Dvadeset i sedmi se siječnja, odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda, od 2006. obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, najstrašnije i najsramotnije mrlje u ljudskoj povijesti
Za vrijeme vladavine nacističkog i terora njihovih saveznika genocid je počinjen nad šest milijuna Židova, pet milijuna Slavena, 3 milijuna Poljaka, dvije stotine i pedeset tisuća Roma, isto toliko osoba s mentalnim i psihičkim poteškoćama te devet tisuća muškaraca homoseksualne orijentacije.
Opća je skupština 27. siječnja odabrala jer je tog dana 1945. Crvena armija oslobodila preostale zatočenike najvećeg i najzloglasnijeg koncentracijskog kampa, kompleksa Auschwitz-Birkenau. Iako je za njegova četverogodišnjeg postojanja kroz „radne“ i jedinice ondje prisilno smješteno gotovo milijun i tri stotine tisuća ljudi, oslobođenje je dočekalo tek oko dvjesto tisuća. Među njima bili su poznati pisci Primo Levi, Imre Kertesz i Tadeusz Borowski, ali i poljski Židov Ludwig Eisenberg koji je 1942. u njemački radni logor pošao kako bi, vjerovao je, od progona i moguće smrti spasio ostatak obitelji.
„Svaki dan u kojem se probudiš, dobar je dan“, ispričao je novozelandskoj scenaristici i spisateljici Heather Morris 2003., na samom zalasku vlastitog života, započinjući time priču kakvu niti jedno ljudsko biće ne bi smjelo nositi na plećima. Time je, već na samom početku, zorno predočio svu jezu svakodnevnog bivanja i preživljavanja na mjestu kojim se svakodnevno širio miris smrti.
Ludwig koji je nakon rata promijenio ime u Lali Sokolov s iznošenjem svoje priče u javnost čekao je tako dugo, sve do smrti voljene supruge Gite, iz straha da ga ne proglase njemačkim kolaboracionistom. Sokolov je u Auschwitzu naime, osim kao broj 32407 bio poznat i kao „tetovirer“, osoba koja je novim zatvorenicima uz pomoć tinte i igle novopridošlim zatvorenicima upisivala znamenke koje će ih odrediti za cijeli život. „Stajali smo u govnima, ali nismo se htjeli utopiti u njima“, rekao je Sokolov objašnjavajući svoj položaj. Ulogu svojevrsne osobe od povjerenja osoblja kampa iskoristio je kako bi svojim suzatočenicima pomogao i učinio im život u tim najjezovitijim trenucima bar malo podnošljivijim. Jer spasiti jednog u tom je trenutku značilo spasiti cijeli svijet. A kada se pred njim pojavila zatvorenica broj 34092 njegov se cijeli svijet, još jednom, okrenuo naglavačke.
Sve je to, priču o životu stiješnjenom na jedva nekoliko kvadratnih decimetara i osobnosti određenoj s tek šest znamenaka, Heather Morris uobličila u knjigu pod naslovom „Tetovirer iz Auschwitza“ koju bi čitatelj, da ne zna za njezinu ukorijenjenost u stvarnosti, mogao proglasiti trivijalnom, nevjerojatnom ili čak pokušajem pojednostavljivanja najveće ljudske tragedije prošlog stoljeća. Ovako, „Tetovirer iz Auschwitza“ svjedočanstvo je o ljepotama života skrivenim ispod slojeva sivila, o svim malim stvarima koje treba zapamtiti i njima se hraniti dok velike stvari ne pronađu put do svog rješenja.
Osim kao jednostavnim rječnikom ispisan i dirljivom pričom obavijen dokument vremena, „Tetovirer iz Auschwitza“ može se čitati i kao upozorenje svijetu ponovno obojenom ratničkim bojama. Jer tako je malo potrebno da čovjek prestane biti čovjekom, a posljedice zvjerstava osjećaju se cijelog života.
