U blještavom, a opet apsurdno zatvorenom svijetu filmskih festivala, gdje se umjetnost susreće s čistim marketingom, rodila se nova zvijer: metrika aplauza. Bilo je to, u početku, simpatično. Priznajem, i mene je zabavljalo i fasciniralo koliki aplauz je koji film dobio. Ubrzo se više nije radilo o aplauzu, već o ovacijama.
Gledanje emotivnih režisera i suzama ispunjenih lica glumaca kako upijaju valove divljenja publike u netom osvjetljenoj kinodvorani, dok se na platnu vrte creditsi, u tom blistavom, gotovo mitološkom ambijentu Venecije ili Cannesa. No, ono što je započelo kao spontana erupcija kolektivnog oduševljenja, pretvorilo se u hladnu, proračunatu utrku. U natjecanje u kojem se kvaliteta filma mjeri štopericom, a minuta pljeska vrijedi više od Zlatnog lava.
Metrika aplauza
Ironija leži u tome što se ova praksa, iako je naizgled ukorijenjena u strast, hrani cinizmom. “Dobio je 14 minuta ovacija!” postalo je novo “95 na Rotten Tomatoesu”. Postao je kratica za instantnu slavu i prediktor uspjeha u utrci za Oscare. A kad se malo zagrebe ispod površine, ta kratica otkriva svoju šupljinu, svoju apsurdnost. Jer, ruku na srce, 20-minutne ovacije? Dok se kamere spuštaju niz redove, a glumci i redatelji moraju glumiti vječnu zahvalnost, ruke se umore. Vjerojatno i sami glumci u nekom trenutku potajno mole za kraj. Sve to prestaje biti slavlje i postaje nešto drugo – društveni ritual, test izdržljivosti, a u nekim slučajevima i pomalo mučno, lynchovsko iskustvo. Sigurna sam da nikome nije više ugodno: niti onima koji plješću dvadeset minuta, niti onima kojima se plješće.
Pljesak kao umjetnički performans
Gledati lica glumaca poput Jacoba Elordija i Oscara Isaaca kako se grle i rone suze usred 14-minutnog pljeska za Frankensteina je, na neki način, dirljivo. Istovremeno, to je dio veće koreografije. Publika je postala dio predstave. Ne, publika jest predstava. Dvorana je scena, a pljesak je, nakon što film završi, sljedeći čin. To je ritual, ispunjen nepisanim pravilima; glumci ne smiju sjesti, moraju izgledati ponizno i zahvalno, a publika ne smije prestati prva pljeskati, kako ne bi ispala nepristojna. Svatko tko je bio u sličnoj situaciji zna taj osjećaj kolektivne obveze. To je kao na primjer, izgovaranje molitve religije u koju ne vjeruješ – radiš to iz navike i, što je još važnije, da ne budeš onaj prvi koji će prestati.
Filmski kritičar Siddhant Adlakha pronicljivo primjećuje da kamere na ovakvim događanjima često idu redom, prikazujući svakog važnijeg člana ekipe na platnu otprilike minutu. Ako je deset ljudi u glavnom redu, evo vam deset minuta aplauza. Publika plješće njima, a ne nužno filmu. Dakle, nije to pljesak samo za na primjer, film “The Smashing Machine”, već za Dwaynea “The Rock” Johnsona koji je, u nekarakteristično ozbiljnoj ulozi, pustio suzu. Nije to pljesak samo za “The Room Next Door”, već za kultnog Pedra Almodóvara u njegovom ružičastom odijelu, uz Julianne Moore i Tildu Swinton. Pljesak postaje odavanje počasti, čak a ne isključivo kritička ocjena.
Pljesak kao PR taktika
Nadalje, ova se praksa od divljenja pretvorila u alat za publicitet. Studiji, distributeri i PR agencije shvatili su da je duljina ovacija savršena, lako probavljiva priča za medije. To je brza, klikabilna vijest koja ne zahtijeva dubinsku analizu. Mediji poput Varietyja i Deadlinea imaju svoje “O-metre”, koji bilježe i uspoređuju duljinu pljeska. Stvorili su ljestvicu uspjeha koja nema veze s kvalitetom. I što je najluđe, to je postalo toliko bitno da se šuška o “usađivanju” profesionalnih pljeskača. Priča se da su publicisti filma “The Paperboy”, nakon loših kritika, angažirali ljude da plješću 15 minuta. Iako film nije prošao dobro, ta priča o ekstravagantnom pljesku ostala je u sjećanju.
Ovaj trend je stvorio začarani krug: mediji izvještavaju o duljini pljeska jer to privlači čitatelje, a sve veća svijest o tome tjera publiku da plješće duže, osjećajući pritisak da sudjeluje u nečemu što se percipira kao važno. Ironično, dok se ozbiljni kritičari rugaju ovoj praksi, njihovo ruganje samo doprinosi popularnosti teme, dajući joj više medijskog prostora.
Ima li onda pljesak ikakvu težinu?
Ponekad. Iznimno. Yorgos Lanthimosov film “Poor Things”, nakon 10 minuta pljeska u Veneciji, osvojio je četiri Oscara, uključujući onaj za najbolju glumicu Emmu Stone. To je rijedak primjer gdje se pljesak poklopio s kasnijim uspjehom. Adrien Brody je, nakon 13-minutnih ovacija za “The Brutalist”, osvojio Oscara za najboljeg glumca. No, primjeri promašaja daleko su brojniji.
“Blonde” s Anom de Armas dobio je 14 minuta pljeska, ali su ga kasnije razapeli kritičari i publika, a imao je samo jednu nominaciju za Oscara. “Joker: Folie à Deux”, unatoč 11 minuta ovacija i činjenici da su svi mislili da je uspjeh siguran, na kraju se pokazao kao, kako su ga neki mediji nazvali, “epična katastrofa”. Nije dobio ni jednu nominaciju za Oscara, iako je njegov prethodnik osvojio sve.
Najduži ovogodišnji pljesak, onaj za “The Voice of Hind Rajab” (između 21 i 23 minute, vode se polemike!), nosi dodatnu dimenziju. Osim što je riječ o istinitoj priči koja dira u srce, pljesak je bio popraćen političkim izjavama i skandiranjem, a glumcu je predana palestinska zastava. U tom se slučaju pljesak pretvorio u oblik aktivizma, što dodaje još jedan sloj kompleksnosti ovoj ionako mutnoj praksi. Je li 20 minuta dovoljno za film o nepravdi? Je li 17 previše za djelo o emotivnim granicama? Ta pitanja su, naravno, besmislena, ali upravo u tom apsurdu leži nova realnost filmske industrije.
Kada trebamo pljeskati?
Na kraju krajeva, pljesak je divan. Trebali bismo pljeskati umjetnicima koji stvaraju djela koja nas diraju, pomiču, izazivaju. Trebali bismo, u idealnom svijetu, slaviti one koji se usude stvarati. No, filmski festivali, posebno u eri društvenih mreža, postali su mjesto gdje se ta spontana, iskrena gesta pretvara u izrežirani spektakl. U utrku u kojoj svi gube, a najviše mi, jer filmove počinjemo gledati kroz statistiku, a ne kroz priče koje nam pričaju. I dok se glumci, sa suzama u očima, grle na pozornici, u tom trenutku ne slave umjetnost. Slave pljesak. A to je – besmisleno, posve promašena priča.
Foto: Getty Images
