Prepoznata i zanimljiva zagrebačka umjetnica OKO, poznato ime i na europskoj urbanoj kulturnoj sceni, sredinom prošloga mjeseca je predstavila svoj novi rad na izložbi “Exquisite growth”, otvorenoj u zagrebačkom Francuskom paviljonu Studentskog centra. Ova predstavnica mlađe generacije umjetnika s nama je porazgovarala o svome radu, životu u Londonu i počecima
Marina Mesar, iznimno zanimljiva multidisciplinirana umjetnica koja stoji iza imena OKO, javnosti je poznata i kao “ona koja rijetko pokazuje svoje lice” i kao autorica dobroćudnih imaginarnih bića kojoj je platno pročelje zgrade, a njezini murali i grafiti su i nakon nekoliko godina vidljivi na ulicama grada. OKO je osvojila Grand PriX “31. salona mladih” u Zagrebu i bila nominirana za European Urban Art Awards, te je izlagala diljem Europe, kao i u Japanu, Brazilu i SAD-u.
Za izložbu “Exquisite growth”, OKO je pripremila sedam objekata u kojima razrađuje ljudski vijek, referirajući se na Shakespeareovih “Sedam razdoblja ljudskog života”. Njezini radovi bili su posebno rađeni za prostor impozantnog Francuskog paviljona, a OKO, čije je street-art radove javnost mogla vidjeti još prije nekoliko godina na raznim pročeljima zgrada, objasnila je kako se pripremala za ovu izložbu u zatvorenom prostoru: “Pripreme izložbe obično krenu tako da ili fizički dođem u prostor i pustim sebi doživjeti što je oko mene, to jest dozvolim prostoru da me vodi na neki način. Francuski paviljon je sam po sebi impresivan prostor, iako djeluje čak malo zastrašujuće jer je golem. Odlučila sam raditi ciklus života jer je kružni prostor sam po sebi neki oblik portala, barem meni tako djeluje. Zato je na vrhu piramide, koja se nalazi u sredini, nacrtano OKO, kao pojam gledanja prema nebu, portalu za dalje.”
S ULICE U IZLOŽBENE PROSTORE
Njezina djela izlagana su po cijelom svijetu, no kad se dogodilo da je OKO otišla s ulice u zatvorene, izložbene prostore? Kako je uopće krenula veza OKO s ulicama kao platnom? “Tranzicija s ulice u galeriju dogodila se nekako spontano, nas nekoliko radili smo svoje i nismo baš slušali to što nam itko govori, nego smo samo radili, a kao i obično, s radom dolazi i rezultat. Bitno je bilo raditi iskreno i za sebe, slijediti vlastiti glas, ne raditi kompromise ili se dodvoravati, mislim da je to ono što ljudi osjete i zašto stvari samo idu prema naprijed. Prva službena izložba bila je u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika dok sam još bila na Akademiji, i bilo mi je iznenađenje to što sam tada dobila nagradu, to doista nisam očekivala. Mislim da takva nagrada, dok si još mladi umjetnik u nastajanju, definitivno znači nešto i motivira te za dalje. Nakon tog sam izlagala u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, što je bilo još čudnije iskustvo jer mi je djelovalo apsurdno da sam na Akademiji, a na izložbi mi je rad koji zauzima osam metara zida muzeja. Neke stvari vode jedna drugoj, a mislim da moj nemirni duh samo pridonosi tome da se stvari događaju brže i u više gradova po Europi. Samim time uslijedilo je prekooceansko iskustvo, Brazil i New York… Vidjet ćemo kuda će sve ići dalje, mislim da je najbitnije nastaviti raditi. Ne planiram prestati raditi ovo što volim tako skoro, zapravo nikad.”
AKTER I MEĐUNARODNE UMJETNIČKE SCENE
OKO je prepoznata umjetnica izvan Hrvatske, koja je ušla svojim djelima u prostore, i zarađuje od onog što radi, voli i živi. Koliko je u inozemstvu gledanje na multidisciplinirane umjetnike drukčije? “Zapravo me ljudi doživljavaju poprilično ozbiljno i to je predivno, ne prosuđuju me na temelju mojih tetovaža ili moje pojavnosti, nego gledaju rezultate, a ono što vide jest to da poštujem dogovorene rokove, ne kompliciram dogovore, i imaju dokaz da sam stvari sposobna dovesti od početka do kraja. Primjerice, Amerikanci kad su me vidjeli samo su se nasmijali i rekli da ću biti milijunašica za par godina, na što sam ostala potpuno zbunjena. Onda su mi objasnili da sam u galeriju u NY prije izložbe došla sa svim svojim kistovima i akrilom, spremna za rad i bez potrebe za asistentima, odnosno da sam itekako ozbiljna u svome poslu. Imam iste prijatelje koje sam imala i kad mi je bilo 14 , mislim da se kao osoba nisam promijenila, ali sam naučila puno o poslu, što je dobra stvar. U Londonu su neke stvari potpuno normalne, od postava vlastite persone, do webshopa ili komercijalnih suradnji, jer kako god čovjek gledao na stvari, unatoč tome što je umjetnost nešto izvanzemaljsko ako se mene pita, ima onaj zemaljski aspekt posla, koji kod nas, nažalost, pada na leđa umjetnika. Nadam se da stvari idu polako prema naprijed i da će nekim ljudima nakon mene biti lakše u nekim situacijama koje sad ja ili neki moji kolege postavljamo kao normu. Mi smo naslijedili neke pozitivne stvari od ljudi prije nas, valjda ćemo mi ostaviti nešto bolje za ljude nakon nas.”
