Je li lice luksuza poprimilo neprepoznatljive crte koje se okreću održivom načinu življenja, ili je ostalo upravo tu gdje jest, kao sastavni dio naše svakodnevice?
Osim što smo cijelu godinu slušali kako moramo pronaći unutarnji mir, osjećati zahvalnost te upijati dnevnu svjetlost, brojni ugostitelji, hotelijeri i luksuzni brendovi su zatvorili svoja vrata. Rok? Na neodređeno. I dok će svi pokušavati vratiti se u konzumerističku igru, činjenica jest ta da su se pravila promijenila – a neki bi rekli da je zbog svih ovih faktora luksuz doživotno promijenio svoje ruho. Luksuz nam je, pogotovo otkad su društvene mreže sva vrata bogataša ostavile otvorenima, počeo biti sve prisutniji i djelovalo je kao da je nezaustavljiv. Satovi, automobili, privatne jahte i avioni, dijamantni umjetni zubi, WC školjka isklesana od zlata… sve su to šljašteće potrebe onih koji se tako žele osjećati dobro, i superiornije od susjeda.
Time su još bili opterećeni i Rimljani, koji su brzo shvatili ometajuću moć neopravdanosti i viška, pa su čak donijeli zakon koji je posebno ograničio potrošnju ljudi na luksuz, a raskoš nije dolazila u obzir – sve dok nije došlo do svojevrsne tolerancije i prihvaćanja ljudske potrebe za takvim užicima. Tako je bilo i u mnogim drugim dijelovima svijeta. U Grčkoj, riba je bila skupa roba, a one koji su je jeli izbjegavali su u društvu jer su si mogli priuštiti tako skupu hranu. No, u 17. stoljeću luksuz prestaje biti pejorativno sagledana – uspostavljanje trgovačkih putova, raskoš plemića, a industrijskom revolucijom luksuzna roba počela se prenositi s kontinenta na kontinent. Demokratizacija i potražnja za luksuznim predmetima povećavali su se tijekom 20. stoljeća, ali je Drugi svjetski rat promijenio sve jer si ljudi jednostavno nisu mogli priuštiti ili jednostavno nisu imali pristup svojim željama. Kao odgovor na to, brendovi su počeli više usmjeriti svoje napore na manje predmete poput cipela, torbica, parfema i šalova. Danas, luksuz je prije ove posljednje krize bio na samome vrhuncu. A onda se, najviše zbog klimatske krize i borbe protiv ugnjetavanja radničkih prava, pojam luksuza usmjeravao prema proizvodima koji nisu testirani na životinjama, koji su održivi i koji ne proizvode veliki ugljični otisak – i smatra se da će tako i ostati. Dr. sc. Tomislav Herceg, docent na Katedri za ekonomsku teoriju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, međutim, smatra da klimatsku krizu ipak većina još ne percipira, ali zato većina nas već osjeti ekonomsku krizu. “Ta će kriza značajno smanjiti potrošnju luksuznih dobara, a oni segmenti tržišta koje su pametne marketinške strategije uspjele izgurati iz percepcije luksuza u percepciju potrebe tu će krizu lako preživjeti. Ostali teško.” Prema stručnjacima, luksuz je počeo biti vezan uz emocionalna iskustva, koja nisu više vezana samo za to čine li vlasnika predmeta sretnim – iskustva koja uključuju i ljude koji su ih izradili, životinje na kojima nije bio testiran proizvod, i što neće imati veliki ugljični otisak pri proizvodnji.
Dogodila se svojevrsna “revitalizacija luksuznih marki“ kojom se redefinirao pojam luksuza. Jedno je, neki bi rekli, postalo kič rezerviran za holivudske zvijezde, a stvaran luksuz kreira se novim medijima i tehnologijama te potrošačima koji razmišljaju, djeluju i povezuju se na načine koje jedna ogrlica optočena dijamantima više ne ispunjava. Pandemija je te odnose još snažnije bacila u kontrast. Možda je najbizarniji primjer kad je neko kratko vrijeme predmet preseravanja na društvenim mrežama bio suhi kvasac koji mnogima u vrijeme lockdowna nije bio dostupan, a koji je preuzeo ulogu dostojnu Instagrama onih maloljetnika koji se fotkaju s maminim tisućicama (dolara) i markiranim krpicama. Ukratko, luksuzno je ono što ostvaruje osjećaj važnosti – upakirano u sve čudnije, vidljive i nevidljive vrećice – veganske, neplastične i održive.
