“Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.” Naučili smo to napamet, zajedno s bezbrojnim ostalim pjesmicama, recitacijama i diktatima kojima smo bili izloženi od prvog dana kad smo se s kockastom torbom na ramenima našli pred teškim dvokrilnim vratima osnovne škole
Maleni, nevini i krezubi, “hodočastili” smo u školu u dobroj vjeri da ćemo ondje steći vrijedna znanja i vještine. Kao u mudroj poslovici, kakvih u školi nije nedostajalo, koja kaže: “Dajte čovjeku ribu i nahranili ste ga za jedan dan. Naučite čovjeka da lovi ribu i nahranili ste ga za cijeli život”; pedagozi i prosvjetitelji obećali su nas naučiti ribolovu. U ruke smo naposljetku dobili svjedodžbu, papir koji svjedoči da smo se dobro vladali, svesrdno se zalagali i vrijedno učili; sve prema propisanom nastavnom planu i programu koji su za nas sastavile neke mudre odrasle glave, pritom se vodeći, dakako, samo našim najboljim interesom. Po završetku škole, svi smo krenuli u ribolov, a svjedožbe uokvirili ili ih bacili u smeće. Neki su ulovili više ribe od ostalih, katkad jer su bili vještiji, a nekad jer su imali bolje mreže, udice i harpune. Istovremeno, mnogi su iznenađeno šaptali da je u moru daleko manje ribe nego što su nam govorili.
Škola za život ili životna škola
Odmaknemo li se na trenutak od poslovica i recitacija, gotovo svi ćemo se složiti da je glavna zadaća obrazovnog sustava naučiti djecu kako da uče, rješavaju probleme i kritički razmišljaju o sebi i svijetu koji ih okružuje. Ako je to doista tako, malo čudi to kako je sramežljivi pokušaj da se hrvatske školarce nauči loviti ribu, okićen odvažnim nazivom “Škola za život”, zaživio tek prije dvije godine. Ovaj eksperimentalni projekt, koji ujedno označava i prvu fazu kontroverzne kurikularne reforme, “nastoji staviti veći naglasak na rješavanje problema i kritičko mišljenje te poticanje kreativnosti i inovativnosti, a manje na dosadašnje, standardne načine učenja”, navodi se na službenim web-stranicama projekta.
U standardne načine učenja moglo bi se ubrojiti memoriranje podataka, od kojih se neke naziva teorijama i postulatima, a druge zakonima i činjenicama. Najvažnije među njima naziva se istinom. Platon je podučavao da se za istinom traga kritičkim promišljanjem, sve dok nije zaključio da ju je napokon pronašao. Od svoje je istine požurio razviti teoriju koju bi učili svi građani, odgajajući u istini nove naraštaje i na taj način stvarajući savršenu državu. No, nekritičkim poimanjem svoje istine stvorio je nacrt totalitarnog poretka. Platon je vjerovao da je njegova teorija nepogrešiva i da je stoga moraju usvojiti svi, žrtvujući obrazovanje za indoktrinaciju. Od Platona naovamo, najglasnije je zvono za uzbunu na opasnost od indoktrinacije pokušaj kontrole nad obrazovnim procesom.
HEY! TEACHER! LEAVE THEM KIDS ALONE!
Na uzbunu je zazvonilo koncem rujna, nakon što je Ministarstvo obrazovanja Ujedinjenog Kraljevstva izdalo Vodič za kurikulum o odnosima, seksu i zdravlju (RHSE) u engleskim školama. Sporni vodič školama zabranjuje da u nastavi koriste materijale organizacija koje zauzimaju, kako je navedeno, “ekstremne političke pozicije”. Po mišljenju britanskih edukatora, ekstremne su one organizacije koje javno iskazuju želju za ukidanjem ili svrgavanjem demokracije, kapitalizma i slobodnih nepristranih izbora; one koje se protive slobodi govora, upotrebljuju rasističke i antisemitske izraze ili propuste osuditi ilegalne aktivnosti učinjene u njihovo ime. Na popisu organizacija za odstrel iz engleskih učionica našle su se i one koje “nameću narativ žrtve koji je posebno štetan za britansko društvo”.
Odluka posebno iznenađuje uzmemo li u obzir da je britanski obrazovni sustav tijekom svoje povijesti nastavnicima dopuštao široku autonomiju, uzdajući se u njihov good British common sense prilikom strukturiranja nastavnog plana i odabira materijala za svoje učenike. Usprkos katkad užarenim raspravama u parlamentu i dijelu javnosti, vlade se čak ni u jeku Hladnog rata nisu upuštale u slične, gotovo cenzorske poduhvate. Isti onaj good British common sense vlada Borisa Johnsona uspjela je pretvoriti u prazni označitelj.
