Njihov je dom scena, a najprirodniji način izražavanja pokret
Iako ćete u razgovorima o hrvatskoj plesnoj sceni često čuti kako zaslužuje više medijskog i životnog prostora te bolji tretman od strane “onih koji odlučuju”, iz nje se rađaju divni mladi, i prije svega, uporni talenti. Predstavljamo vam četiri zanimljive umjetnice koje su nas inspirirale za razgovor o plesu, a čija je posvećenost upravo ovoj umjetnosti naprosto zarazna. Ovako zvuče razgovori kad se živi ples….
Linda Tarnovski
Linda pleše odmalena, ali ljubav je postala ozbiljnija kad je upisala Školu suvremenog plesa Ane Maletić. “Od tog trenutka ples više nije bio samo rekreacija i izvanškolska aktivnost, već zanat koji sam usavršavala i umjetnost za koju sam imala veliki interes.” Nakon završene srednje škole, Linda je bila sigurna da želi nastaviti tim putem, a prošle je godine diplomirala suvremeni ples na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. “Tijekom studija imala sam priliku učiti od strane sjajnih koreografa i umjetnika, a nakon studija otišla sam na Erasmus+ stručnu praksu u Vitlycke Centre for Performing Arts u Švedskoj. Ondje sam pod mentorstvom Francesca Scavette upoznala umjetnike iz cijelog svijeta i surađivala s njima, dobila uvid u tuđe kreativne procese i osjetila kako “diše” europska plesna scena. Igrom slučaja, nedugo nakon Erasmusa, ove godine postala sam i članica Zagrebačkog plesnog ansambla.”
Kad si se zaljubila u ples, i zašto baš ples?
Ples je već toliko dugo dio mog života da vam niti ne mogu točno reći zašto baš ples. Volim ga gledati, volim ga izvoditi, volim to što svaki umjetnik ima neku svoju ideju o njemu. Suvremeni ples meni je toliko puta kroz život promijenio značenje i možda mi je baš zato toliko uzbudljiv. S njime nema fiksnog i sigurnog, nikad ne znaš na čemu si.
Kad si se počela profesionalno baviti plesom?
Budući da sam “friško” izašla iz Akademije, moje profesionalno iskustvo tek se sada polako gradi. Međutim, izvan studija surađivala sam s Vesnom Mimicom u predstavama “Upgrade” (2019.) i “Mjesto” (2020.). Nakon njih radila sam dječju plesno-dramsku predstavu “Od muhe do slona” (2021.) u suradnji s VRUM kolektivom te sam surađivala s Petrom Hrašćanec u predstavi “Skupa” (2021.). Također, dio sam ovogodišnjeg izlaganja izložbe Tome Savića-Gecana na Venecijanskom bijenalu te kao članica Zagrebačkog plesnog ansambla plešem u predstavi “Revel Revel”, koju prvi put izvodim na Dan plesa u Požegi.
Možeš li izdvojiti neke od svojih najdražih projekata na kojima si radila i zašto?
Svi su za mene iznimno vrijedni, ali posebno su mi dragi oni koji su se pojavili u pravom trenutku. “Neem” Aleksandre Janeve Imfeld bio je jedan simpatični trodnevni proces kao dio kolegija Istraživački projekt. To je bilo jedno svojevoljno “bacanje u vatru”, nakon čega sam bolje razumjela svoj izvođački identitet. Znanje koje sam dobila poslužilo mi je kasnije za završni rad u kojemu sam istraživala značenje “autentične izvedbe” i htjela ispitati može li se “autentičnost” postići “aproprijacijom” tuđih izvedbenih identiteta. “Volim zrak” Nikoline Pristaš i Gorana Sergeja Pristaša još je jedan projekt nastao za vrijeme studija, u kojem se ističe intenzivan proces čitanja, pisanja, kreiranja materijala, potraga za zajedništvom te rad s tekstom i glasom. Projekt je imao svoje izazovne trenutke, ali zbog predanosti i profesionalnosti cijelog tima imala sam osjećaj kao da sam dio nečeg većeg.
Koliko je izazovno baviti se plesom kod nas?