Obrazovni put ove 36-godišnje magistre Akademije likovnih umjetnosti došao je tek nakon onog radnog. Nekoliko je godina prije upisa Akademije radila: “Što se tiče poslova, počela sam zarađivati još u osnovnoj školi ilustrirajući školski časopis za plaću u visini tramvajskih karata; u srednjoj sam drugima radila domaće zadaće; nakon toga sam konobarila da bih zaradila za svoje prvo računalo; kratko sam asistirala u Gavelli i najduže radila u Warehouse skateshopu, što je definitivno obilježilo moj život, a onda je na red došla Akademija.” Koliko se njezin studentski rad razlikovao od onog kasnijeg, nešto zrelijeg i je li crtala tijekom perioda prije upisa Akademije? Kako su nastala prva tri oka koja su se mogla naći nalijepljena po ulicama? “Dok sam radila, nisam baš crtala, mislim da sam tih par godina provela čitajući sve čega sam se mogla dočepati u knjižnici na Krvavom mostu, i kad gledam unazad, čini mi se da je to bio jedan dug period sakupljanja znanja i životnog iskustva, što se pokazalo jako korisnim kad sam napokon kročila u tu Akademiju jer kako ćeš stvarati ako nisi živio? Prva tri oka kao znak nastala su na prvoj godini studija kad sam intenzivno proučavala ikonologiju kršćanstva i rječnike simbola, tako da je znak predstavljao trenutak dolaska Duha svetog, ili spoznaje. Prihvatila sam to kao neki oblik vodstva kroz život, da dopustim sebi da upijam znanja i dopuštam da me mijenjaju jer smo skloni svakom novom godinom kojom starimo postajati sve skeptičniji i sve zatvoreniji za nova znanja, a htjela sam da me nešto podsjeti na to da ostavim prostora za rast do kraja života.”
Priznanja za njezin rad su ovdje, ali kao da i dalje postoji neko gledanje svisoka na ovu scenu. Dokaz tome je i kulturocid na Branimirovoj prije nekoliko godina, kad su divna djela street-art umjetnika preko noći srušena i zamijenjena billboard plakatima. “Gleda li se svisoka… Nekad me to mučilo, ali zapravo me više nije briga, prestajem se zamarati time i samo želim raditi. Gdje će taj rad dospjeti, vidjet ćemo, ali za sada se čini da ide jako dobro.” U jednom nedavnom intervjuu OKO je izjavila kako je društvu užasno bitno da iza naziva OKO stoji Marina, no da je OKO njezina legitimacija. Zašto je ta potreba za umjetnikovim “pravim” imenom i prezimenom i dalje snažna? “Kad ću imati “patinu” na sebi i 50 godina, vjerojatno će me ozbiljnije shvatiti kad kažem da me se potpisuje samo s OKO jer ću biti gospođa u godinama i valjda ću nešto znati do tada. Za sada je još uvijek povuci-potegni, ali, što ću. Marina je privatna osoba, ona koja se smije sa svojim prijateljima i plače i tužna je, ima svoje tajne, a OKO je javna pojava koja u određenom trenutku kaže određene stvari i skreće pogled okoline na neke misli ili zapažanja.”
“FASCINANTNO JE KOLIKO SU LJUDI SPREMNI NA OSUDU”
Prije dvije godine OKO je surađivala i sa Severinom, na “No Root, No Fruit” performansu, koji je, uz izvedbeni nastup i dva crteža, prikazao Severinu kao onu koja “samo pjeva”, dok OKO “samo crta”. Reakcije su bile podijeljene, street-art scena se većinom zgrozila nad ovakvom suradnjom, a kritike su punile medijske natpise. “Neke stvari naučiš od ljudi koji su pametniji od tebe, pa tako i kako se nositi s kritikom. Unatoč tome što su ostali mislili o tome, ponovila bih sve opet bez sumnje, naučila sam ponešto o organizacijskim propustima ili tehničkim stvarima, ali to je iskustvo, da to nisam napravila, ne bih sad imala ovo znanje. Meni je samo fascinantno koliko su ljudi spremni na osudu i kako su u masi hrabri. Mislim, nije to ništa novo, ali u tim trenucima vidiš vlastitu snagu i prave prijatelje. Ponekad je najbolje pustiti ljude da pričaju što god žele, to je ionako njihov život. Ja samo nastavljam raditi dalje. Iako se ne moramo slagati u mišljenjima, možemo jedni drugima proširiti horizonte i pogled na određene stvari, ponekad potpuno neočekivano. Mislim da to i jest poanta života kao takvog, da rastemo. Fućkaš onaj zadani put i neke sigurne zone. Od tih svih nesigurnosti malo ćemo narasti upravo zato što malo i doživimo.”
OVAJ INTERVJU IZAŠAO JE U MAGAZINU GRAZIA BROJ 222
