Prije tjedan dana je na Netflixu objavljena serija “Kleo”. Nisam pratila, nisam bila upućena u priču i pogledala sam ju na preporuku prijateljice, ne znajući što idem gledati. Jako, jako, ugodno sam se iznenadila. Odličan je to osjećaj ne znati što ću gledati, bez ikakve pretpostavke ili očekivanja.
“Killing Eve”, “Dark”… i “Kleo”
Jella Haase je Kleo Straub (ostavila je utisak kao Mieze u filmu “Berlin Alexanderplatz”!); neregistrirana agentica strogo tajnog Stasi odjela čiji je glavni zadatak izaći iz Istočnog Berlina do Zapada kako bi eliminirala državne neprijatelje. Serija počinje 1987. godine, dok se Kleo probija kroz kanalizaciju Berlina u traganju za svojom metom, naručenom žrtvom. Dolazi do neonski osvijetljenog noćnog kluba, vidimo joj nož zataknut za naramenice i kako ona promatra svoju metu preko plesnog podija; skoro pa da možemo čuti David Attenborough kao naratora napete scene lavljeg vrebanja antilope. Napetost, energija – sve je na visini, odmah na početku! Kleo je nevjerojatno učinkovita u onome što radi – nemilosrdno se rješava onoga za koga joj država kaže da je sljedeći. Ona maksimalno učinkovito rješava svoje zadatke, tj. ljude mete.
No njezin privatan život, u Istočnom Berlinu, nešto je manje uredan, više je kompliciran, zapetljan i sve ono što u poslu nije. Upustila se u ljubavnu aferu s jednim od svojih voditelja, Andijem, i govori mu da je trudna s njim i da čeka njegovo dijete. Svoje obveze prema “firmi” je ispunila i ovaj “posao” u noćnom klubu trebao joj je biti posljednji. No, ovdje se ipak radi o osvetničkom trileru, tako da očekujte da će u pohodu na osvetu njoj sve poći skoro pa spektakularno ukrivo! Tijekom tog posljednjeg posla, s njom je u baru razgovarao Sven, za kojeg se ispostavilo da je bio tajni policijski službenik sa Zapada koji ju je odmah “pročitao”. Sven je šašavi autsajder koji ne može steći poštovanje svojih kolega i često je prepušten papirologiji i administrativnom poslu. Njegova je priča zapravo druga polovica serije, i iako su iz različitih svjetova u svakom pogledu, on i Kleo su stavljeni zajedno kako bi tijekom serije otkrili da su sličniji nego što misle. Sve se odvija zadovoljavajućom brzinom, nema minute praznog hoda, a politički preokret kasnih 1980-ih i ranih 90-ih pokazao se kao uzbudljiva pozadina za ovu igru mačke i miša.
Vrijeme i prostor igraju veliku ulogu u seriji jer da priča nije postavljan tamo i kada gdje jest, mnoge manjkavosti bi odmah iskočile u prvi plan, nostalgija ovdje jako dobro prikriva minuse. Ovako ih zamjećujemo, i ne obaziremo se na njih. Ne smetaju. Na primjer: “posljednji posao” koji to ipak nije, očito otkrivanje “tajanstvenih” predmeta koji su sve samo ne tajanstveni, “slučajno” otkivanje dokaza i sl. Na stranu tih nekoliko propusta, istaknula bih estetiku serije, njezinu visoku stiliziranost, likove, odlično suprotstavljene karaktere Kleo i Svena, i dinamiku. Nema boljega nego kada osam epizoda pogledate, pardon “progutate” u komadu i kada kraj prve sezone dođe prebrzo.
Fotografije: Kleo/Netflix