Ostavimo li na trenutak po strani očiglednu ironiju da zabranjujući slobodu govora kako bi stala na kraj onima koji pokušavaju dokinuti slobodu govora, vlada lovi vlastiti rep; kao i to da su opisi nepoćudnih organizacija neodređeni kako bi se naširoko moglo interpretirati koje sve organizacije pripadaju toj kategoriji, s ciljem stvaranja atmosfere u kojoj zbog straha od kršenja odredbi unaprijed biva otpisano sve što iole priziva ideju promjene i izazova establišmentu; upadljivo je da se među vrlim vrijednostima britanske demokracije, uz bok slobodi govora i izbora te borbe protiv rasizma i antisemitizma, nalazi i kapitalizam.
Sit gladnom ne vjeruje, gladan sitom još manje
Uvrštavanje ovog nebuloznog pojma na bilo kakav popis suštinskih vrijednosti znakovit je i problematičan, posebice zbog toga što ga različite društvene skupine nastojati tumačiti na vrlo različite načine. Jedni će ga bezazleno koristiti kao sinonim za slobodno tržište, drugi će tvrditi da je riječ o tržišnoj ekonomiji, dok će treći inzistirati na tome da je riječ o proizvodnom društveno-vlasničkom odnosu, ujedno i specifičnom povijesnom poretku koji koristi postojeće institucionalne mehanizme za očuvanje statusa quo, odnosno vlastitog opstanka. Da bi se kapitalizam mogao smatrati “nedodirljivom” vrijednošću, pretpostavka je postojanje konsenzusa društvenih skupina o tom pitanju. No duh vremena potvrđuje nam da nedodirljive vrijednosti ne postoje. Britansku krunu dodirnuli su Sex Pistolsi, paparazzi koji progone Lady Di, pedofil princ Phillip, baš kao i netjak mu princ Harry koji se s Meghan Markle iseljava iz Buckhingamske palače; ukratko, svih šest sezona serije “The Crown”.
Zašto ne bismo smjeli kritizirati kapitalizam? Toliko je duboko i široko ukorijenjen da doista ne treba ideološku zaštitu omražene mu države. Nije se ni spotaknuo, a kamoli pao. Proleteri svih zemalja vjerojatno se nikad neće ujediniti jer će indijski proleteri za svoj rad tržištu ponuditi nižu cijenu od hrvatskih. Ono što kapitalizmu treba jest ono u što se apologeti kapitalizma najviše zaklinju: izazivači na slobodnom tržištu i zdrava konkurencija ideja kako bi nastala inovacija. Ovakvo patronizirajuće ponašanje države evocira traumu iz mračnog doba dok je bauk komunizma još kružio Europom i svijetom.
Viralna sloboda
Očekivano, potez britanske vlade izazvao je zgražanje intelektualaca i aktivista, kao i osudu velikog dijela javnosti. Yanis Varoufakis izjavio je da vodič pokazuje kako je lako izgubiti državu i potajno skliznuti u totalitarizam. Za razliku od Varoufakisa, novinar i aktivist Tariq Ali izjavio je da su mjere besmislene jer će ljudi u doba interneta čitati ono što žele čitati, dodajući kako je nezamislivo da i mladi i stari, nakon 2008. godine i pandemije virusa COVID-19, te u osvit nadolazeće recesije neće čitati materijale koji propituju i osporavaju kapitalistički ekonomski poredak.
Ako je Ali u pravu, koja je svrha ovakvog poteza? Pretpostavka o internetu kao o prostoru ultimativne slobode izričaja i informiranja odražava snove njegovih pionira više nego realitet vremena u kojem živimo, svjedočeći pokušajima sve veće kontrole nad protokom informacija offline i online. Kina je westfalske ideje državnog suvereniteta prenijela i na virtualni prostor, žestoko cenzurirajući sve nepoćudne utjecaje i zatvarajući naciju iza “The Great Firewalla”, savjetujući usput iransku vladu da s “Halal” firewallom na jednak način zaštiti ćudoređe svojih građana. Istovremeno, u kineskim školama provode se čistke tisuća nepoćudnih naslova iz školskih knjižnica, uključujući Winnie-the-Pooha čiji je jedini krimen da nevjerojatno nalikuje na dragoga vođu Xija. S druge strane, net neutrality postaje zaboravljena ideja dok se sve više informacija zatvara iza paywalla. Najslobodnije se kreću fake news.
Kineska verzija stvarnosti
Zadržimo se još malo na slučaju Kine. Usprkos krvavo ugušenim prodemokratskim prosvjedima studenata na trgu Tiananmen 1989. godine, zanesen raspadom SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije, politički teoretičar Francis Fukuyama još je 1992. godine uvjeravao svijet u neminovnost „kraja povijesti“; trenutka u kojem će svima postati jasno kako je tandem liberalne demokracije i kapitalima zapravo jedini suvisli oblik društveno političkog uređenja. No, kao što je krvoproliće na Tiananmenu pretkazalo, Kina je ne trepnuvši raskinula Zapadu tobože neraskidivu sponu; prigrlivši pritom za sebe sve koristi kapitalizma, bez potrebe za uvozom plačljivih zapadnjačkih ideala o univerzalnosti ljudskih prava.