Izazovno je to što nas je puno, a nema kapaciteta za sve. Odnosno, nema dovoljno prostornih i financijskih resursa da nas se sve podrži. Do sada sam bila osigurana institucijama škole i fakulteta, pa nisam ništa od toga osjetila, ali sada radim i na svom prvom autorskom projektu “Tango” u suradnji s Dorom Pocedić i Lukom Bosancem, tako da polako učim kako cijeli sustav funkcionira. Posljednjih par godina dolazi puno fenomenalnih mladih umjetnika/ica koji žele osvojiti dio svog prostora na sceni. Bilo bi super kad bi ljudi primijetili njihovu vrijednost te im pružili podršku i povjerenje kakvo zaslužuju.
Dio si Zagrebačkog plesnog ansambla. Reci nam više o tome, koliko ti znači i koliko je bitno za mladog plesača biti dio takvog kolektiva?
Jako sam sretna što sam postala dio ZPA-a. Njihov rad je nešto što sam oduvijek htjela iskusiti i drago mi je da mi se ta prilika pružila. Biti dio ansambla kao mlada plesačica nudi mi prostor i podršku za razvoj osobnih interesa te same sebe kao izvođačice, a svakako i tu sigurnost koju sam prije spomenula.
ZPA je na stabilnijoj poziciji – ima osiguran prostor za rad, bolje produkcije uvjete, financiranje i velik interes šire publike. Ono što mene jako veseli je to što ZPA često surađuje sa stranim koreografima o kojima sam mislila da mogu samo sanjati, ali evo sada u novom projektu radimo sa španjolskom koreografkinjom Laurom Aris Alvarez, na čijoj sam radionici bila prije par godina. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću danas raditi s njom.
U čemu najviše uživaš baveći se plesom i istraživanjima ljudskog tijela?
Oduvijek sam bila analitički tip po pitanju plesa. Volim kroz ples promatrati mehaniku svog tijela i kako mogu njome manipulirati. Kroz studij smo puno pažnje posvećivali razumijevanju funkcionalnog i ekonomičnog pokreta, a moj osobni favorit je promatrati to kroz filozofiju borilačkih vještina, koja ima velik utjecaj na suvremenu plesnu tehniku.
Što ti ples predstavlja u životu?
Posao, hobi, drugi jezik, jutarnje “đuskanje” u kuhinji, dražesnu konfuziju… Možda ne tim redoslijedom.
Silvija Dogan
Silvijin je kreativni put krenuo s glazbom, muzičkom školom i sviranjem klavira koji su bili njezina svakodnevica do kraja srednje škole, a suvremeni ples bio je njezino “izmaknuto vrijeme” za otkrivanje novog izraza i vlastite prirode. No jednako su je obilježili opsesivno slušanje glazbe i slaganje puzzli s tatom, fotografija te odrastanje u Zagorju, gdje je uživala puninu dječje slobode. “Tijekom srednje škole prekretnički momenti bili su susret s kazalištem Tirena te radionice neverbalnog teatra kod Damira Klemenića, koje su se odvijale u kazalištu Knap, tik do moje glazbene škole. Tada me ideja o odlasku na Muzičku akademiju napustila, a ostavivši jedan instrument, počela sam istraživati drugi – tijelo i glas. Mislila sam da studij glume u Zagrebu objedinjuje sve moje interese, ali to nije bilo moje mjesto “cvjetanja”. Imala sam zaigran i istraživački put u otkrivanju kazališnog i svog unutarnjeg svijeta. Tu se otvorio svijet radionica pa su me godinama ljudi zezali da je moja profesija radioničarenje. Istraživala sam najviše kroz suvremeni ples i glumu s predivnim ljudima po putu, i tu leži cijelo bogatstvo. Mnogi od njih protkani su kroz različite etape mog života i danas kao prijatelji, suradnici, učitelji, podrška.” Dva važna susreta za Silviju dogodila su se s Brunom Isakovićem i udrugom Domino, koji su je podržali na razvojnom i kreativnom putu, te susreti u Teatru &TD, unutar koncepta Kulture promjene, koji su predano razvijale Nataša Rajković, Silvija Stipanov i Davorka Begović. “To je bio neobično važan i magičan prostor za inovativnost i slobodan izraz na nezavisnoj sceni. Za mene je to bilo formativno razdoblje edukacije, važnih prilika i susreta s vlastitim glasom. Od ove godine ponovno sam studentica. Upisala sam master iz neverbalnog kazališta na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, što mi trenutačno daje lijep omjer strukture i istraživanja u stvaralaštvu.”
