Nakon što su kineske vlasti bez upozorenja srušile radni studio ovog poznatog umjetnika, Ai Weiwei ponovno je u fokusu javnosti. Što ovog vizionara, političkog aktivista, fotografa, nagrađivanog arhitekta i opsesivnog tviteraša čini toliko opasnim za Kinu da je neko vrijeme bio pritvoren i primoran živjeti u Europi?
“Kreativnost predstavlja snagu za odbijanje prošlosti, mijenjanje statusa quo, i traženje novih potencijala. Jednostavno rečeno, kad se na stranu stavi imaginacija pojedinca – možda ono najvažnije – kreativnost je snaga djelovanja”, izjavio je Ai Weiwei, koji svojim radom u slovo potvrđuje izrečeno. Ovaj kineski svestrani umjetnik, disident i borac za ljudska prava svjetsku slavu stekao je svojim konceptualnim radovima, ali i snažnom i nepokolebljivom kritikom situacije u kojoj se nalazi kinesko društvo. Ovaj 54-godišnji umjetnik već je puno puta došao u sukob s vlastima, a verbalne prijetnje i pokušaje ušutkavanja osjetio je na vlastitoj koži.
UMJETNOST I POLITIKA
Kao sin jednog od najvažnijih pjesnika moderne Kine, koji je zbog navodnih “antikomunističkih akcija” dobio zabranu pisanja te je bio protjeran u provinciju na 20 godina, Ai je od ranog djetinjstva bio upoznat s brutalnostima kineske državne moći, čiji pristup “nepokorenima” proživljava i danas. Svako njegovo djelo vrišti o potrebama za promjenom u društvu, a upravo Weiwei priznaje da su reakcije vlasti bile te koje su sva njegova protestna djela dovela u globalni fokus javnosti. Jedan od njegovih najpoznatijih umjetničkih radova je zasigurno 100 milijuna porculanskih sjemenki suncokreta prosutih u Turbine Hallu galerije Tate Moderna 2011. godine i nije prošao neopaženo, u svakom smislu. Svako zrno sjemena bilo je unikatno – ručno ih je tijekom dvije godine izradilo 1.600 majstora u tvornici u Jingdezhenu, nekoć slavnoj po produkciji carskog porculana. Plodove svoga rada sâm Ai Weiwei nije uspio vidjeti svojim očima – tijekom trajanja te izložbe, kineske vlasti uhitile su Aija Weiweija i držale ga zatočenog bez optužbe i objašnjenja 81 dan, čime je stekao globalnu slavu, i to više kao politički aktivist nego kao famozan umjetnik, koji četiri godine nije bio u mogućnosti doći na vlastite izložbe po cijelome svijetu jer su mu oduzeli i putovnicu. Međutim, Weiwei je nastavio djelovati i politički i umjetnički te svojim radom sustavno upozorava na kršenja ljudskih prava. Njegovo najsnažnije djelo, “Straight”, koje ga je stajalo premlaćivanja i odlaska u bolnicu zbog krvarenja u mozgu te demoliranja njegova studija u Šangaju, predstavlja popis 5.192 djece koja su poginula u potresu i ostala zaboravljena u Sichuanu 2008. godine. Ovo djelo je metaforička reakcija na kineske vlasti koje su pokušale zatajiti broj poginulih, kao i činjenicu da su zgrade škola bile u kritičnom stanju zbog koruptivnih odluka. Djelo predstavlja i 150 tona željeznih šipki koje su izvučene iz ruševina škola nakon potresa, koje su Ai i njegovi asistenti mjesecima “ispravljali” (otkud i ime) vraćajući ih u prvobitni oblik.
HARMONIČNA CENZURA
Kasnije je bojkotirao Olimpijadu u Kini i upozoravao na proturječnost domoljubne retorike i nepoštovanja ljudskih prava od strane kineskih vlasti, a koliko je kreativan dokazuje i to da je na internetu kreirao globalni protest naziva He Xie (Riječni rak), kojim je za 10 tisuća ljudi poslužio aktivističku večeru. Naime, ova kineska riječ zvuči i poput riječi “harmonizacija”, što je eufemizam za cenzuru, a Weiwei je na Twitteru poslao poziv za večeru na kojoj je poslužio 10 tisuća rakova u znak protesta protiv online cenzure. Na večeri, nažalost, zbog pritvaranja nije mogao biti prisutan.
PROTIV OBRAZACA
Iako su ova djela značajna i svakako će biti upisana u kanone umjetnosti, Weiwei je svoje djelovanje započeo još 70-ih godina prošloga stoljeća, o čemu svjedoči i dokumentarni film naslova “Never sorry” redateljice Alison Klayman, koja je vjerodostojno prikazala njegovu svakodnevicu i pregled umjetničkog rada. Film kreće s točke kada je započela umjetnička karijera ovog prepoznatog kineskog disidenta, kojeg nazivaju i kulturnim fenomenom – 1978. godine, kada je Ai Weiwei na Filmskoj akademiji u Pekingu zajedno s dvojicom svojih studentskih kolega (koji su danas podjednako međunarodno priznati) osnovao “Stars group”. Njihova misao vodilja i glavni cilj od samih početaka jest stvaranje umjetnosti koja striktno odbija uvažavanje strogih kodeksa izraza i sadržaja nametnutih od partijskog vrha.
BIJEG OD PRITISKA
Kako je već tada osjećao pritisak od strane kineskih vlasti, 1981. godine odlazi u SAD, gdje dolazi u kontakt s Andyjem Warholom i Allenom Ginsbergom te se potpuno posvećuje konceptualnoj umjetnosti. U Peking se vraća tek 1993. godine kada mu se razbolio otac. Svoj doprinos kineskoj liberalnoj umjetničkoj sceni objavio je nedugo kasnije: knjige “The Black Cover Book”, “The Grey Cover Book” i “The White Cover Book”, koje sadrže tekstove i intervjue sa suvremenim kineskim umjetnicima i koje su u međuvremenu u Kini dobile status kulta.
Danas se može pohvaliti, osim globalnom popularnošću, suradnjom s najvećim živućim kinematografom Christopherom Doyleom i slavnim dansko-islandskim umjetnikom Olafurom Eliassonom, a nakon što su mu vlasti vratile putovnicu 2015. godine, Weiwei je prisustvovao otvaranju izložbe njemu u čast u Royal Academy of Arts u Londonu, koja je prikazivala retrospektivu njegovih radova od 1993. godine te otišao živjeti i djelovati u – Berlinu. Riječ je o podrumu nekadašnje pivovare koju je prenamijenio u studio, a koji pomalo podsjeća na zatvorske ćelije kakvog podzemnog samostana. U Berlinu je danas poznat poput holivudskog glumca i ne može niti prošetati bez da ga netko ne zamoli za zajedničku fotografiju, a nedavno je u sklopu svog najrecentnijeg rada diljem New Yorka kreirao svoj dosad najveći projekt na javnoj površini. Riječ je o instalaciji naziva “Good Fences Make Good Neighbors”, u sklopu koje je od listopada prošle do veljače ove godine na raznim lokacijama u Manhattanu, Queensu i Brooklynu postavio stotinjak ograda i instalacija, koje su svojevrsna referenca na porast zatvaranja granica, rast nacionalizma te općeniti stav prema migrantima, izbjeglicama, žrtvama rata i globalizacije. Iako ne znamo točno koji je njegov sljedeći korak, ne sumnjamo u to da će nastaviti dokumentirati brutalnost nepoštovanja ljudskih prava, truditi se slaviti slobodu govora i dekonstruirati svakodnevicu na svoj unikatan umjetničko-aktivistički način.
