Ime dizajnerice Nere Gržin ne spominje se često, no jednom kad se upoznate s njom, teško ćete je zaboraviti

Njezini su radovi do sada prešli 20 000 kilometara kako bi bili predstavljeni u zajednicama koje cijene nosivu umjetnost i izradu maski. U njih su utkane osobne priče i društvene poruke prema kojima se ne ostaje ravnodušan. Iz tih razloga, čast mi je predstaviti je i vama. 

Završila si Tekstilno-tehnološki fakultet na kojem je nastala prva kolekcija. Kako je to izgledalo? 

Na faksu sam krenula isprobavati eksperimentalne materijale i privukao me stil izražavanja koji nije klasično krojenje nego više isprobavanje netekstilnih materijala. Napravila sam kolekciju na temu crvene boje materijalima kao što su slamčice, kupaonske prostirke i slični nekonvencionalni materijali. 

Jesi li imala dizajnerske uzore ili je u pitanju bila intuicija? 

Uvijek su me zanimali avangardni pristupi. Jednostavno, ono što mi se sviđalo, vjerojatno sam podsvjesno reproducirala. Prvo oglavlje nastalo je od barbika koje sam skupljala nekoliko godina obilazeći Hrelić. Ideja je bila stvoriti nešto klasično odjevno, poput kaputa od barbika zarobljenih u celofanu. Zatim je stigla ponuda jedne neetablirane pjevačice koja je željela nešto za svoj spot. Postojala je mogućnost da ona neće moći nositi ono što izradim pa bih možda ja morala nositi vlastiti dizajn i igrati ulogu modela. Iz praktičnih razloga odlučila sam napraviti oglavlje – htjela sam nešto što bi sakrilo moje lice. Tada sam prolazila kroz loše razdoblje i nisam se osjećala dobro sama sa sobom – zapravo, htjela sam se sakriti. Sad kad gledam unatrag, shvaćam da su ta oglavlja bila dio procesa prihvaćanja sebe. Na kraju, od spota nije bilo ništa, pa sam oglavljima ispričala svoju vlastitu priču. 

Ali ubacila si i Kena u priču? 

Da, jesam jer je Ken na kraju postao simbol nečega vrhovnog, nečega čemu svi težimo. Te se Barbie rukice pružaju prema ultimativnom autoritetu koji svi pokušavamo dosegnuti. Ženske su glavice zarobljene jer smo, na neki način, sve zarobljene u onome što se od nas očekuje – u idealima ljepote, tjelesnosti i svega onoga što karakterom moramo biti kako bismo zaslužile odobravanje odozgo. 

Odabir roza boje čini mi se bitnim dijelom dizajna. 

Ona simbolizira ženstvenost i tradicionalno je bila strogo namijenjena ženama. Danas se, naravno, to mijenja – negdje je sasvim normalno i poželjno da muškarac nosi roza boju, dok je drugdje ta boja i dalje zabranjena. Htjela sam prikazati tu prenaglašenu ženstvenost – onu koja je beskompromisna, koja slijedi svoj put i koju nije strah.

Zanimljivo je da nisi odabrala Barbie pink nijansu. 

Da, ta je roza najbliža boji kože. Htjela sam prezastupljenost kože. Da radim danas, željela bih overload nečiste kože. Koža je tema kojom su žene jako frustrirane, a ja sam imala svoju osobnu priču vezanu za to i vjerujem da sam to podsvjesno htjela obraditi. Moja modelka to je odradila sa mnom i uklapa se u nametnute stereotipe poželjnog pa možda ne izlazimo iz nekih okvira, ali to je bio splet okolnosti. 

Postoji razlika između nagosti i prihvaćanja samog sebe. 

Da, zašto bi se uopće promatrala situacija na način da mršava žena nije jednako hrabra u tom pristupu i dostojanstvena? I ženu koja se po svim aspektima uklapa u norme također se osuđuje. I njoj je izazov pokazati kožu, staviti se u ulogu u kojoj ne promovira svoju ljepotu lica, zategnutost i mladost, nego pokazuje svoje tijelo koje je uvijek tabu. Nekako, kad si žena, tijelo ti je najizloženije opasnostima. Svi to žele uzeti, koristiti. To tijelo predmet je bitke, a lice je pak nešto što se treba celofanizirati, čuvati da ostane vječno konzervirano. 

Idući projekt bio je puno konceptualniji na svjesnoj razini. 

Nadovezuje se na kožu iz prvog projekta jer sam, zbog zdravstvenih problema, krenula ekstremno mijenjati životne navike i proučavati prehranu te sve aspekte zdravlja koji, između ostalog, utječu i na kožu. McDonald’s je za mene, nakon svih istraživanja veze hrane, marketinga i utjecaja na tijelo, postao simbol uvjetovanja. Koliko se kroz marketing uvjetuje naš stav, naša svijest i osjećaj sreće. Prodaju ti taj happy meal kroz igračku, kroz poveznicu da ćeš doći i dobiti taj obiteljski osjećaj. To je mjesto gdje dolaziš i dobiješ neku veću vrijednost, koje ti stvara emocionalnu poveznicu. I ona te vraća u tu naviku kroz tvoje tijelo. Tvoje tijelo to poima kao sreću, a zapravo se truje. Zato su McDonald’s simboli u kontrapostu s tijelom jer me zanimala ta relacija, a zapravo se sve svodi na um. Uvijek gledamo na um kao da je u glavi.