Kad si se zaljubila u ples, pokret, glumu? Naime, baviš se istraživanjem svo troje…
Toliko sam se puta zaljubila da zahvaljujem zaboravu na tome što se mogu iznova podsjećati. Kao dijete obožavala sam plesati i izmišljati pokrete pa sam i pohodila plesne satove s nekim starijim curama, koje sam jedva pratila. Tek u srednjoj školi počela sam plesati suvremeni ples i to je bilo preplavljujuće iskustvo, baš slično zaljubljenosti. U sličnom periodu, jedno ljeto zaljubila sam se i u glumu i glas na kazališnoj radionici u Pazinu. Ta je ljubav organski rasla kroz daljnji rad i učenje. Kazališni i filmski svijet bili su moje utočište i ulaznica za rad na sebi, a “vatricu” su održavali i razbuktavali meni tada novi pristupi rada i metoda u obliku kazališnih istraživačkih laboratorija. Istraživači poput Brooka, Grotowskog, Suzukija i Gurdjieffa dotaknuli su me duboko i tu se otvorilo neko polje “kopanja”, istraživanja i posvećenog rada. Imala sam sreće susretati se i raditi s takvom vrstom kreativaca kao što su Ang Gey Pin, Daria Faïn, Irena Tomažin, Anne-Marie Blink i ostali, koji su me, poput brižnih vrtlara, uvodili u cjelovit sustav cikličkih obrazaca vječne promjene, kretanja i transformacije, vidljivog i nevidljivog aspekta. Glas, kao nevidljivi aspekt tjelesnosti, odveo me na putovanje moje najveće ranjivosti, snage te novog slušanja sebe i drugih. Tradicionalna glazba i pjevanje u zboru te istraživanje i eksperimentiranje glasom otvorilo mi je još jedan ljubavnički prozor u povezivanje različitih aspekata, kvaliteta i krajolika mog unutarnjeg mikrokozmosa.
Kako se gluma nadovezuje na ples, pokret i glas?
Neki dan naišla sam na rečenicu Gregoryja Batesona: “Što spaja jastoga s rakom, orhideju s jaglacem, a sve to sa mnom i mene s tobom?” Cjelovit izvođač – čovjek ne može isključiti ili negirati jedan aspekt sebe ako mu je glavni instrumentarij on sâm. Svaki glumac zna koliko je ovisan o svom fizičkom i vokalnom aparatu i istovremeno svjestan koliko je težak zadatak biti u skladu s instinktom trenutka. Pogotovo jer nam okolnosti iskrivljenog društva sakate urođene instinkte, otupljuju i ograničavaju slobodu fizičko-vokalnog izraza, ogrubljuju intimnost i zatvaraju dah, ono što je na dahu, nadahnuće. I nije sporno koliko su gluma, pokret i glas dio nerazdvojnog dinamičkog sustava, već kako ih spajati i raditi na protočnosti unutarnjeg života na van.
Možeš li izdvojiti neke od svojih najdražih projekata na kojima si radila i zašto?
Baš svi su mi važni i dragi! Nisam od hiperproduktivnih umjetnika, tako da sam birala projekte i oni mene. Volim duge istraživačke i radne procese iako i instantne performativne akcije, akumulirane iz sveukupnosti iskustva, imaju svoje čari, ako postoji iskrena unutarnja motivacija. Izdvojit ću rad na predstavi “Familija” Roberte Milevoj, u čijem sam procesu i izvedbama doista uživala zajedno s ostalih sedam izvođačica. Bio je to bogat i dugotrajan proces, s pauzama između građenja fizičkog vokabulara i komunikacije unutar zajednice slonova; traženja individualnih karaktera i zajedničkih slika unutar improvizirane strukture, čime smo i na kraju izašle pred publiku. To mi je bio jako intiman i nagrađujuć proces, a to je i jedna od onih predstava koje su živi organizam. Svakim novim igranjem i osluškivanjem ona se razvija, bez podrazumijevanja. Drugo takvo iskustvo bio mi je proces predstave “Shake it off” Brune Isakovića i Mije Zalukar, koju smo također dugo razvijali, pa čak i radili rekonstrukciju iste predstave s drugim izvođačima par godina kasnije. U prvoj postavi bili smo izmiješani izvođači, plesnog i glumačkog iskustva, dok je druga postava bila manja grupa nas izvođača-plesača koji smo razvijali isti jezik kroz fizikalnost trešnje i vibracije unutar nas samih i u komunikaciji s drugima i grupom. To je također bila izgrađena improvizacijska struktura, koja zahtijeva potpunu prisutnost i selidbu fokusa individue od najmanjih detalja iznutra do šire slike izvana, koju zajednički gradimo u trenutku. Fizički i mentalno je jako iscrpljujuće kretati se na taj način, ali istovremeno jako oslobađajuće i vrijedno promatranja iznutra i izvana. Ono što je meni dodatno zanimljivo u tom procesu jest opažanje višeznačnosti geste, komunikacija kroz fizikalitet i intenciju u odnosu na prostor i druge, kao i šira slika koju zajednički gradimo i transformiramo.
