Zajednice koje grade višeslojan i prepoznatljiv umjetnički opus, koje se organiziraju i unose iznimno potrebnu kulturnu raznolikost, predstavljaju nužnu kariku naše suvremene kulturne scene. Istražili smo što je ovim nepokorenim utvrdama kulture, individualnosti unatoč, zajedničko
Aktualan i sustavan razvoj scene, prepoznatljivost ali nedovoljna vidljivost, važnost djelovanja i lišenost prilagodbe masovnom turizmu teško je u posljednje vrijeme pronaći bez nešto više “kopanja“. Rad pojedinaca s kojima smo porazgovarali svjedok je bogatstva naše kulturne baštine, one koja se u pravilu prenosi unutar te iste zajednice i iznimno vjerne publike.
Festival alternativnog kazališnog izričaja
Jedni od onih koji ne dozvoljavaju da se uspori puls njihova grada jest Festival alternativnog kazališnog izričaja, koji se održava u zagrebačkoj ulici Pierottijeva 11, točnije u Autonomnom kulturnom centru Medika.“Organiziramo kulturne aktivnosti s ciljem otvorenosti, slobodnih ideja i pristupačnog sudjelovanja. To činimo samoorganiziranim radom u kojem nitko nije isključen na temelju rase, spola, fizičke onemogućenosti ili drugih vrsta isključivosti koje su inače prisutne u kulturnoj sferi”, kažu iz organizacije Attack!, iza koje su brojne slične aktivnosti.
Iako već cijeli niz godina održavaju program, sustavno se moraju boriti za osiguravanje dostojanstvenih osnovnih uvjeta. Konkretno, riječ je o neodgovarajućim prostornim uvjetima, nedovoljnoj komunikaciji s Gradom koji je vlasnik prostora, a nakon potresa u Zagrebu, situacija se pogoršala. “Takvi problemi gotovo nam posve onemogućuju rad i oslabljuju kvalitetu podrške koju bismo mogli pružiti umjetnicima i umjetnicama te našoj publici.”
Nadaju se da će sljedeća godina ipak donijeti veću sigurnost, a od cilja da žele potaknuti diskurs, otvoriti oči, nadahnuti i ohrabriti, ne posustaju. “Neovisno o ovim preprekama, planiraju nastaviti i dalje jer kao i svaki mišić, ako ne vježbate svoje promišljanje, razvijate zatvoren i lijen um. Naš cilj nije samo pokazati da vas nove ideje dugoročno čine bogatijima, čak i ako se kratkoročno na neko vrijeme osjećate pomalo nelagodno. Ovakav pristup omogućava nove načine povezivanja ljudi u Zagrebu, što omogućava nove ideje, zajednice i prijateljstva.”
Pogon
Kad je o neodgovarajućim prostornim uvjetima riječ, Pogon je pokrenut upravo s idejom osiguravanja prostorne i tehničke infrastrukture za nezavisnu kulturnu scenu u Zagrebu. Naime, bilo im je jasno da se kultura i proizvodi također i konzumiraju u prostorima poput muzeja i kazališta, te u organizaciji brojnih udruga, umjetničkih organizacija i samostalnih umjetnika. Što im je bilo zajedničko? Nesigurni uvjeti poput prostora, tehnike, financija – pa su svemu tome odlučili doskočiti, kako nam objašnjava Marijana Rimanić. “Ideja je bila da nezavisna kulturna scena dobije određenu infrastrukturnu sigurnost, ali da i dalje sačuva nezavisnost i fleksibilnost. Pogon je sigurno doprinio poboljšanju uvjeta za rad među akterima nezavisne kulture, ali ta živahna i bujna scena ne uspijeva sve svoje apetite nahraniti samo ondje.” Suosnivač s Gradom Zagrebom je Operacija Grad, savez brojnih udruga koje djeluju na području nezavisne kulture u Zagrebu, koja je vrlo dinamična i kojom fluktuira velik broj ljudi. U skladu s time, Pogon slijedi takvu dinamiku.
