Organ Vida, važan međunarodni festival fotografije koji se bijenalno održava u Zagrebu, kreće sa svojim dvanaestim izdanjem naziva “no tears left to cry”
Apatija, tjeskoba, imaginacija i kolektivna nesigurnost okosnica su ovogodišnjih umjetničkih radova koje ćemo imati priliku pogledati na Organu Vida od 29. lipnja, pa sve 28. kolovoza (uz, naravno, . Organ Vida u fokus stavlja društvene dimenzije osjećanja te prezentira umjetničke radove koji se bave prevladavajućim negativnim osjećajima, s ciljem promatranja različitih manifestacija osjećanja u suvremenom društvu. Tako ćemo ove godine moći posjetiti izložbe, interaktivnu instalaciju te izložbeni performans, ali i party, na kojem će norveški duo Smerz izvesti svoj album “Believer”, na kojem namjerno miješaju proturječne emocije – od tuge do sreće, tjeskobe i smirenosti – te nam daju jedinstven i posredan pogled na svijet.
Ova tema ne može biti aktualnija nego što jest, i idealan je trenutak za baviti se njome u jeku sve izraženije neizvjesnosti i nesigurnosti, kolektivnim osjećajima koji su nas posljednjih godina nekako uspjeli i zbližiti, i za koje se sada pretpostavlja da smo ih kanalizirali i da jednostavno – nastavljamo dalje. Kako stoji i u najavi Organa Vida, nedostatak kontrole nad vlastitim životom izaziva neprestanu uznemirenost, zbunjenost ili odsutnost – stanje koje teoretičarka afekta Sianne Ngai naziva afektivnom dezorijentacijom – nejasan intenzitet koji percipiramo osjetilno i uzaludno pokušavamo precizirati, verbalizirati, smjestiti u poznate okvire ili povezati s prijašnjim iskustvima, strukturirati.
Zato izmišljamo alate i diskurse o organiziranju kao što su gejmifikacija, samobrendiranje ili mikromenadžment kroz koje upravljamo različitim sferama svakodnevnog života: slobodnim vremenom, bijesom, koncentracijom, zbog čega nostalgično idealiziramo prividno jednostavnija, autentičnija vremena, iskušavamo nove oblike duhovnosti kao što su astrologija ili tarot ili pak bježimo u metaverzum. I sami smo se na portalu bavili temama poput tjeskobe, i alatima što učiniti.
Zašto sve to nisu osobni dojmovi, već kolektivni osjećaji te kako im je bilo kustosirati sve ove spektre kolektivnih impresija, otkrile su nam kustosice Barbara Gregov i Lea Vene te kustos Lovro Japundžić, koji su na jedno mjesto s ostatkom tima okupili suvremene umjetnice i umjetnike koji u svom radu tematiziraju konvencionalno shvaćanje fotografije tako što istražuju kako različiti mediji i tehnologije proširuju i obogaćuju domenu fotografskog.
Zašto je tema “no tears left to cry” nevjerojatno aktualna?
Barbara: O temi ovogodišnjeg izdanja Organa Vida krenuli/e smo razmišljati nakon dugog perioda pandemije. Osim što je poljuljala kolektivnu vjeru u stabilnost niza društvenih struktura, pandemija je aktualizirala, da ne kažem čak i detabuizirala pitanja emocija i mentalnog zdravlja. Odjednom je postalo puno prihvatljivije govoriti o osjećajima te se pokazalo da se mnogi/e ljudi ustvari osjećaju slično, što nam je bilo jako zanimljivo. Premda većina radova koje ćemo prezentirati u sklopu Organa Vida polazi od subjektivne perspektive umjetnika/ce, festival kao cjelina naglasak stavlja na društvenu dimenziju osjećanja.
Uz svima poznate osjećaje, mapiraju se i novi, uronjeni u metaverzum. Možete li pojasniti zašto su određeni osjećaji “svježe pristigli” našem društvu, i koja je svrha naglašavanja da je riječ o nekom novom ruhu impresija?