Posebno mi je drag autorski performans “Valna blizina” Maje Rivić i mene. Razvio se u relativno kratkom roku, kroz eksperimentiranje i spajanje glasa i tijela. Bio nam je zabavan, intiman, ali i zahtjevan proces zbog bivanja u višestrukim ulogama, “unutra” i “vani”. Sama izvedba svaki put bila je eksperiment i potpuna improvizacija, što nas je puno naučilo o prisutnosti, dopuštanju slobodnog izraza, ali i važnosti strukture da bi sve to zajedno ispunilo svoj potencijal. Uživam glasovnu ekspresiju i jako sam sretna da postoji Grupa autorica, spontano nastao kolektiv žena koje se kreativno izražavaju i susreću, pa smo tako nedavno u sklopu festivala Sounded Bodies, Dora Fodor, Gloria Lindeman, Lucija Barišić i ja imale jedan vokalni performans. Taj se koncept širi i živi, a mene posebno veseli i “hrani”.
Koliko je izazovno baviti se scenskom umjetnošću kod nas? Je li teško doći do statusa da od toga možeš živjeti?
Ništa od ovog mog putovanja ne bi bilo moguće da nemam bezuvjetnu podršku svojih roditelja, pogotovo sada dok i studiram. Možeš samo sanjati baviti se finim stvarima, dok si egzistencijalno alarmiran iznutra. Mislim da je jako izazovno baviti se scenskom umjetnošću, i to na nezavisnoj sceni. Svodi se na preživljavanje koje, opet, stvara i neku specifičnu snagu, izdržljivost, snalažljivost i kreativnost. Ali i umara. Bavim se i fotografijom, učestalo u suradnji s udrugom Domino dokumentiram predstave, performanse, festivale i ostala događanja. Odnedavno sam pokrenula i svoje radionice tijela i glasa te bih voljela to nastaviti raditi i u budućnosti.
U čemu najviše uživaš baveći se kreativnim istraživanjima ljudskog tijela?
U osluškivanju potreba u trenutku, kvaliteti uživanja, imaginaciji, komunikaciji, gesti, dodiru, somatskom istraživanju, povezivanju glasa i tijela, improvizaciji, utjelovljenju nekog specifičnog vokabulara i odnosima s drugim tijelima.
Imam osjećaj da su pokret i ljudsko tijelo te sve njegove mogućnosti postale svojevrsne well-being metode. Puno je radionica na tu temu koje su otvorene za osobe koje se ne bave nužno umjetnošću. Kao da je danas istraživanje tijela postalo lijek. Kako se tebi čini?
Ako tu perspektivu postavimo kao trenutačni realitet, meni je to za slavlje. Koliko god tehnologija, kultura sjedenja i mentalni zatvori ostavljaju ožiljke na pojedincu, društvu i cjelokupnom prirodnom sustavu, čini mi se da tijelo kao kultura jača u svijesti. Tijelo/glas imaju svoju inteligenciju i sposobnost izliječenja, odgovornost da je moj pomak i tvoj, širenje te budnosti i pažnje generira više suosjećanja, zahvalnosti i ravnoteže. Jer to je ljubav, aktivnost evociranja postojanja, udahnuti, izdahnuti.
Mia Zalukar
Od djetinjstva, Mia je plesala svaki put kad bi netko pustio glazbu. Pohađala je satove plesa od svoje treće godine u studiju Edite Cebalo, a ritam i beat, postali su njezinim neizostavnim dijelom. “Logičan slijed bio je upis u srednju Školu suvremenog plesa Ane Maletić. Htjela sam odustati i trenirati atletiku, ali želja za grooveom i beatom uvijek bi me vratila plesu.” Nakon završene srednje škole Mia je upisala menadžment u kulturi te je čak završila i BA, ali “čaga” joj nije dala mira dok nije upisala plesnu akademiju Salzburg Experimental Academy of Dance (SEAD). “Tamo me ples totalno uzeo i obuzeo i evo – to je ono što radim i živim svaki dan. Nakon završene Akademije, imala sam veliku potrebu vratiti se u Zagreb i pokušati hrvatskim plesačima prenijeti znanja stečena u inozemstvu.” Mia danas surađuje s kolegom i prijateljem Brunom Isakovićem kroz njihovu umjetničku organizaciju Malo Sutra, a trenutačno rade novu predstavu zajedno s talentiranom umjetnicom Jovanom Zelenović. Također, predaje na plesnom odjelu Umjetničke škole Franje Lučića (UŠFL) u Velikoj Gorici, a ono što joj ovih dana zaokuplja najviše vremena je njezin jednogodišnji sin Max.