Ali, pojam održivosti i više ekološkog načina življenja koji se danas očekuje može postati i problematičan – pogotovo ako se pojača potražnja za energetski učinkovitijim proizvodima, a ne pronađe rješenje za dosadašnje izvore energije – kako tvrdi Herceg, koji smatra da nije rješenje u zamjeni jednog konzumerizma drugim. “Sve veća potražnja ne znači da je u apsolutnom iznosu ona dominantna; dapače, neobnovljivi izvori energije još uvijek su većinski izvor energije. S druge pak strane, jesmo li sigurni da zamjena plastičnih tanjura papirnatima i benzinskih motora električnima ostavlja manji footprint na planet? Ne znam baš. Više će se sjeći šuma, a kuda s opasnim otpadom iz akumulatora električnih automobila? Pri transformaciji toplinske u električnu energiju puno se energije gubi. A ipak, većina energije dobiva se iz neobnovljivih izvora. Dakle, zagađujemo više nego prije. Odgovor treba potražiti u ponašanju naših pradjedova i prabaka, koji nisu imali odvoz smeća: oni su stvari koristili unedogled, popravljali, reciklirali, krpali. Tu je odgovor. A ne zamjena jedne vrste konzumerizma drugom. Što će svima automobili? Treba uložiti u kvalitetnu i sveprisutnu željeznicu pa neće biti potrebe za vozikanjem.“ Luksuza poput automobila, kao i nekih drugih luksuza, teško je odreći se jer su sastavni dio naše svakodnevice – kao što će u nekom trenutku to biti hibridi i samovozeća vozila. No, ovisi i o tome koliko su građani spremni na promjene koje će im iz luksuzne ladice nešto preseliti u svakodnevnu te koliko je zemlja u kojoj žive u stanju financirati ih raznim poticajima i promjenama infrastrukture.
Upravo je tako malo jasnije objasniti zašto se tijekom ove pandemije mnogi ne žele odvojiti od velikih druženja, odbijaju nositi masku ili otići turistički u drugu državu – svi ti sitni luksuzi koje smo uzimali zdravo za gotovo oduzeti su od naše svakodnevice, a istovremeno smo se podsjetili na one luksuze, odnosno privilegije, koje često zaboravljamo – dostupna hrana, krov nad glavom, posao i mogućnost rada od kuće.
Stoga se, upravo zato što nismo nikad aktivno svjesni koliko je naša svakodnevica bila ispunjena sitnim zadovoljštinama koje bi mnogima na svijetu doista bile na razini skupocjenog sata, često raspravljalo da oni koji su odlučili ignorirati određena pisana i nepisana pravila tijekom ove pandemije gotovo jednako ignorantski kao Ellen DeGeneres koja je cvilila u svojoj golemoj viletini s vrtom veličine Maksimira da se osjeća zatočeno.
Hajrudin Hromadžić, sociolog i izvanredni profesor Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, smatra da nije čudno što se nezanemariv broj ljudi teško nosi s brojnim restrikcijama jer je riječ o ritualima koji su ipak dio ukorijenjene prakse naše socijalizacije. “Svakodnevica nije statična, zacementrirana struktura, nego propulzivan entitet. No kad ju se poremeti preko noći, kada do jučer uobičajene, tako svakodnevno benigne prakse društvenosti postanu prostor restrikcije, tada je to užasno turbulentan kolektivni doživljaj, traumatično iskustvo s kojim se mnogi ne mogu lako pomiriti ma koliko spomenuti ukazi bili smisleni iz medicinsko-zdravstvene perspektive i imali svoje racionalno uporište.“ Upravo se zato dovodi u pitanje stvarna promjena značenja materijalnog i psihološkog luksuza – teško je potpuno zaustaviti već uhodani kotačić, a svaka veća promjena donosi nelagodu sustava – iako je očito da žudi za promjenama. Umjesto promjene, možda je riječ samo o promjeni etikete. Prema Hromadžiću, slično je i kad je riječ o prelasku na zelenu ekonomiju: “Nema kapitalizam nužno problem s prelaskom na istu, ali pod uvjetom da putem nje može ostvariti profite koji su barem ekvivalentni onima koje sada ostvaruje preko, ekološki razornih, fosilnih goriva. I to je ono što leži u esenciji ovog problema. Postoje brojni lijepi, ekološki osviješteni, po prirodu i društvo ugodni proizvodi i prakse. No tko si iste može priuštiti, u svijetu u kojemu par desetaka materijalno najimućnijih ljudi ima bogatstvo ekvivalentno kumulativnom posjedu siromašnije polovice svijeta? Zaboravljamo na goleme planetarne socijalno-klasne disbalanse, na to da velik dio svjetske populacije nema osigurana sredstva za elementarno preživljavanje na dnevnoj bazi, a mi pričamo o organskim bioproizvodima, električnim automobilima koji stoje po 100 tisuća eura i slavimo suspektne poduzetničke startup ikone kao moderne mesije.“
Sudeći po svemu, čini se da će luksuz uvijek ostati tu gdje jest – utkan u nas kao konac stalne želje za dokazivanjem, i istovremeno nas činiti slijepima na svakodnevne privilegije koje imamo. Priželjkivati stvari koje nas odvajaju od drugih, čak i kad su održive, ostavljaju nam osjećaj da smo drukčiji i posebniji. Prava promjena lica luksuza bit će onda kad će težiti biti dostupan svima – i kao koncept biti zaboravljen u ormaru poput skupocjenih cipela. Onda kad ćemo mi biti spremni odreći se luksuza za opće dobro.
Do tada – vuk je samo promijenio dlaku.
Ovaj članak objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia, no. 256
