Kazalište Marina Držića u Dubrovniku u posljednjih nekoliko godina doživljava zamijećeni kreativni procvat, unatoč izazovima koje je sa sobom donijelo pandemijsko razdoblje te ograničavajući, pa čak i smanjeni proračunski budžeti, prijeko potrebni za funkcioniranje kulturne scene
Naime, upravo je u periodu pred početak pandemije došlo do promjene vodstva te je na mjesto ravnatelja izabran kazališni profesionalac i redatelj nove generacije, Paolo Tišljarić. Kao student Kazališne režije i radiofonije diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te zatim sticao vrijedno iskustvo u različitim kazališnim predstavama i produkcijama. No krajem 2018. godine svoju zagrebačku adresu mijenja onom u Dubrovniku, budući da je izabran za novog ravnatelja kultnog dubrovačkog kazališta bogate tradicije.
Uz izazove koje sa sobom nosi preseljenje, našao se i u poziciji da mora zaokrenuti dotadašnji princip rada kazališta kako bi uveo prijeko potrebne promjene, na što se nadovezao i jedan od najvećih izazova današnjice – pandemija.
No pandemija niti smanjeni budžeti za produkciju nisu zaustavili niti njega niti članove kazališta te kako i sam kaže, najponosniji je što u ovom periodu nisu stagnirali. Iako nije uobičajena praksa, on se kao ravnatelj zbog ovih izazova vratio i redateljskom angažmanu te uz pomoć svoje kazališne zajednice na pozornicu doveo i niz novih predstava, što uključuje i ovosezonsku premijeru blagdanske čarolije “Orašar”.
Osim svog viđenja smjera u kojem razvija Kazalište Marina Držića, Paolo Tišljarić nam je otkrio i koje sve kazališne novitete spremaju za sljedeću godinu te približio i kulturnu scenu predivnog juga Hrvatske.
Pred vama je premijera “Orašara”, pa bih upravo s tom temom započela ovaj razgovor. Možete li svojim riječima predstaviti vašu izvedbu ovog klasika koji uskoro predstavljate u Kazalištu i što je čini “drugačijom” od ostalih?
Naš “Orašar” spaja dramski i baletni izraz, na pozornici nastupa gotovo cijeli ansambl Kazališta Marina Držića i pedesetak učenika baletnog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Lada Kaštelan, autorica teksta predstave i ja pronašli smo originalnu Hoffmannovu verziju koja je u Hrvatskoj zadnji put prevedena 1912., i nije baš zastupljena po knjižnicama.
Ima jako puno adaptacija, ali kad smo došli do originala shvatili smo da je originalna priča gotovo potpuno nepoznata širem čitateljstvu. Mislim da će našoj publici biti itekako zanimljivo otkriti “pravu” priču o Orašaru. Našom predstavom želimo reći djeci koliko je bitno nekome pružiti ruku i reći: “Ajmo početi ispočetka, zaboraviti grijehe naših roditelja i zajedno izgraditi neki bolji svijet”.
Što za vas općenito predstavlja “Orašar”, koje su vam prve asocijacije?
Djetinjstvo, Božić, zimovanja u Međimurju… Orašar me prati od malih nogu, jer sam s bakom redovito odlazio na balet Orašar, još otkad sam imao tri godine, bili smo pretplatnici u HNK-u u Zagrebu. Drago mi je da je u eri akcijskih junaka Orašar postao glavni dječji lik i da su sve predstave rasprodane.
Dubrovnik ponajviše vežemo s turizmom i ljetnim mjesecima, no možete li nam približiti kulturnu scenu Grada; kakva je trenutno situacija i koji su najveći izazovi?
Kulturna scena grada Dubrovnika izrazito je bogata i živa. Obožavam otići na koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra u Knežev dvor, na izložbu u Umjetničku galeriju ili predstavu na Dubrovačke ljetne igre, a tu su i uvijek zanimljivi “urbaniji” programi u Lazaretima. Najveći izazov je trenutno nedostatak novca za nove premijere. Zbog situacije u gradskom proračunu svi smo morali reducirati programe do kraja godine prema uputama Ureda za kulturu. Nadali smo se da će se nakon ljeta stanje u proračunu normalizirati, što se nažalost nije dogodilo, pa svi moramo ponijeti teret ove krize.
Uz to što ste ravnatelj Kazališta Marin Držić, u posljednje dvije pandemijske godine intenzivno ste se posvetili i redateljskom angažmanu – da li je to bila ekspresna prilagodba na novonastalu epidemiološku situaciju ili vam je oduvijek bio interes i želja da uz ravnateljstvo kombinirate i redateljske angažmane?
Kada sam se zaposlio u Kazalištu Marina Držića mislio sam da neću režirati u ovom kazalištu, ali upravo me ova “korona kriza” prisilila da zbog uštede troškova honorara i smještaja krenem raditi “Tramvaj zvan žudnja”, pa “Maškarate ispod kuplja” i sada “Orašara”. U međuvremenu sam shvatio kako je to bitno, jer sam u periodu rada na predstavi u bliskom kontaktu s radnicima u kazalištu i bolje razumijem probleme i izazove s kojima se nose. Rad na predstavi prilika je za kalibriranje i podizanje kvalitete rada i umjetničkog ansambla i tehnike.