Kad si se zaljubila u pokret?
Kao i svaka djevojčica, oduvijek sam htjela postati princeza i plesačica. Pretpostavljam da je Walt Disney imao velik utjecaj na moju karijeru (smijeh) – šalim se. Nakon završene srednje škole, kad se ozbiljno trebalo razmišljati o životnoj profesiji, shvatila sam da je pokret neodvojivi dio mene i da se ne mogu ni sa čim drugim baviti. Ples me pozvao i ja sam se odazvala.
Kad si se počela profesionalno baviti plesom?
Nakon završene Akademije 2015. godine, dobila sam svoj prvi angažman u predstavi “Koreografska fantazija” Marjane Krajač i lagano se sve “zakotrljalo”, postala sam dijelom zagrebačke plesne scene. Radila sam na projektima s različitim koreografima, a ubrzo sam počela predavati u UŠFL-u.
Možeš li izdvojiti neke od svojih najdražih projekata na kojima si radila?
Predstava “Odjednom odasvuda” posebno mi je dragi duet s Brunom Isakovićem jer nam je prvi. Nakon te predstave rodila se ideja o osnutku umjetničke organizacije, a daljnja suradnja i prijateljstvo nastavili su se. Postala je to predstava koju smo najviše izvodili. Gostovali smo u Tokyju, New Yorku, Chicagu, Buenos Airesu, i baš smo je uspjeli zaigrati, a to je cilj svakog izvođača, da se nakon premijernog stresa uspije opustiti i uživati u izvedbi. “Botanike” Martine Granić i Ane Mrak još je jedna predstava koja će mi zauvijek ostati u sjećanju; osam žena na sceni koje su postale prijateljice tijekom procesa stvaranja. Iz predstave se razvio Denf, ženski kolektiv koji je okupio umjetnice iz područja performansa, plesa, dizajna i interdisciplinarne umjetnosti. Predstava “Kill B.” na kojoj potpisujem koautorstvo s Brunom Isakovićem moj je prvi solo performans, inspiriran filmom Quentina Tarantina, “Kill Bill”. Nagrađena sam od strane struke za najbolju pojedinačnu izvedbu 2021. godine. Zadnje izvedbe plesala sam u trudnoći s Maxom i uvijek ću se sjećati svojih razgovora s njim u trbuhu: “Možemo mi to” ili “‘Oćeš dati mami da otpleše još večeras?”
Koliko je tebi izazovno baviti se plesom kod nas? Je li teško doći do statusa da od toga možeš živjeti?
Vrlo izazovno jer je ples, nažalost, još uvijek marginalna umjetnost u Hrvatskoj. Godine 2013. otvoren je Odsjek plesa pri Akademiji dramske umjetnosti, nakon čega generacije mladih plesača izlaze s Akademije, a na tržištu rada ne otvara se toliko novih radnih mjesta. Iskreno, ne znam koja je budućnost tih talentiranih mladih plesača. Nakon završene Akademije, znala sam da želim predavati jer kroz učenje drugih proširujem svoja znanja, zato sam se i zaposlila u UŠFL-u. Ono što zaposlenje u sustavu donosi jest sigurnost i redovna primanja, a uz taj posao mogu raditi i na svojim projektima kroz koreografski i izvođački rad.
Imaš iskustvo izvana. Možeš li usporediti hrvatsku scenu s onom vani gdje si živjela?
Najveća razlika je u financiranju projekata. U inozemstvu se probe plaćaju po satu, što je u Hrvatskoj nezamislivo; tu radimo dok nije gotovo. Pred premijeru ostajemo i po deset sati u kazalištu, a nitko ti ne plati to ekstra vrijeme jer se jednostavno podrazumijeva da ostaješ do 22 sata iz ljubavi prema plesu. Kako su u inozemstvu iznosi za financiranje projekata puno veći, scenografija, kostimografija, šminka i broj plesača na sceni su raskošniji. U Hrvatskoj pazimo na svaku kunu i svoju kreativnost moramo ukalupiti u budžet, zbog čega su naše predstave često oskudnije nego što bismo mi to željeli.