“Naš program nije uvjetovan estetskim kriterijima, nego nam je važno da kao mjesto budemo otvoreni za sve koji rade u nezavisnoj kulturi. Tako u Pogonu možete pogledati primjerice prvu izložbu nekog mladog umjetnika koji je netom završio Akademiju, a za par dana izložbu umjetnika čije radove možete vidjeti i u MoMA-i.
Nama je cilj da se u Pogonu i jedni i drugi osjećaju “kao doma”. Upravo zato što mladim umjetnicima želimo pružati prostor gdje mogu prvi put eksperimentirati, pogriješiti, istraživati, naši programi ponekad nisu jako posjećeni. No njihova se važnost onda ne mjeri brojem publike, nego činjenicom da je netko dobio priliku javno pokazati svoj rad”, priča nam Marijana.
FUNK
U Koprivnici su brojni entuzijasti imali sličnu ideju i htjeli su se okupiti u vlastitome prostoru te su u svome gradu pokrenuli FUNK, Forum udruga nezavisne kulture s područja nezavisne kulture, koprivničkih bendova i publike. Kad su se za to stvorili uvjeti, krajem 2014. godine započinje djelovanje ove plodne inicijative, koju čini pet udruga: Rocklive, Kopriva, Mamuze, Atelieri Koprivnica i Pod Galgama, koje su se smjestile u jednoj od zgrada u kompleksu bivše vojarne, današnjeg Kampusa. “Jedan od bitnijih trenutaka u razvoju svakako je 2018. godina kad je FUNK ostvario značajna sredstva u sklopu projekta Europske unije “Kultura u centru”, čime se omogućilo opremanje prostora tehničkom opremom, programske aktivnosti i zapošljavanje jedne osobe. U sljedeće dvije godine u planu je adaptirati prostor te održati brojne aktivnosti”, govori nam Denis Košćak, jedan od članova ovog foruma gdje trenutačno većina ljudi radi na volonterskoj bazi, a tijekom cijele godine organiziraju koncerte, izložbe, projekcije i predavanja. “Cilj je u konačnici uspostaviti društveno-kulturni centar, osigurati samoodrživost te pružiti građanima pristup različitim oblicima nezavisne kulture.”
BLOK
Različitim oblicima nezavisne kulture bavi se i BLOK, kustoski kolektiv koji djeluje na sjecištu umjetnosti, urbanog istraživanja i političkog aktivizma čiji su projekti zamišljeni i realizirani kao platforme za udruženi rad umjetnika, kustosa, istraživača, političkih aktivista i svih drugih zainteresiranih, a među njima je Politička škola za umjetnike, koja je, kako nam priča Ivana Hanaček, proizašla iz njihova dugogodišnjeg rada na produkciji umjetničkih radova koji u sebi nose namjeru društvenog angažmana. “Iako je takva umjetnost posljednjih 20-30 godina jako “popularna”, te se redovito viđa na bijenalima, velikim izložbama i sličnim mjestima, naše je iskustvo da umjetnicima, pa i kustosima, često nedostaju znanja o društvenim i političkim procesima kojima se bave.”
Radovi koji se proizvode, kako nam objašnjava Ivana, često ostaju vidljivi samo u svijetu umjetnosti. “Ako iz njega iskaču, umjetnici se nerijetko razočaraju jer je promjena koju uspijevaju polučiti minijaturna ili nikakva. S druge strane, redovito se događa da se deklarativno vrlo politična i angažirana umjetnost proizvodi u problematičnim radnim uvjetima. Neznanje o kojem govorimo nije slučajno, niti je krivnja samih umjetnika.”
