Nakon Pule, Rijeke i Zagreba, selimo u divnu Slavoniju kako bi vam predstavili još jednu zanimljivu likovnu umjetnicu i to u sklopu ciklusa tekstova kroz koji upoznajemo širu javnost s kvalitetnim hrvatskim umjetnicama različitih generacija iz različitih dijelova Hrvatske koje djeluju u vrlo raznolikim, ali podjednako zanimljivim i bogatim umjetničkim područjima. Danas razgovaramo s Mirelom Blažević – mladom akademskom umjetnicom koja živi i radi na relaciji Vinkovci-Osijek.
Mirela Blažević djeluje u području slikarstva, fotografije i filma. U slikarstvu istražuje temu ljudskog tijela kroz tehnike akvarela i ulja. Ideje pronalazi u povijesti likovne umjetnosti i suvremenim proizvodima popularne kulture (filmovi, časopisi i oglašavanje). Pozornost joj je zaokupila knjiga Briana McNaira “Striptiz kultura” koja govori kako je seksualna transgresija kroz povijest bila pokretač raznih velikih pozitivnih i negativnih društvenih promjena. Na temelju toga izrađuje niz akvarela inspiriranih temom tijela i medija pod nazivima Filmstrip, Showgirls, Girls on Film i Striptiz kultura. Radi i na seriji slika povezane tematike u tehnici ulja na platnu, a kao motiv koristi vlastito tijelo.
Kada si spoznala da se želiš baviti likovnom umjetnošću?
Svi ljudi koji imaju nekakvu strast u životu vjerojatno znaju kako je to kad te nešto iznutra goni, a ne možeš racionalno objasniti zašto. Postoji i određena vrsta opsesije koja stalno traži vrijeme za slikanje. Gledam tehnike i metode kod drugih koji su mi uzori pa razmišljam kako su riješili neke slikarske ili crtaće probleme, istražujem po internetu, a i kolege mi preporučuju dobru literaturu. Sve se vrti oko toga. I naravno, okružujem se ljudima koji osjećaju slično.
Tijekom studiranja i srednje škole nisam imala percepciju o tome čime se želim baviti, znala sam samo da ću upisati akademiju jer želim naučiti slikati i crtati.
Mislim da je konačni i najozbiljniji zaključak došao nakon diplome jer sam počela tražiti prostor za atelje. Ako nemam atelje ili prostor za rad, onda kao da se ni ne bavim time. Stvarno sam imala sreće što HDLU Osijek iznajmljuje ateljee svojim članovima pa sada imam prostor za rad.
Zašto baš slikarstvo?
Volim boje i kako nadopunjavaju oblike. Masa, volumen i prostor su mi najvažnij kao elementi koji grade iluziju trodimenzionalnosti na ravnoj plohi platna. Zajedno s bojom i gestom oni daju karakter i život motivu. Pritom mislim na motiv čovjeka kao glavni predmet mog proučavanja. Čovjek za sobom povlači istraživanje ljudske anatomije, omjera i proporcija, svih promjena tijela koje se događaju pod utjecajem okoline kao na primjer osvjetljenja i ambijenta, unutrašnjeg stanja i emocija. Tu su još i razlike u teksturama, oblicima i strukturama svakog predmeta i sve se to stvara uz pomoć kista i nekih boja iz tube.
To sve ima smisla, pogotovo kada vidim kako su to radili majstori poput Caravaggia, El Greca, Johna Singera Sargenta i drugih. Još više volim kiparstvo iz razdoblja antike, renesanse i baroka, ali sam realna i znam da ne bih stigla sve.
Rekla bih kako je iznimno pohvalno što si kao mlada umjetnica iznimno proaktivna – kontinuirano istražuješ, učiš, izlažeš, održavaš radionice, baviš se pedagoškim radom, okušala si se i u izradi scenografije i oblikovanju vizualnih rješenja. Koliko je bilo teško (ili lako) nakon diplome pronaći svoje “mjesto pod suncem” i koji su bili najveći izazovi s kojima si se susrela ?