Lovro: Ove godine značajan dio festivalskog programa bavi se utjecajem digitalne kulture koja je transformirala naše odnose s drugima i ujedno stvorila neke nove i neuhvatljive spektre osjećanja. To su osjećaji koji nisu postojali niti imali ime prije pojave digitalnih medija. Virtualni obrasci ponašanja kao što su seenanje, ghostanje, stalkanje, lajkanje, svajpanje i sl. postali su rituali naše svakodnevice. Svojim akcijama na raznim online platformama komuniciramo, gradimo romantične odnose, tražimo pažnju ali i doziramo koliko smo sebe u određenom trenutku spremni dati. Anonimnost i distanca omogućuju nam da budemo nezainteresirani i nedostupni što u određenoj mjeri može djelovati i okrutno. Mislim da smo svi ovoga svjesni i u svom online nastupu već imamo integrirani obrambeni mehanizam. Interakcije i razmjena emo(c)ija na online platformama može biti hirovita ali kao i u stvarnom životu duboko promišljena ili krivo protumačena.
Kako biste je opisali nekome tko je potpuno nezainteresiran za “temu od koje se možda treba distancirati i okrenuti se lijepim, pozitivnim stvarima”? Je li određena kvaka 22, s obzirom na to da je komodifikacija jedan od problema zašto smo u ovoj situaciji?
Barbara: Ovogodišnje izdanje Organa Vida namjerno polazi od negativnih osjećaja – tjeskobe, apatije, frustracije i sl: – za koje smo smatrali/e da obilježavaju društvo u kojem živimo. Odabrali/e smo umjetničke radove koji se na različite načine suočavaju s tjeskobnom stvarnošću, a ne radove koji žmire na nelagodu. Mnogi zastupljeni radovi donose optimistične perspektive, no one su rezultat kritičkog promišljanja, a ne zanemarivanja problema.
Komodifikacija je problem koji nadilazi umjetničko polje i nije nešto što je „rješivo“ u kapitalizmu. Dokle god smo tu gdje jesmo, mislim da joj ima smisla na različite načine doskakivati, domišljati nove strategije koje će je barem privremeno zaustaviti. U sklopu Organa Vida smo se često bavili/e napetostima između svakodnevnog, popularnog i suvremene umjetnosti, odnosno u okviru svog djelovanja nastojali/e smo validirati popularno kao nešto što je neizostavan dio naših svakodnevica, a istovremeno smo htjeli/e proširiti ideju o tome što uopće može biti tema „ozbiljnog“ umjetničkog rada. Inače, naslov ovogodišnjeg izdanja festivala ujedno je i naslov pjesme pop pjevačice Ariane Grande.
Otkud ste uopće krenuli kad se čini da je razina “pomiješanih osjećaja” dosegla nove stepenice posljednjih godina? Kako kustosirati nešto što nam je svima poznato, a opet se drukčije nosimo s, primjerice, nesigurnim poslom ili osjećajem propuštene prilike za nešto?
Lovro: Krenuli smo od vlastitih interesa i kustoskih aspiracija koje istražuju estetski potencijal promjenjive svakodnevice. Odlučili smo da nećemo naskočiti na velike teme kao što su primjerice ekološka devastacija ili tjeskoba kapitalizma već da o njima progovaramo kroz intimnije radove koji istovremeno nude širu perspektivu na suvremeno društvo. Definiranje ovogodišnje teme bio je dug proces budući da zaista je nešto što nam je svima poznato a opet neuhvatljivo te smješteno u jedan egzaktan medij kao što je fotografija. Bili smo iznenađeni intrigantnim umjetničkim odgovorima koji vrtlog emocija interpretiraju na različite načine. Neki umjetnici prihvaćaju kaos i besciljnost života dok drugi lebde u utopijskim fantazijama.
Kako ste se vi osjećali u svim tim košmarima osjećaja? Koliko dugo kustosirate i je li vam ovo bio projekt koji vas je poprilično izazvao ili se to samo čini nama koji takav posao nikada nismo radili?