Na glavi su bila oglavlja koja skrivaju glavu. Zato su ovi “meduza komadi” zamišljeni kao da imaju živčane nastavke. Na prvim slikama imala sam na kralježnici prazne kuglice, a ove koje izlaze iz moje glave bile su napunjene igračkama. To su informacije koje su nam usađene u mozak kao pojam sreće, zadovoljstva i osjećaja povezanosti s djetinjstvom. Htjela sam da prazne kuglice predstavljaju prostor za stvaranje nečega novoga, da se reprogramiramo i svjesno odlučimo usaditi neki novi sadržaj. To je bila ta misao, da nije sve tako crno i da još postoji prostor za promjenu. Čak i ja, koja sam to proučavala i svjesno mijenjala svoje navike, i dan-danas, kad imam PMS, vraćam se tom McDonald’su jer je to toliko duboko. 

Pričale smo o tome kako tvoje tijelo, u kombinaciji s oglavljima, postaje dio nekog “performansa”. Međutim, otišla si korak dalje i svoju posljednju kreaciju odjenula za Ženski marš.

Kako ti kostimi nisu uvijek komercijalno primjenjivi, njihova svrha bila je osvještavanje i privlačenje pozornosti. Stoga mi je bilo logično povezati to sa sadržajima i pokretima za koje bih se kao osoba zalagala. Uvijek će biti netko tko će reći da to nije poanta i da iskorištavam priliku kako bih privukla pozornost na sebe, međutim, to nije bila moja namjera. Htjela sam pridonijeti. Ideja mi je bila privući još ljudi i zainteresirati ih za to što se tu radi, prizvati što više ljudi. 

Htjela sam napraviti nešto što će biti inspirirano nikabom. Kod nas to svi zovu burka pa sam i ja prigrlila naziv Durex burka. Nikab pokriva cijelo žensko tijelo, jedino oči ostaju vidljive. Htjela sam napraviti spin na to, da ode u totalnu suprotnost, da se tijelo pokriva i razotkriva istovremeno, štiti i seksualizira. Imala sam osjećaj da se upravo to događa – da se žensko tijelo skriva kao nešto sramotno ili monetizira seksualnošću. To je bio simbolički oklop koji je zapravo vrlo penetrativan. Gdje se žene pokušavaju zaštititi, navlače taj oklop, koji brzo postaje beskoristan, lako ga je probiti i ne možeš se zaštititi od nekog tko te gleda kao nešto što može otuđiti, prisvojiti. Taj metaforički oklop komentar je rape kulture te, istovremeno, seksualizacije i uzdizanja ženskog tijela, koje mora biti nešto uzvišeno, a ne nešto što je normalno i dozvoljeno, kao što je muško tijelo. Za njega se uvijek moraju vezati neke više vrijednosti, polemike umjesto da jednostavno biva. Iz toga proizlazi da se moraš štititi. Tu je sad pitanje – je li to moguće ili je svaki pokušaj oklopa uzaludan? 

Svoju prvu izložbu imala si u suradnji s Instagram profilom Fashion for Bank Robbers. 

Da. Nisam ni znala za njih kad sam krenula raditi oglavlja, tek kasnije otkrila sam da postoji cijela niša. Kad su me istraživali, bila sam dizajnerica s 200 pratitelja koja je radila stvari sebi za dušu. To mi je bilo wow, pogotovo kad mi je Carina Shoshtary javila da planira izložbu u sklopu koje je trebao izaći coffee table book. Nisam mogla vjerovati da sam dio toga. 

S druge strane, bila si na WorldofWearableArt, koji je najveći event vezan za ovaj tip izražavanja. Kako ti je bilo među toliko dizajnera? 

Bilo je zastrašujuće vidjeti toliko talentiranih ljudi. Tamo dolazi cijeli spektar ljudi, od amatera do profesionalnih dizajnera koji svake godine ciljano rade kostime za WOW. Iskustvo koje me najviše obogatilo bilo je druženje sa Sir Richardom Johnsonom iz Wētā Workshop studija. Pričali smo s njim i nekolicinom njegovih dizajnera. Kad sam vidjela da ljudi vani uistinu prosperiraju od svog kreativnog rada i da se na to gleda kao na ozbiljnu djelatnost koju ljudi cijene te da Sir Johnson svoj uspjeh mjeri prema tome koliko je zaposlenih uspjelo osigurati svoju nekretninu, automobil ili budućnost svoje djece… Oni ne hodaju po crvenom tepihu, nema nikakve mitologije oko njih. Oni jednostavno žive od svog rada. Nisam se nikad susrela s tim u Hrvatskoj. Kroz njihove priče dobila sam realnu perspektivu toga što znači baviti se dizajnom.

Foto: Zvonimir Ferina, Kristina Vrdoljak