Kada ti to ovako nabrojiš imam dojam da ipak nešto radim, a inače mi djeluje kao niz riječi u životopisu. Iz moje perspektive, radilo se o kratkotrajnim poslovima s jako malim rokom za izvođenje. Opseg posla je onoliki koliko si zadam jer želim da na kraju sve ispadne kako treba. Naravno da u svaki posao dajem više nego što treba s nadom da će se prepoznati i odvesti me na višu razinu, ali kada se to ne dogodi onda kažem dosta. Javila sam se na sve te poslove u nadi da ću pronaći svoje mjesto dok se paraleleno bavim slikarstvom i naučiti nešto iz tog iskustva. Naučila sam da treba znati i kada odustati.
Naspram toga, rad u školi je došao kao olakšanje. Realno, na mojem području (Vukovarsko-srijemska i Osječko-baranjska županija) u školama se radi na zamjenama i to je, u većini slučajeva, stvarno jako mala satnica. Super stvar kod rada u školi jest što upoznam bistre i talentirane pojedince, pa se nadam da ću ih opet nekada sresti jer me zanima gdje će dospjeti.
Jedan 1.c razred u gimnaziji Vukovar me bio jako ugodno iznenadio. Učenici su imali odnos prema radu, nastavniku i temi kao kulturni odrasli ljudi u malim tijelima i s dječjim licima. Oni su jednostavno htjeli da ih se shvati ozbiljno. Dok sam ih slušala, mislila sam cijelo vrijeme: “ajme, kako će ovo biti dobri ljudi, kako su socijalno inteligentni i pametni!”
Isto tako, predajem likovnu umjetnost i u Glazbenoj školi Josipa Runjanina u Vinkovcima koja je otvorila općeobrazovni gimnazijski program. S učenicima i nastavnicima sam surađivala i van redovne nastave tako što sam fotografirala i snimala kratke videe. Škola suvremenog plesa je imala odličan scenski nastup u kazalištu, a svaki pojedinac iz gimnazijskog razreda vrlo dobro svira svoj instrument. Cijela škola mi je prirasla srcu.
Od pozitivnih iskustava bih svakako spomenula i rad s jednom djevojkom koju sam pripremala iz područja crtanja i slikanja za upis na likovnu akademiju. Mislim da mi je to bio šlag na torti za ovu godinu i ne znam kada ću opet naletjeti na nekog toliko divnog, to je doslovce kao Halleyev komet. Podučavala sam je ono što volim najviše na svijetu, a ona je sve upijala kao mala crna spužva! Ranije sam vodila skupne slikarske radionice i dobila sam povratne informacije od polaznika kako su kod mene naučili puno toga novog i korisnog. Ona je isto imala isključivo pozitivne dojmove. Ne mogu opisati koliko mi je drago što sam surađivala s njom, još k tome je iz Vinkovaca.
Zaključno bih rekla kako još uvijek nisam pronašla svoje mjesto pod suncem, ali mi se čini da lagano idem u tom smjeru. Volim podučavati slikanje i crtanje i želim napredovati u tome, paralelno sa svojim slikarstvom.
Najveći izazov je neizvjesnost zaposlenja koja povlači nesigurnost u budućnost, jer nema nikakve stabilnosti, pa moram unaprijed razmišljati i raspolagati dobrima jer znam da određeni period neću imati posla i ne znam kada ću ga pronaći. Iznenadila sam se kada sam vidjela da postoji pojam za takvu vrstu rada i da se po svim točkama pronalazim: prekarijat. Primijetila sam da to zna ljudima utjecati i na psihu, a ako mi netko kaže da sam to odabrala kad sam upisala akademiju, mogla bih s dotičnima ući u ozbiljnu raspravu, jer puno ljudi iz različitih struka ima sličan problem.
Tvoje ranije radove su obilježili srednji i veći formati izvedeni u klasičnoj tehnici ulja na platnu, dok su recentni radovi intimnih formata izvedeni u tehnici akvarela. Kako je došlo do te promjene u izričaju?
