U posljednjih nekoliko tjedana, s obzirom na to da se nižu prosvjed za prosvjedom, čini se kao da ne dolazi zima, već proljeće, i svi se bude. Nažalost, ono radi čega bismo trebali najglasnije prosvjedovati kao što su loši političari, nepostojanje vizije za razvoj Hrvatske i korupcija u svakoj pori društva još se nisu našli na popisu tema za ustanak. Nema veze, nećemo sada dirati u to, kao ni u onaj megalomanski prosvjed sredinom studenoga kojim smo uspjeli uništiti sav trud i žrtvu naših medicinskih djelatnika
Roditelji odgajatelji (RO). Na prvu se čini da je ova serija prosvjeda kao neka borba između Davida i Golijata – dok je Golijat velika zločesta mašinerija Grada Zagreba na čelu s Tomislavom Tomaševićem, David bi trebali biti roditelji odgajatelji koji su svoj status dobili za vrijeme bivše vlasti na čelu s gradonačelnikom Bandićem. No, čitajući more komentara ispod članaka na tu temu, nekako se čini da ljudi imaju potpuno suprotno mišljenje – da je Golijat zapravo ta Bandićeva ostavština, gdje se bjesomučno troši novac koji je već odavno potrošen na njegovu populističku politiku, a David je nova nada koju smo pronašli u Tomaševiću i stranci Možemo! da se našim novcem može raspolagati pametno, potrebito i transparentno. Da se razumijemo, sigurna sam da nitko od nas ne želi kažnjavati roditelje, otimati im kruh iz usta ili im želi loše, ali trebaju se sagledati sve činjenice, kojih uistinu ima puno.
RO se pozivaju na to da je sadašnji gradonačelnik u predizbornoj kampanji obećao kako neće dirati stečena prava. Vjerojatno ne bi tako olako davao takve izjave da mu je bio omogućen uvid u financijsko stanje Grada Zagreba. Nije samo da novaca nema nego se u sadašnjem donošenju proračuna moralo planirati smanjenje budućih proračuna zbog nasljeđenih gigantskih dugova. Gradonačelnik je najprije ukinuo dodjeljivanje prava novim RO, no detaljnim uvidom u tu “crnu rupu“ od duga donesena je odluka da se stopiraju i stečena prava, uz određenu odgodu. No sada se moramo zapitati jesu li to stvarno prava, ili su više povlastice koje su dodijeljene iz krivih motiva? Bandić je tvrdio da moramo poraditi na demografiji i to je apsolutno točno, ali na razini cijele države i mjerama koje su dobro promišljene.
Ako ćemo realno sagledati situaciju u Hrvatskoj, najveći broj rođene djece upravo je u Zagrebu. Statistički gledano – u 2020. godini u Hrvatskoj je rođeno gotovo 36 000 djece, od toga 7898 u Gradu Zagrebu, što je gotovo dvostruko više od drugoplasirane Splitsko-dalmatinske županije. Zvuči li to kao da se pronatalitetna politika mora provoditi u Zagrebu, ili bi se možda više trebala provoditi u Ličko-senjskoj ili pak Požeško-slavonskoj županiji, gdje broj rođene djece jedva da je troznamenkast?
Novu se gradsku vlast proziva da ubija demografske mjere i time što planiraju rezati naknade za novorođenčad. Umjesto dosadašnjih 1.800 kuna za prvo dijete, 3.600 kuna za drugo dijete i 54.000 kuna za treće i svako iduće dijete, predlaže se da se taj iznos ujednači za svako dijete i iznosi 2.500 kuna. Možda na prvu izgleda kako je novi gradonačelnik direktan potomak Grinča i krade svima i više od Božića, no trebalo bi na trenutak razmisliti čemu služi ta naknada. Radi se o novčanoj pomoći za OPREMU novorođenog djeteta. Iz vlastitog iskustva mogu reći da sam daleko manje troškova imala s drugim djetetom jer je ionako većinu naslijedilo od starijeg brata. Ne smijemo zaboraviti niti činjenicu da i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje daje malo više od 2.300 kuna kao jednokratnu novčanu naknadu za novorođeno dijete, što s ovih predloženih 2.500 kuna već iznosi gotovo 5.000 kuna. Vjerujem da je većini nas ipak to grozno i pomisliti, ali poanta oko imanja djece ne bi trebala biti u tome da se na njima zaradi.
U Hrvatskoj postoje općine koje su velikodušne – primjerice, Opatija daje za prvo dijete 10.000 kuna, za drugo 15.000 kuna, a za treće 20.000 kuna, dok je u davanjima za treće dijete premoćan otok Vis s 146.600 kuna. I Vis i Opatija bilježe porast rođene djece, no te brojke zapravo su niske (recimo, u Visu je 2019. rođeno 10 djece, a u 2020. svega 11). A Zagreb?
Dovoljno je reći da je u 2020. godini rođeno manje djece nego 2019. godine, a pogotovo manje nego 2016., kad je mjera RO uvedena. Možemo zaključiti da se, bez obzira na ove demografske mjere (i veće novčane naknade i mjeru RO) broj novorođene djece ne povećava.
Drugi primjer je Grad Jastrebarsko, koji iz godine u godinu bilježi porast novorođenčadi bez obzira na to što su im novčana davanja relativno niska (2.500 kuna za prvo i 6.500 kuna za drugo i treće dijete). Trenutačno brojke ne idu baš u prilog novčanim demografskim mjerama. Ako smatramo da bi veće novčane naknade utjecale na poboljšanje demografske slike u Hrvata, potrebno je apelirati da se to riješi na razini države, a lokalne samouprave u tome bi trebale samo pripomoći.