Lovro: Osobno mi je ovo iskustvo bilo gorko-slatko budući da sam u dosta radova prepoznao i samog sebe, svjestan laži ili možda iluzije normalnosti života koja se u pandemijsko vrijeme u potpunosti rasplinula. To ne mora nužno biti loša stvar budući da je rezultiralo sitnim pomacima u shvaćanju umjetničkog sistema. Na nedavnoj otvorenoj 15. Dokumenti u Kasselu kustoski koncept ruangrupe nastaje kao pokušaj kolektivnog učenja i razmjene u kojoj umjetnički radovi služe kao okidači razgovora, a ne fetišizirani objekti. Kustoskim poslom Lea, Barbara i ja se bavimo gotovo deset godina kroz rad u različitim nezavisnim organizacijama. Rad na većem projektu kao što je festival nosi i veću razinu odgovornosti jer komunicira sa širom publikom i našu poruku čini glasnijom.
Kad se spominju nevjerojatno važne teme koje su okosnica ovogodišnjeg festivala, kako vam je raditi u kulturno-umjetničkom sektoru? Stignete li uopće biti kritični prema sustavu koji postoji, ili se uspijevate samo “žaliti” bliskim ljudima?
Lea: Uvjeti na kulturnoj sceni su veoma neizvjesni i svake godine iznova prilagođavamo programe novim financijskim okvirima. Naš rad u velikoj mjeri je prekaran jer multitaskamo između nekoliko projekata, a kustoski honorari ne omogućuju da živimo isključivo od njih. Rekla bih da više nismo u fazi žaljenja već pomirenja s takvom situacijom jer za sada na lokalnoj razini ne vidimo prostor za konkretnije promjene. Naši projekti se kritikom sustava ne bave direktno ali mislim da otvaramo prostor za teme/prakse za koje mislimo da nedostaju na kulturnom i umjetničkom polju.
Mislite li da se romantizira vaš rad upravo u ovakvim uvjetima – nesigurnosti, tjeskobe, nesreće? U školskim knjigama nije bilo umjetnika ili umjetnice koji nisu patili, a voli se reći i da se najbolja djela rade onda kada je autor/ica žalosna.
Barbara: Kada govorimo o poslu kustosa/ice, čini mi se da prije postoji svojevrsna zabluda nego romantiziranje. Kod nas, barem u neprofitnom sektoru, posao kustosa/ice se uglavnom preklapa s nizom drugih funkcija i zadataka, najviše administrativnih i produkcijskih. Dakle, osim koncipiranja izložbi, odabira umjetnika/ica, osmišljavanja postava i sl. kuriranje uglavnom podrazumijeva i niz puno manje „glamuroznih“ zadataka. Ideja da patnja nužno ili isključivo proizvodi dobru umjetnost je poprilično anakronična; umjetnost je prije svega rad i rekla bih uspjeh umjetnika/ce koji puno više ovisi o kompleksnom sklopu kontekstualnih čimbenika nego o talentu ili inspiraciji pojedinca/ke. Kao što smo već istaknuli/e, nas su manje zanimale „velike“ emocije kao što su patnja ili žalost – one su uglavnom kratkotrajne, intenzivne i lako prepoznatljive. Fokusirali/e smo se radije na one „teže uhvatljive“ – raspoloženja i sentimente – koje je teško verbalizirati, a koje je baš zato kroz vizualnu umjetnost možda bilo lakše artikulirati.
S obzirom na to da ste na ovoj temi dugo radili, što biste rekli – kako nam dolazak na Organ vida može pomoći da si osvijestimo da je tjeskoba kolektivan osjećaj, a ne naš osobni koji treba zatomiti?
Lea: Mnoge osobne priče koje će nam predstaviti umjetnici su iskustva s kojima se lako možemo poistovjetiti i razumjeti ih kao kolektivne – utjecaj pandemije na svakodnevicu, intimne i prijateljske odnose zatim potraga za mentalnim balansom i katarzom ili nošenje s disfunkcionalnim ljubavnim odnosima. Radovi ne komuniciraju isključivo osjećaj tjeskobe već niz rubnih osjećanja – euforije, odsutnosti, ekstaze ili bezizlaznosti. Teoretičarka Sara Ahmed dobro je podcrtala da iako emocije proživljavamo u različitim intenzitetima, učimo, razmjenjujemo i osjećamo ih kolektivno.
Detalje fantastičnog programa Organa Vida potražite ovdje, vidimo se!
Foto: PR, foto 925