Veliki formati u ulju mi oduzimaju puno vremena, sporo ih radim i nemam to ispunjenje potrebe da sam nešto napravila od početka do kraja i prezentirala javnosti. Taj proces sam pretvorila i u foto i video dokumentaciju koju ažuriram na svojoj Facebook stranici Mirela Blažević doing Art. Slične motive s uljanih slika sam transformirala u male akvarele iz istog razloga: imala sam puno slika i ideja u glavi koje želim bolje proučiti, ali kratko i brzo. Mali akvareli su mi sistematizirali misli u smislu probiranja materijala i rasvjetljavanja ideje. Priznajem da je utjecaj na mene imala i bivša mentorica iz metodike Lana Skender koja mi je u svrhu zajedničkog istraživanja dala da pročitam biografiju Francisa Bacona u knjizi „In Camera“. Tamo sam našla Baconov kreativni proces koji smo tumačile kroz faze divergentnog i konvergentnog mišljenja te uspoređivale s kritičko-kreativnom refleksijom u nastavi likovne umjetnosti. Isti sadržaj sam primijenila kao eksperiment na sebi da se izvučem iz pogubljenosti i usmjerim prema produktivnosti što je rezultiralo tim akvarelima. Oni su dijelovi ideja koje ću ostvarivati na velikom platnu. Ne znam je li to bio Lanin plan, ali super je ispalo.
S obzirom na dimenzije, opremljeni akvareli su postali kao neki moj proizvod koji mogu ponuditi javnosti i prodati. Praktični su u smislu da ne zauzimaju previše prostora, a imaju težinu sadržaja i forme što mi je jako važno. Radim ih u ograničenim serijama i pažljivo biram motive s kojima slažem priču.
S time da moram napomenuti kako pravi akvarel nisu vodene boje za osnovnu školu. To su pigmenti potpuno različitih sastava što utječe na čaroliju koja se treba dogoditi između boja i naravno ako je ne doživiš neće te privlačiti.
U zadnje vrijeme posvetila si se i mediju fotografije i videa – što te privuklo tom mediju?
Gledala sam kako drugi rade video i fotografiju, od najboljih primjera do najbanalnijih, i dobila ideje što bih mogla napraviti, ali nisam znala kako. Zamolila sam prijateljicu Doris Despot, koja je završila multimediju, da mi pokaže postupak postprodukcije. Dok sam radila prema promatranju slike u ulju i kadrirala na platnu, počela sam to raditi kao kombinaciju klasičnog, tradicionalnog postavljanja motiva u format i kadriranja prizora iz filma ili s fotografije. Bilo mi je zanimljivo mijenjati način na koji se može napraviti kompozicija štafelajne slike s obzirom na perspektivu i kadar i tako mijenjati doživljaj gledanja. Princip uživljavanja gledatelja slike slijedi na način da se on stavlja u tuđu kožu, a što je prirodno i normalno za film.
Ideje za video i albume fotografija su išle opet puno brže od ostvarivanja uljane slike. Zabilježila sam događaje koje sam smatrala bitnima za svoju sredinu kao na primjer radionice u organizaciji prijateljice asistentice na AUKOS: na lončarskom kolu pod nazivom Tvornica Zemlja i kiparsku koloniju Jarčevac. Fotografirala sam kolegu kipara dok je rekonstruirao maskarona za Villu Batory, dokumentiram ekipu iz Kazamata pri radu u njihovom prostoru ili kada ih zarobim u svom prostoru. Kazamat, kao prostor HDLU-a Osijek, je postao središte gdje radimo, družimo se, i upoznajemo nove ljude kada se vrate sa studiranja u Osijek. Takvi događaji su me odvukli u fotografiju i video.
Što je za tebe umjetnost? Smatraš li da je umjetnost potrebna pojedincu u svakodnevnom životu i zašto?
Za vrijeme lockdowna su svi ljudi na ovom svijetu na teži način osjetili koliko im treba bilo kakav oblik umjetnosti jer je bez nje tanka granica između podnošenja stvarnosti i skretanja u ludilo. Za mene je umjetnost nešto što se mora živjeti.