Demografska politika u Hrvatskoj nikako nije zanemariva. Osim što daje naknade za novorođenčad, država je povećala novčane naknade za vrijeme trajanja rodiljnog i roditeljskog dopusta. Važno je napomenuti da Hrvatska ima jedan od najdulje PLAĆENIH rodiljnih dopusta u Europi, pa čak i u svijetu ako uzmemo da SAD kao jedna ekonomska velesila ima ravno 0 (NULA) dana plaćenog rodiljnog dopusta. Prvih šest mjeseci djetetova života traje rodiljni dopust, a drugih osam mjeseci roditeljski dopust. Što se tiče rodiljnog dopusta, razlikujemo obvezni, koji traje od 45 ili 28 dana prije predviđenog termina poroda do 70 dana nakon poroda i koristi ga isključivo majka.
Nakon toga, ostatak rodiljnog dopusta može koristiti bilo koji roditelj, do napunjenih šest mjeseci djetetova života i to za punu plaću ako je roditelj zaposlen, dok nezaposleni primaju oko 2.300 kuna. Roditeljski dopust u pravilu koriste oba roditelja, svaki po četiri mjeseca, ali ako ga koristi samo jedan roditelj (u većini slučajeva kod nas je to majka), onda ima pravo na šest mjeseci i to za novčanu naknadu, koja je limitirana na 5.600 kuna za zaposlene i 2.300 kuna za nezaposlene. Što se događa s ona preostala dva mjeseca? Ne propadaju, nego se prenose na drugog roditelja. Ako se radi o blizancima ili trećem djetetu, roditeljski dopust traje čak 30 mjeseci, a za dio tog dopusta zakon omogućava čak i rad na pola radnog vremena za punu plaću. Punu godinu zaposleni roditelji mogu ostati kod kuće sa svojim bebama gotovo bez straha da financijski to neće moći podnijeti. Brojne razvijene zemlje roditeljima ne pružaju taj luksuz – recimo u Luxemburgu plaćeni rodiljni dopust traje samo četiri mjeseca, a u Portugalu također, i to ne na punoj plaći.
Hrvatska izumire – iseljavanje, brojne smrti uzrokovane pandemijom koronavirusa i smanjenje broja rođene djece uzeli su maha. Već uvedene mjere tek će s godinama doći do izražaja sad kad nam se gospodarstvo lagano oporavlja i kad uđemo u Eurozonu, no ne možemo reći da mjera nema – sufinancirani vrtići, besplatni udžbenici za osnovnu školu, dječji doplatak, naknade za novorođenče, puni plaćeni rodiljni dopust. Dobrih mjera ima i mora ih biti još i više, ali RO zasigurno nije dobra mjera ni za koga – ni za roditelje, ni za djecu, a posebno ne za ostale porezne obveznike i sugrađane koji to plaćaju.
Roditelji odgajatelji izostaju s tržišta rada predugo, sve dok najmlađe dijete ne napuni 15 godina. To znači da svoje najproduktivnije godine provode izvan radnog sustava, a samim time postaju nekonkurentni. Malo je poslodavaca koji bi poželjeli radnika bez iskustva u visokim godinama. Djeca su pak zakinuta za socijalizaciju u vrtićima, za učenje vještina koje najlakše usvoje upravo kad su okružena s vršnjacima. Činjenica je da vrtića kronično nedostaje. No, da citiram zastupnicu Sabinu Glasovac i Tomislava Tomaševića: “Za ukupan novac koji je izdvojen za ovu mjeru od 2016. godine, Grad Zagreb je do sada mogao izgraditi 27 vrtića“. To bi moglo riješiti probleme roditelja koji nisu dobili mjesto u javnim vrtićima, a da ne spominjemo koliko novih radnih mjesta bi se otvorilo.
Mjeru RO uvela je persona koja teško da je imala na pameti dobrobit svojih sugrađana, već svoju dobrobit. Ostaviti kod kuće radno sposobno stanovništvo da odgaja vlastitu djecu te za to prima plaću i plaćene doprinose za mirovinsko i zdravstveno u prvom redu je neodrživa, ali i nekorisna mjera. Da, sigurno bi to bilo lijepo u nekoj utopijskoj paralelnoj stvarnosti, biti kod kuće s djecom i smatrati to poslom, ali zamislimo samo da se ta mjera proširi na cijelu državu. Koliki bi tu mjeru iskoristili – sigurno mnogi. Ali tko bi onda financirao njih, umirovljenike, socijalne slučajeve, školstvo, zdravstvo, ako već sad jedva isplaćujemo mirovine? Hoće li ukidanje mjere utjecati na demografiju i uzrokovati manji broj rođene djece, to ne možemo znati. Vrijeme će pokazati, kao što je pokazalo da se broj djece zapravo nije ni povećao od kada je mjera uvedena. U svakom slučaju, ta je mjera sada neodrživa dok ne “pogasimo“ naslijeđene financijske požare. Vratimo se opet na početak priče i razmislimo što nas priječi da ne izađemo na ulice, ali ovaj put protiv stvarne nepravde – pohlepnih, populističkih političara koji umjesto da na RAZINI DRŽAVE povećaju naknade za novorođenčad i sufinanciraju vrtiće, sebi isplaćuju brojne povlastice i bonuse te prednost daju novim, uglancanim voznim parkovima, a ne novim, uglancanim vrtićima.
Fotografije: Marcin Jozwiak, Jenna Norman, Nathan Dumlao
Tekst: Zrinka Kelčec
