Prije samo nekoliko dana bio je Majčin dan. Nakon njega i prosvjedi u devet gradova za reproduktivna prava žena i njihova prava za primjerenu, dostojanstvenu i dostupnu zdravstvenu skrb, kao lavina koja se pokrenula nakon tragične priče jedne majke. Svima su puna usta skrbi za djecu, za njihovu dobrobit, svi znaju što i kako treba dok zapjenjeno prolijevaju žuč po društvenim mrežama. Za to vrijeme, od 111 djece koja su prošle godine imala uvjete za posvojenje, samo njih 37 je i posvojeno, stoji na stranici beskrajno važne inicijative #moramovamnestoreci. Državi se ne žuri, briga njih za to što djeca čekaju priliku za obiteljski život. Državi su četiri godine jedan mandat, osmogodišnjem djetetu to je pola života. Nedavno je ministar socijalne skrbi odlepršao iz Vlade zbog nekakvih koruptivnih radnji, namještanja poslova, čega li. Ne sjećam se da je išta pokrenuo ne bi li se status djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi iole popravio
Za nešto manje od dva tjedna za hrvatske će maturante završiti nastava. Čekaju ih onda donekle slatke muke: ispiti državne mature, maturalne večere, upisi na fakultete i najdulji praznici u životu, ili pak potraga za poslom. Velika većina maturanata je punoljetna. Mnogi imaju vozačke dozvole, mogu legalno u kladionicu, kockarnicu, popiti alkoholno piće. Još jučer djeca, a danas već mladi ljudi.
Velika je sreća kad ti mladi ljudi, bez obzira što su punoljetni i zakonski gledano, sposobni skrbiti sami za sebe, imaju obitelj i nekoga tko će im čuvati leđa. No, dok promatram svoje maturante, u misli mi dolaze i brojne djevojke i mladići koje svoje školovanje završavaju bez odgovarajuće roditeljske skrbi, oni koji nastanjuju domove za djecu, borave kod udomitelja ili pak u SOS dječjim selima poput onih u Lekeniku, ili manje poznatom u Ladimirevcima.
Djeca koja su kraj svog srednjoškolskog obrazovanja dočekala u nekom od navedenih oblika socijalne skrbi, prema važećem zakonskom okviru, od kojih su najrelevantniji Obiteljski zakon i Zakon o socijalnoj skrbi, uglavnom više nemaju institucionalnu podršku. Ono što je donekle dobra vijest je da postoje stambene zajednice u kojima ti mladi ljudi nakon odlaska iz doma mogu boraviti do 21. godine života. No, stambenih zajednica nema dovoljno za sve oni koji moraju napustiti smještaj koji su dotad koristili. Iz vlastitog sam se iskustva uvjerila da ima divnih udomitelja koji se o udomljenoj djeci brinu kao o vlastitoj i podupiru ih čak i kad im to više nije zakonska obveza. Na one koji udomiteljstvo smatraju sigurnim izvorom prihoda, a ne plemenitim radom za koji je potrebno imati i nešto više od propisanog stambenog prostora, ne treba trošiti riječi.
Pretražujući zakone i stare vijesti, doznala sam da mlade osobe koje postanu punoljetne, a ne krenu na studij i ne pronađu posao, u sustavu socijalne skrbi ostvaruju pravo na socijalnu pomoć. Kao da nije dovoljno teško doći do posla i kad se imaš kamo vratiti na domaće knedle sa šljivama, kako je tek onima kojima se vrata doma za djecu nakon podjele maturalnih svjedodžbi zalupe iza leđa? Tragično je što sustav generira nove korisnike socijalne pomoći. Koliko sam laički shvatila iz zakonskih akata, nigdje nije propisano da djeca koja nemaju odgovarajuću roditeljsku skrb imaju neke prednosti pri zapošljavanju. Sve je stvar dobre volje poslodavca. Doznala sam da se neki vrate u obitelji iz kojih su kao maloljetne osobe ili još kao djeca izuzeti, jer je to jedino kamo se mogu vratiti. Kako to izgleda kad dijete dođe roditeljima kojima su ga oduzeli jer su ga zanemarivali, zlostavljali, mlatili, napuštali? Doznala sam i da se katkad dogodi da se djevojke vrlo brzo nakon odlaska iz doma udaju i zasnuju vlastitu obitelj. Možda na prvi pogled djeluje idilično, no nije lako biti roditelj ni kad imaš ozbiljne godine, sigurne prihode i vlastiti dom, a koliko je tek izazovno kad si mlad, koristiš socijalnu pomoć i živiš u tuđoj nekretnini?