Hanaček objašnjava da se umjetničko polje sustavno depolitizira, “mlade se uči da je presudan talent, koji je jedna vrlo mutna kategorija, i da je umjetnost sfera slobode. Predmeti koji podrazumijevaju daljnje razvijanje umjetničkih vještina obavezni su jedino u umjetničkim srednjim školama, a sve ostalo svodi se na inicijativu profesora ako mu to uvjeti u školi uopće dopuštaju. U stvarnosti, većina umjetnika prima mizerne honorare, nema nikakvu socijalnu zaštitu, teško si mogu priuštiti atelje. Što ne štima? Politička škola od tuda kreće, da objasni kako je došlo do toga da se umjetnost lažno predstavlja kao polje slobode, da uđe u analizu uvjeta rada, umjetničkog, ali i općenito rada u kapitalizmu, da razjasni što je uopće kapitalizam, i napokon, koja je alternativa. Jer mi čvrsto vjerujemo da ima alternative.”
Antimuzej
Za alternativu su se odlučili i osnivači Antimuzeja, za koji kažu da je čudesna umjetnička slagalica, a čiji su sadržaj pronašli u – smeću. Cijeli su projekt financirali sami, uz napomenu da se ovaj koncept ne uklapa u nešto obično i svakodnevno, pa nisu niti očekivali da će naići na razumijevanje gradskih vlasti, koje nemaju razumijevanja za ono što odstupa od standarda. A taj nestandard očituje se o zagubljenim, ali sačuvanim dijelovima slagalice jednog cjeloživotnog umjetničkog djela, kako priča nam jedan od osnivača, Domagoj Margetić:
“Ti dijelovi svakim danom mogu postati neko novo umjetničko djelo i može izgledati kao nešto drugo, u tome leži čarolija ovog antimuzejskog postava. Htjeli smo nastaviti i sačuvati umjetničko djelo Vladimira Dodiga Trokuta, koji nam je bio prijatelj i s kojim smo surađivali. Antimuzej nije klasična muzejska zbirka, nego nedovršiva igra umjetnosti. A umjetnost mora biti i igra intelektualne provokacije”,
Upravo su većinu ovih radova osnivači pronašli ispred jedne zagrebačke zgrade spremne za glomazni otpad te ih odlučili sačuvati. “Uspjeli smo potpuno rekonstruirati Trokutovu wunderkameru iz stana u kojem je živio, a izložili smo i vrijedne zbirke starog nakita, igračaka, starih i rijetkih ambalaža, odnosno zbirke industrijske arheologije, zbirku rijetkih nalivpera, zbirku starih pečata, a rekonstruirali smo i dio Trokut-kuhinje.”
Entuzijazam i energija kao formula za opstanak
Iako svi naši sugovornici potvrđuju da je kulturni sektor često zanemaren, Tanja tvrdi da je situacija u Koprivnici, ali i drugim gradovima, sve bolja. “Nailazimo na sve više podrške i razumijevanja te svakako težimo jačanju modela javno-civilnog partnerstva. Do toga smo, naravno, došli sami, radom i borbom za veću vidljivost, kao i ponudom sve kvalitetnijeg sadržaja. Nezavisna kultura je važna jer daje prostor slobode, jača zajednicu, uključuje, doprinosi kulturnoj raznolikosti, potiče na razmišljanje i daje osjećaj da možemo sami mijenjati stvari oko sebe, da je angažman zajednice i u zajednici važan. Ta kultura često proizlazi iz čistog entuzijazma i ljubavi te je to energija koja se osjeti i širi, što građani i prepoznaju. Kultura ne može i ne smije biti samo turistički proizvod, a niti polje koje svoju kvalitetu dokazuje kroz ostvareni profit – ono što se u posljednje vrijeme jako nameće. Ona je polje slobode, kreativnosti i solidarnosti, nastaje kao rezultat suradnje cijele zajednice i važno je da takva uvijek i ostane. FUNK ovdje egzistira kao važan prostor okupljanja, društveno kulturni centar koji raste zbog i za zajednicu, kao uostalom i ostali centri, mjesta, galerije, udruge, organizacije i pojedinci koji se bore za opstanak nezavisne kulture.” Želimo im svu sreću jer – pravo na kulturu je ljudsko pravo.
Naslovna fotografija: Goran Škofić Na plaži, 2016, izložba u organizaciji Galerije 90-60-90, fotografija Jasenko Rasol
Ovaj članak objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia 257.
