Domaća glumačka scena dobila je još jedno ime na koje treba obratiti pozornost. S glumicom Nikom Ivančić, koja je nedavno osvojila nagradu za najbolju mladu glumicu na 46. Danima satire Fadila Hadžića, razgovarali smo o zanimljivim aktualnim projektima i ljepoti, ali i izazovima glumačkog poziva
Niku Ivančić publika će uskoro moći gledati u autorskom projektu Cabaret Valeska kojega je osmislila s Edvinom Liverićem, baš kao i u predstavi Realisti koja će se održati u sklopu Ljetnih noći Teatra Exit. Sve ove izvedbe nastavljaju se na veliki uspjeh u obliku nagrade za najbolju glumicu do 28 godina, a sve o tome što joj znači nagrada, kako je izgledao njen glumački put i što od nje u bliskoj budućnosti možemo očekivati otkrila nam je u razgovoru.
Nedavno si dobila nagradu na Danima satire za najbolju glumicu do 28 godina. Što ova nagrada znači u kontekstu tvog rada? Što misliš da je neka formula uspjeha? Koliki je po tebi postotak talenta, truda i sreće? Što misliš da je tvoja jednadžba koja te dovela do sadašnje pozicije?
Nagrade u umjetničkoj branši same su po sebi kontradiktorni fenomen, jer nečije subjektivno mišljenje vrednuje takozvanu ”objektivnu” kvalitetu tvog rada, ali lagala bih kad ne bih rekla da mi je iznimno drago što sam dobitnica te nagrade i, iskreno, puno mi znači, jer ne samo da je prva nagrada koju sam dobila u Hrvatskoj, već je u pitanju predstava na koju sam iznimno ponosna i u kojoj uživam u svakom trenutku.
Također, bivša sam studentica akademije u Rijeci i drago mi je da se u našoj maloj metropoli počinju vrednovati i davati prilike glumicama i glumcima koji su završili studije na drugim akademijama u Hrvatskoj. Promjena u dosadašnjem ustrojstvu hrvatskog glumišta dugo je iščekivana, ali napokon vidljiva i to me neopisivo veseli. Što se uspjeha tiče, nemam nikakvu formulu jer ne smatram da sam ”uspjela”, a i uostalom, za svakoga uspjeh znači nešto drugo. Mislim da je talent svakako nužan, bez njega nema ništa, ali jedino na što pojedinac realno može utjecati je trud, a ostalo je nažalost prepušteno sreći i okolnostima.
Kada se stvorila tvoja želja za glumom? Jesi li pogledala neki film, predstavu ili te na to inspirirao neki glumac ili neka glumica, događaj? Jesi li oduvijek imala aspiracije prema kazališnoj glumi ili si žonglirala i prema filmskoj? Zašto teatar? Koliko je teško bilo odlučiti se za umjetnost kao poziv, s obzirom na to da se stalno stereotipno gleda na to da je riječ o hobiju ili nečemu što se treba raditi uz “pravi posao”?
Želja za glumom rodila se zahvaljujući mom didi Stjepanu, velikom filmofilu, koji me odgojio na filmskim klasicima među kojima su između ostalog bili i američki mjuzikli poput ”Pjevajmo na kiši”, ”Mary Poppins” i drugi. To je bila odskočna daska moje ljubavi prema glumi, plesu i pjevanju. Dok je osoba koja je zaslužna za moje prve kazališne korake pedagoginja i koreografkinja Slavica Šenk. Ona je prepoznala moj afinitet za izvedbene umjetnosti i naučila me radnoj etici na kojoj sam joj dan danas zahvalna.
Iako se ljubav prema glumi rodila putem gledanja filmova, čim sam stala na kazališne daske nije bilo sumnje da postoji nekakva magična privlačnost koja me vuče teatru. Uživam glumiti na filmu i nadam se da će biti još prilika za brušenje tog zanata u budućnosti, ali ništa ne može zamijeniti taj osjećaj žive izvedbe, izmjene energije između publike i izvođača, ono nešto drevno, ritualno, organsko što se budi u svima nama tokom izvođenja bilo kakvog umjetničkog djela. Zato u trenutku izbora između takozvanog ”pravog” posla ili glume, za mene nikada nije bilo dvojbe. Srećom, oduvijek sam imala potporu obitelji na čemu sam neizmjerno zahvalna.