Svima su puna usta regulative EU, no nitko da barem prepiše neki dobar zakon koji bi konačno pokazao brigu za djecu. Zna se da smo u prepisivanju izvrsni, no ovdje se nikomu čak ni prepisati ne da. Nisam sigurna je li to samo lijenost, nemar, nebriga, nezainteresiranost ili je riječ o nečemu gorem. Pod „gore“ mislim na val konzervativizma koji posljednjih desetak godina preplavljuje Hrvatsku, a i mnoge druge zemlje, pa se krenulo s referendumom o braku za koji je gospođa Markić tvrdila da mu treba ustavna zaštita, iako meni ni dan, danas nije jasno od koga ili čega. Kao što je rekao prijateljičin tata, kao da imamo kvotu sklapanja brakova, pa ako se krenu sklapati istospolni brakovi, neće ostati dovoljno za heteroseksualne. Za udomljavanje djece istospolni su parovi morali na sud. Ništa lakše nije ni osobama koje nisu ni u kakvom partnerskom odnosu žele li posvojiti ili udomiti dijete. Osim ako nisu visokopozicionirani dužnosnici, kao što je bio slučaj jedne davne ministrice socijalne skrbi. Jer valjda je bolje da su u domu nego u udomiteljskoj obitelji samo s, primjerice, udomiteljicom. Ah, da, u vrijeme tog referenduma jednoroditeljske obitelji nisu ušle u definiciju obitelji inicijative koja je tvrdila da u njezino ime progovara.
Već sam spomenula SOS dječja sela. Odličan primjer kako djeci pružiti stabilnost i djetinjstvo kakvo zaslužuju. Osim alternativne obiteljske skrbi, SOS dječje selo Lekenik osigurava podršku u vidu SOS zajednice mladih, te programe pripreme za izlazak iz skrbi i polusamostalnog života te program praćenja. No, kao i većina drugih dobrih i humanih stvari u Lijepoj našoj, i većina mehanizama podrške za mlade ljude iz sustava socijalne skrbi su dijelom civilnoga društva i uvelike ovise o donacijama. Koliko je država nezabrinuta za najnezaštićenije članove svoga društva svjedoči činjenica da svako malo imamo humanitarne akcije za djecu kojoj je potrebno liječenje u inozemstvu, a čiji roditelji plaćaju doprinose za zdravstvo, da za blagdane prikupljamo sredstva za socijalno ugrožene sugrađanke i sugrađanke svih dobi, da su i stipendije, upisi u srednje škole i na fakultete jednako dostupne onome koji ima obitelj i dom i onome tko ih može samo priželjkivati. Još ako je riječ o osobama s teškoćama ili invalidnošću, situacija se dodatno otežava. Humanost koju pokažemo u različitim akcijama je prekrasna, no humanost je kratka daha. Kontinuirana, snažna, institucionalna i dobro osmišljena podrška je neophodna. Kad bi ona postojala, ne bi se više moralo hodati, a niti prosvjedovati. Dotad, podržimo inicijative poput #moramovamnestoreci, raspitajmo se i u neblagdansko vrijeme kako pomoći najranjivijima i glasno i jasno tražimo od onih koje smo birali da zaštite one koje su najbliži iznevjerili.
