Da je svaki nama udaljeniji kutak svijeta bogat poviješću, pričama, mitovima i legendama sada već nekako i očekujemo i sa zanimanjem im se veselimo. No i “mlađa” mjesta, lokacije nama bliže, imaju zanimljive priče, priče koje su nam iznenađenje – koje nekako nismo očekivali. Tako nas je iznenadila priča o Portmeirion, šarmantnoj lokaciji, tzv. “maloj Italiji” u – Walesu!
Portmeirion
Velški arhitekt Clough Williams-Ellis je 1925. godine kupio mjesto koje je trebalo postati Portmeirion. Nekoliko je godina tražio prikladno mjesto za svoje predloženo idealno selo i kada je čuo da se imanje Aber Iâ u blizini Penrhyndeudraetha prodaje, nije oklijevao dati ponudu.
Clough Williams-Ellis bio je najpoznatiji kao genij iza stvaranja sela Portmeirion (1925. do 1975.). Clough je bio neumorni borac za okoliš i član osnivač CPRE-a (Vijeće za zaštitu ruralne Engleske) osnovanog 1926. i CPRW-a (sada Kampanja za Zaštita ruralnog Walesa) 1928. Bio je zagovornik očuvanja ruralnog područja, planiranja sadržaja, industrijskog dizajna i šarene arhitekture. “Mislim da je Ljepota, čudna nužnost – kako je to jednom nazvala Rebecca West – nešto što je duboko važno za čovječanstvo, i da će ljudska rasa sve više cijeniti tu milost, tražiti je i, ako ne nestane sa Zemlje, na kraju to postići.” – često je citirana njegova rečenica.
Bio je utjecajni zagovornik uspostave nacionalnih parkova u Engleskoj i Walesu te je bio odgovoran za demarkaciju granica Nacionalnog parka Snowdonia koju je predstavio kralju Georgeu i kraljici Elizabeti 1951. Gradio je za klijente u Walesu, Engleskoj i Irskoj, pa čak i jednom u Šangaju. Njegov doprinos arhitekturi je značajan.
Želio je pokazati kako se prirodno lijepa lokacija može razviti a da se ne pokvari, te da se zapravo može poboljšati prirodna pozadina ljudskim razvojem. Imanje Aber Iâ imalo je sve čemu se nadao kao mjesto za svoj arhitektonski eksperiment: strme litice s pogledom na širok pješčani estuarij, šume, potoke i jezgru starih zgrada.
Ali povijest Portmeiriona započela je mnogo prije 1925. Gradnju Castell Deudraetha zabilježio je 1188. Gerald od Walesa, koji je napisao: “Prešli smo Traeth mawr i Traeth Bychan. Ovo su dva rukavca mora, jedan veliki i jedan mali. Nedavno su ondje izgrađena dva kamena dvorca. Onaj koji se zove Castell Deudraeth pripada Cynanovim sinovima i nalazi se u području Eifionydd, okrenut prema sjevernim planinama.”
Castell Deudraeth ponovno je spomenuo filolog, geolog, prirodoslovac iz 17. stoljeća i čuvar Ashmolean muzeja u Oxfordu, Edward Lhuyd 1700. godine. Lhuyd je zabilježio ime kao Aber Iâ, rekavši “Dvorac Aber Iâ još uvijek je stajao u ruševnom obliku s pogledom na jugozapadni kraj poluotoka”.
Godine 1861. Richard Richards je napisao opis: “Ni muškarac ni žena nisu bili ondje, samo nekoliko stranih vodenih ptica na malom jezercu i dva majmuna, koji su me svojim krikovima očito smatrali nepoželjnim uljezom. Sam vrt je bio vrlo lijepa, čiji su zidovi posvuda bili prekriveni voćkama… Aber Iâ je, dakle, nježni čitatelju, prekrasna palača na obali Traeth Bacha, u Merionethshireu.”
Kada je Williams-Ellis kupio zemlju 1925., napisao je, “zapuštena divljina – dugo napuštena od onih romantičara koji su shvatili jedinstvenu privlačnost i mogućnosti ovog omiljenog rta, ali koji su bili odneseni njihovim grandioznim uređenjem… u tužan bankrot .” Clough je odmah promijenio ime iz Aber Iâ (Glacijalni estuarij) u Portmeirion; Luka zbog obalnog položaja i Meirion jer je ovo velški za Merioneth, okrug u kojem se nalazio.
Njegov prvi zadatak bio je proširiti i pretvoriti staru kuću na obali u veliki hotel. Koncept usko grupiranog obalnog sela već se formirao u Cloughovom umu nekoliko godina prije nego što je pronašao savršeno mjesto i imao je prilično dobro definiranu viziju sela od samog početka.
Portmeirion je izgrađen u dvije etape: od 1925. do 1939. mjesto je “izgrađeno” i podignute su njegove najupečatljivije građevine. Od 1954.-76. popunjavao je detalje i finiširao projekt. Drugo razdoblje bilo je tipično klasično ili paladijansko u stilu za razliku od stila umjetnosti i obrta njegovih ranijih djela. Nekoliko je zgrada spašeno s mjesta rušenja, zbog čega je Clough opisao mjesto kao “dom za srušene zgrade”.
“Arhitekt ima čudna zadovoljstva”, napisao je Clough 1924. “On će ležati budan slušajući oluju u noći i misliti kako kiša udara po njegovim krovovima, vidjet će da se sunce vraća i mislit će da je to bilo tek tako takvo sunce da su njegove letvice koje bacaju sjenu napravljene.”
Prvi članak o Portmeirionu pojavio se u The Architects’ Journal (6. siječnja 1926.) s fotografijama maketa i preliminarnih nacrta koje je pripremio Clough kako bi impresionirao potencijalne investitore. U ovom članku, John Rothenstein piše: “Na morskoj obali Sjevernog Walesa, sasvim blizu svoje stare kuće, Plas Brondanw, stekao je ono za što vjeruje da je idealno mjesto, i bavi se planovima i modelima za planiranje cijelog malog gradića. Rezultati njegove sheme bit će značajni i trebali bi učiniti mnogo da uzdrmaju trenutnu predodžbu da iako se kuće moraju dizajnirati s dužnom pažnjom, gradovi mogu nastati slučajno.”
Hotel Portmeirion službeno je otvoren za Uskrsni vikend, 2. travnja 1926. Posljednja zgrada, Tollgate, izgrađena je u 93. godini Cloughova života.
I danas je jednako šarmantno, intrigantno, privlačno kao i prije sto godina.
Fotografije: portmeirion.wales; Tim Richmond Photography, Sarah Parry Photograph, Dahlia Lounge i Ioan Said Photography
