji ne bira slijepo, nego smisleno. Svaki detalj ima razlog i značenje za klijenticu.”
Ideja je pretočiti nešto što je u nama u vizualni jezik, kako nam i sama kaže: “Vizualna reprezentacija identiteta aktivira emocionalne centre u mozgu i stvara snažniji doživljaj nego samo verbalno razumijevanje. Kad žena vidi sebe u slici koja ima značenje, taj doživljaj integrira se dublje.”
Na ideju za radionice došla je tijekom godina rada s ljudima, a primijetila je da žene nerijetko svoju percepciju sebe grade na samokritici. Dok ih je ona vidjela kao inspirativne, snažne i sposobne, klijentice su o sebi često govorile sasvim suprotno: “U tom neskladu između onoga što ja vidim i onoga što su one vidjele rodila se potreba za radionicama.”
Proces iza radionica
U prvom dijelu radionica radi se bez kamere, a koncept finalnih fotografija zapravo se ne osmišljava “od nule”, nego se otkriva kroz razgovor: “Ne pitam je što želi odjenuti, nego zajedno kroz radionice, uz pomoć tehnika, nastaju boje, teksture, prostor, kostimi i rekviziti – sve što je potrebno kako bismo vizualno prikazali njezinu jedinstvenost.”
Tijekom držanja radionica primijetila je da je fotografija izvrstan alat u prihvaćanju sebe: “Osobe jasnije razumiju tko su kroz sliku negoli kroz razmišljanje; mozak brže reagira na vizualne i emocionalne podražaje nego na racionalna objašnjenja. To nije magija kamere, nego neuropsihološki proces u kojem vizualna reprezentacija slika koju smo sami pomogli stvoriti.”
Na pitanje o pričama koje su joj posebno ostale u sjećanju, Manuela nam govori o klijentici koja je došla na radionicu poslovnog storytellinga, uvjerena da je tamo samo zbog poslovne priče. No tijekom rada shvatila je da joj je potrebnija radionica osobnog storytellinga i vlastite, a ne poslovne priče: “Otišla je zadovoljna, svoja, ali ono najljepše bilo je kad mi se javila nekoliko mjeseci kasnije i s ponosom rekla da je promijenila poslovni smjer. Ono što je zapravo promijenila nije bio samo posao, nego odnos prema sebi koji je posložio i ostale segmente njezina života.”
Zanimao nas je pristup temi tijela i senzualnosti, pri čemu je izrazito važno da se polaznice osjećaju otvoreno u tom procesu. “U ovoj radionici radim s kolegicom koja radi konstelacije kroz pokret. U prvom susretu razgovaramo, definiramo granice, jasno komuniciramo da ništa nije obavezno. Žena mora znati zašto je tu i što istražuje. Kroz konstelacije u pokretu i integraciju priče događa se nešto vrlo posebno – žena fizički osjeti dinamike koje su do tada bile samo misao. Kad promijeni poziciju u prostoru, mijenja se i njezin unutarnji doživljaj. U tom procesu nema dodira, nema nametanja poza, nema guranja preko granice. Ovaj rad nikad ne ide u smjeru objektivizacije, ide u smjeru povratka sebi.”
Iz njezina iskustva, na radionici se događa jedna ključna stvar, a to je da se počinju osvještavati obrasci koji su preuzeti i obrasci koji su naučeni: “Promjena se ne mora vidjeti dramatično izvana, ali se osjeti odmah. Već tijekom procesa žene počinju sebe gledati drukčije – sigurnije, mekše, s više poštovanja prema sebi. To se vidi u pogledu, u načinu na koji stoje i u miru s kojim donose odluke. S vremenom se ta promjena integrira u ostale segmente života.”
Foto: Manuela Tunjić