View this post on Instagram
Koliko je izazovno pripremati predstave upravo u neizvjesnom periodu korone i da li nosite neku “životnu lekciju” iz dosadašnjeg iskustva rada u pandemijskom razdoblju?
Raditi s nedovoljnim sredstvima uvijek je izazovno, a naravno tu je i briga za zdravlje zaposlenika i publike. Za realizaciju programa u prošle dvije godine bilo je potrebno puno odricanja i strpljivosti. Iskoristili smo maksimalno naše unutrašnje potencijale, a cijeli pogon kazališta marljivo je radio. S obzirom na crne prognoze u toku prošle godine, mislio sam da ćemo morati otkazati cijelu ovu sezonu. Presretan sam što se to nije dogodilo i da smo do sad realizirali većinu planiranih premijera.
S ponosom želim istaknuti da u toku pandemije nismo stagnirali, a brojke i realizirani programi itekako pokazuju da je kazalište Marina Držića iz Dubrovnika ponovno postalo ono što i zaslužuje, eminentno kazalište za nacionalnu i regionalnu scenu.
Na početku svog prvog mandata uz objašnjenje da ste “mladi i neiskusni” niste dobili podršku Kazališnog vijeća, no Gradsko vijeće je ipak prepoznalo vaš životopis i dalo vam priliku, koju ste do sada već i itekako opravdali. S tim iskustvom, koliko je važno uključivati mlada imena u kazališne i kulturne projekte općenito, te postoje li neka nova imena koje biste htjeli posebno istaknuti?
Godine su i plus i minus. Uvijek se volim osloniti na savjete iskusnijih kolega. Puno sam surađivao s brojnim iskusnim redateljima i ravnateljima od kojih sam učio posao. Za mene je taj međugeneracijski dijalog presudan. Stoga mislim da je uključivanje mladih redatelja i drugih kazališnih profesionalaca potrebno čim prije, već za vrijeme studija.
Čini mi se da su se moji mladi kolege s Akademije dramske umjetnosti Lea Anastazija Fleger, Marina Pejnović, Hrvoje Korbar, Aleksandar Švabić i Ivan Penović već dokazali kao izvrsni redatelji, a s veseljem pratim i karijeru Arije Rizvić, Rajne Racz i Kristine Grubiše.
Također, kada ste započeli s radom u KMD-u zatekli ste vrlo nezahvalnu situaciju i neki navode i zapušteno okruženje. Što biste posebno istaknuli kao zaokret i napredak u svom mandatu?
Mislim da je Kazalište Marina Držića potrebno profilirati po najvišim produkcijskim standardima, tako da sam ponosan na promjenu programske politike i veći broj premijera, kao i brojne nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta.
Kazalište je prisutnije na domaćim i inozemnim festivalima pa smo tako u protekle tri godine gostovali na Festivalu Ljubljana, Danima satire i Naj naj, naj festivalu u Zagrebu, Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, Festivalu glumca, festivalu Glumci u Zagvozdu, festivalu Purgatorije u Podgorici, Gdanjsk Shakespeare festivalu, Hvarskim ljetnim priredbama i Festivalu profesionalnih kazališta za djecu i mlade centra Assitej.
Ove godine od Ministarstva kulture i medija dobili smo novac za obnovu dijela krova, ali to je samo kap u moru, jer je zgrada godinama bila zapuštena. Prošle godine obnovili smo rasvjetni park kazališta sredstvima Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Nadam se da ćemo tako, malo po malo, uz podršku Ministarstva i grada Dubrovnika dovesti zgradu u reprezentativno stanje. Ministarstvo podržava i naše programske tendencije, pa je iz fonda za međunarodnu suradnju sufinanciralo produkciju predstave “Noćni pisac” legendarnog Jana Fabrea.
S obzirom da ste iz Zagreba, gdje ste ostvarili i brojne suradnje i angažmane, da li su vam promjena adrese i okoline bili izazovni?
Smatram da se u životu ne treba okretati za sobom već graditi nove puteve i mostove. Izazovi su stalno prisutni, ali mislim da se uspješno nosim s njima.
Nastavno na to pitanje, postoji li nešto čime vas je Dubrovnik ponajviše osvojio?
Grad, more, sunce, ali i dubrovačke bure, hrana… Dubrovnik je čaroban za kazališne umjetnike, na svakom koraku nudi inspiraciju. Smatram da imam još puno toga za dati Kazalištu Marina Držića i gradu Dubrovniku, gdje se osjećam kao kod kuće.
View this post on Instagram
Koji su vam daljnji koraci u 2022. godini, što se tiče i redateljskog, kao i ravnateljskog angažmana?
U kazalištu dogodine produciramo predstave: “Jel tako Zorane?” u režiji Tamare Damjanović i koprodukciji s kazalištem Moruzgva iz Zagreba, “Hamlet – evidencija zločina jedne monarhije” u režiji poznate Livije Pandur, pa slijedi “Čaruga”, koprodukcija s HNK iz Osijeka, Ionescove “Stolice”… raznolika sezona, za svakoga po nešto. Ja ću u prosincu u Pučkom otvorenom učilištu režirati predstavu o životu Augusta i Slave Šenoe “August i Slava – priča o sastanku i rastanku”, a na jesen “Noru” u koprodukciji Kazališta Marina Držića i Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca.
Fotografije: Aljoša Rebolj / KMD PR