U čemu najviše uživaš baveći se plesom i istraživanjima ljudskog tijela?
Volim provoditi vrijeme u dvorani, krenuti i “pokrenuti” pokret, osjetiti tjelesnost i razmišljati tijelom. Pokret mi je kao neka osnovna higijena – ako se nisam pokrenula, kao da nisam oprala zube. Stvar je percepcije – svi imamo tijela kojima obavljamo svakodnevne radnje, poput odlaska u šetnju, dućan ili sjedenja na klupi u parku, ali ako tom tijelu dodamo svjesnost dok radimo te svakodnevne radnje, to tijelo postaje tijelo plesača. Težim tim trenucima svjesnog pokreta, želim znati što se događa u mom tijelu u određenom trenutku, kako sam pozicionirana, gdje sam u prostoru, koji je odnos mene i drugih ljudi, tj. publike i koju poruku prenosim. Čim stavimo tijelo u kontekst, ono postaje umjetnost.
Što ti ples predstavlja u životu?
Ples je za mene način razmišljanja i percepcije – ja mislim ples već 30 godina i zahvalna sam na tome što mi je život obogaćen kreativnošću.
Gendis Putri Kartini
Rođena Indoneziji, Gendis se zbog obitelji preselila u Hrvatsku, točnije u Zadar, gdje je odrastala. Upravo tamo u plesnoj školi Blagoje Bersa započeo je njezin plesni put. Nastavila ga je u Zagrebu, na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je 2018. stekla zvanje sveučilišne prvostupnice suvremenog plesa – izvedbeni smjer. Iste godine prezentirala je svoj studentski završni rad, solo izvedbu “Vrata Pendeta” na festivalu Monoplay u Zadru. Jedna je od osnivačica i aktivna članica umjetničke organizacije Škvadra u sklopu koje sudjeluje kao izvođačica u predstavama “Ne čujem te, mrak je” i “Punopravno”. Radila je u Zagrebačkom plesnom ansamblu kao profesionalna plesačica dvije godine, gdje je sudjelovala u nizu plesnih projekata i izvedbi u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Kad si se zaljubila u ples, i zašto baš ples?
S plesom sam, uz maminu podršku, krenula odmalena. Trenutačno ne mogu zamisliti da se ne bavim plesom. Širok je pojam što sve plesač radi u svojoj profesiji i ples zahtijeva kontinuirano razvijanje sposobnosti, bilo iz osobnog interesa ili iz izazovnih uvjeta samog zanimanja.
Možeš li izdvojiti neke od svojih najdražih projekata na kojima si radila?
U svaki je projekt uložen rad i samim time je svaki poseban na svoj način. “Monomit” je zadnja predstava koju sam radila zajedno s članicama umjetničke organizacije Škvadra, Evom Kocić i Martom Habulin. Izdvajam je jer cijenim trud svih u autorskom timu i pamtim dobar osjećaj nakon produktivne probe. Trenutačno sam jako uzbuđena što sam dio projekta Tome Savića-Gecana u sklopu kojeg plesači predstavljaju hrvatski paviljon na Venecijanskom bijenalu.
Koliko je za tebe izazovno baviti se scenskom umjetnošću kod nas?
Izazovno je jer je često nužno raditi više projekata istovremeno ili raditi druge poslove izvan same profesije.
U čemu najviše uživaš baveći se plesom i istraživanjima ljudskog tijela?
Uživam u procesu stvaranja jer se otvara prostor za komunikaciju na kreativnoj razini te se oblikuje u univerzalni jezik plesača s razumijevanjem svog i tuđeg tijela.
Dio si i kolektiva Škvadra. Reci mi više o tome?
Škvadra je umjetnička organizacija koja okuplja devet profesionalnih plesača s ciljem rada na prepoznatljivosti suvremenog plesa i širenju publike.
Što misliš o fenomenu rada na tijelu kao sve popularnijoj well-being metodi?
Podržavam sve zdrave aktivnosti koje se bave istraživanjem tijela. S obzirom na to da nam tijelo komunicira svoje potrebe, njegovati tijelo kroz pokret može biti samo pozitivna stvar.