Na Ljetnim noćima igraš u dvije poprilično različite predstave. Možeš li nam reći više o njima?
Na ovogodišnjim Ljetnim noćima igram u hit predstavi Jure Karasa „Realisti“ u režiji Matka Raguža. Scenu dijelim s fantastičnim kolegama Fabijanom Komljenovićem, Nikolom Nedićem, Rokom Juričićem i Domagojem Ivankovićem. Uz „Realiste“, ove godine imam priliku pokazati i autorski projekt Edvina Liverića i moje malenkosti pod nazivom „Cabaret Valeska“. Predstave su tematski vrlo različite, no stilski se obje mogu klasificirati kao kabaret. „Realisti“ se kroz pjesmu, skečeve, satiru, parodiju i grotesku bave aktualnim događanjima u svijetu i ismijavaju stereotipe u našem društvu, dok nas „Cabaret Valeska“ vodi na putovanje kroz život i djelo Valeske Gert, nekoć slavne, a danas pomalo zaboravljene glumice, plesačice i svojevrsne pionirke performansa koja je djelovala u prvoj polovici prošlog stoljeća.
Zašto ti je koncept monodrame privlačan generalno, i zašto je ispao odličan za prikaz života i djela Valeske Gert? Imaš li neke uzore kad je o monodramama riječ?
Koncept monodrame mi zapravo nikada nije bio privlačan, već su me okolnosti natjerale da se u njega upustim. Na trećoj godini studija kolege su bili zauzeti i nisam imala s kime napraviti završni rad. Edvin je tada bio profesor pokreta na akademiji i pristao je režirati mi diplomsku predstavu. Rekao je da ima savršenu ideju – životna priča Valeske Gert. Nisam tada niti znala tko je ona, no čim sam vidjela njenu sliku sve mi je bilo jasno – moja srodna duša. Forma monodrame bila je idealna za takvu priču jer je Valeska bila osebujna umjetnica, koja je stvarala sama, živjela sama i na kraju, umrla sama. Bila je svoja do samog kraja i nikada je nije zanimalo što i kako rade drugi. Naravno, bio je to veliki pothvat jer u monodrami si prepušten sam sebi i definitivno je najteža forma u kojoj sam glumila do sada.
Što se uzora u tom pogledu tiče, uvijek se sjetim našeg majstora monodrame – Zijaha Sokolovića, ali puno sam naučila gledajući glumce poput Daria Foa, Francu Rame, Kathryn Hunter, Jima Carreyja, Rowana Atkinsona i drugih.
U svojoj monodrami osim što glumiš, plešeš i pjevaš. Jesi li se posebno pripremala za ovu ulogu ili si generalno uronjena u svijet plesa i vokalne izvedbe?
Oduvijek sam se uz glumu bavila plesom i pjevanjem. Moram priznati da glazbu volim čak i više od glume. Zna se reći da svaki glumac želi biti glazbenik, a svaki glazbenik glumac. Možda ima neke istine u tome, tko zna. Za ulogu Valeske morala sam puno istraživati kako bi pronašla snimke iz kojih bih mogla crpiti inspiraciju za glazbeni dio predstave. A kako je informacija o njenom životu premalo i često nije prevedeno niti na engleski, pokazao se to kao težak zadatak. No, Edvin i ja uspjeli smo pronaći materijale i sklopiti ih u smislenu cjelinu. Na kraju je sve poprimilo oblik imaginarnog intervjua, kojega ona pred smrt vodi sama sa sobom.
Koliko je teško “ulaziti i izlaziti” iz jedne uloge u drugu, kako izgleda tvoja priprema?
Nije nužno teško skakati iz jedne u drugu ulogu jer se kao glumac brzo navikneš na tu vrstu rada, pa to postane automatizam. Moje pripreme su specifične do te mjere da izluđujem kolege pred svaku izvedbu. U pitanju su dosadne radnje poput ponavljanja teksta, postavljanja rekvizite, zagrijavanje glasa i tijela. Problem leži u tome što se često nemaš gdje sakriti tokom tih priprema tako da su Rok, Fabijan, Nikola i Domagoj primorani slušati moje urlanje pred izlazak na scenu (smijeh).
Foto: Edna Strenja Jurcan, PR
