Komedija je, kažu, u krizi. Na velikim platnima sve je manje naslova koji nasmijavaju, a žanr koji je nekoć znao istovremeno zabaviti, provocirati i ostaviti traga u kolektivnoj svijesti, danas sve češće završava kao sezonski sadržaj za streaming. No povremeno se pojavi naslov koji nas podsjeti na to koliko dobro komedija može funkcionirati kad joj se pristupi s mjerom, stilom i lucidnošću.
A ‘Materialists’, novi film Celine Song, upravo je takav podsjetnik; U doba kada se emocionalne odluke sve češće donose kroz filtere praktičnosti, a romantika se analizira kao investicija, ovaj film se ne izruguje suvremenoj ljubavi, već je precizno dekonstruira. Ne nudi nostalgiju za starim vremenima, niti cinizam prema novima, već postavlja pitanja o tome što uopće znači voljeti kad živimo u ekonomiji mogućnosti. Song, čije je ime postalo poznato nakon uspješnice ‘Past Lives’, ovaj put istražuje sasvim drugačiji emocionalni teren: svijet luksuza, projekcija i kalkuliranih odnosa. Film nas vodi u urbano, stilizirano okruženje gdje se i najintimnije odluke donose u ozračju tržišnih vrijednosti, u okruženje gdje nema vječne ljubavi, već čiste kompatibilnosti, potencijala i ‘cijene’ koju baš svatko plaća.
I tek tada upoznajemo likove: Lucy (Dakota Johnson), žena koja profesionalno spaja druge, ali ne zna spojiti vlastite emocije. Harry (Pedro Pascal), oličenje sigurnosti i moći, i John (Chris Evans), figura iz Lucyne prošlosti koja nikada nije posve nestala. No, film se ne oslanja na romantičnu dilemu kao pogonsko gorivo. Umjesto toga, koristi je kao poligon za istraživanje odnosa između intime i imidža, autentičnosti i uloga koje igramo.
U svakom slučaju, ‘Materialists’ nije komedija koja ‘vrišti’ svojim humorom; Njeni komični trenuci proizlaze iz prepoznavanja, iz suptilnih nijansi komunikacije, iz šutnje koja traje malo predugo… Stilistički, film briljira: kadar po kadar, prikazuje svijet koji djeluje savršeno dizajnirano, sve dok ne počne pucati po emocionalnim šavovima. A tu negdje i leži njegova istinska snaga: u tom neskladu između onoga što prikazujemo i onoga što jesmo.