Prema podacima Svjetske banke, 1990. godine gotovo dvije trećine stanovnika Kine – 750 milijuna ljudi, živjelo je ispod granice siromaštva. Nakon što je Kina širom otvorila svoje granice svijetu, uvozeći i iskorištavajući do maksimuma sve moguće sirovine – uključujući ogromne količine otpada iz zapadnih zemalja, radnici su u njezinim tvornicama danonoćno proizvodili jeftinu robu široke potrošnje za izvoz kako bi udovoljili neutaživim apetitima Zapada. Na lukav i posve legalan kapitalistički način, kineski Politbiro osmislio je plan kontrole nad SAD-om. Namjerno držeći tečaj yuana na niskoj razini, Kinezi su osigurali jeftin izvoz svojih proizvoda u SAD, dok su američki dolari zauzvrat preplavili Kinu. No, umjesto da novac potroše na svoje stanovništvo, kineski vlastodršci odmah su ga vratili u SAD, kupujući američke državne obveznice i stvarajući stabilan sustav jeftinog novca i jeftine robe. Osiromašenim kupcima Zapada, odakle se proizvodnja gotovo potpuno preselila upravo u Kinu, banke su požurile dati nove i nove kredite; kako bi si nove blještave stvarčice mogli kupiti i oni najsiromašniji, kreditno najmanje sposobni klijenti. Bude li kapitalizam kritiziran u britanskim ili američkim školama, možda se primjer kineske kupovine američkih državnih obveznica može navesti kao pouka slična onoj iz Ezopovih basni; oholi suri orao izlijeće iz gnijezda u potrazi za hranom, dok ga u jednom trenutku ne prestigne šišmiš, za kojeg se isprva činilo kako sve radi naopako. Dvadesetak godina nakon pojave kineske verzije kapitalizma, do 2012. godine, manje od 90 milijuna Kineza živjelo je ispod granice siromaštva; da bi ta brojka do 2016. godine pala na svega 7.5 milijuna ljudi, odnosno pukih 0.5% populacije.
Međutim, autori Scott Rozelle i Natalie Hell u svojoj knjizi „Invisible China“ ističu velike razlike u ljudskom kapitalu između, kako je nazivaju, nevidljive ruralne i urbane Kine. Ova nejednakost, tvrde autori, koči tranziciju Kine iz zemlje koja je utažila glad gotovo milijarde svojih stanovnika u zemlju bogatog stanovništva s visokim prihodima. Većina radno sposobnog stanovništva živi upravo u u ruralnoj Kini, zajedno sa svojim obiteljima koje čine starije osobe i djeca. Prema podacima kineskog nacionalnog cenzusa provedenog 2015. godine, svega 3 od 10 Kineza je pohađalo završenu srednju školu.
Rozelle i Hell upozoravaju na činjenicu kako je u ranim fazama razvoja zemalja, od siromašnih u one srednjih prihoda, sasvim dovoljno da radno sposobno stanovništvo zna donekle čitati i pisati, te da su disciplinirani. Upravo te kvalitete čine izvrsne tvorničke radnike koji će dati polet gospodarskom uspjehu zemlje. Međutim, kod zemalja s visokim razinama dohotka u današnjem svijetu, radna snaga mora biti kvalificirana za obavljanje visokotehnoloških poslova. U suštini, moraju biti sposobni naučiti nove vještine i promijeniti poslove, pa i čitave karijere, dok se gospodarstvo mijenja oko njih. Ako ne posjeduju temeljne kompetencije za učenje novih poslova, kakve se stječu upravo formalnim obrazovanjem, imaju manje šanse biti konkurentni kasnije u životu – a tada rast ustupa mjesto stagnaciji. „Rano ulaganje u ljudski kapital, čak i kod zemalja nižeg srednjeg dohotka, kasnije igra važnu ulogu u njihovoj sposobnosti za prijelaz na visoku plaću, visoku produktivnost i gospodarstvo temeljeno na inovacijama kako su njihovi proizvodni sektori presušili“, navode autori podsjećajući na primjere zemalja azijskih tigrova Južne Koreje i Singapura, te i Irske, koje su ulagale su u obrazovanje svoje radne snage dok su još bile zemlje sa srednjim dohotkom i izvršile su prijelaz na visoke prihode. „Sa široko neobrazovanom radnom snagom, Kina je u sasvim drugom položaju, što može značiti razliku između kontinuiranog rasta i stagnacije – ili čak katastrofe“, tvrde Rozelle i Hell.
Među glavnim uzrocima ove nejednakosti decentralizirani je sustav upravljanja obrazovanjem. Budući da se sredstva za financiranje školstva prikupljaju ubiranjem lokalnih poreza, u ruralnim područjima Kine ona su neusporedivo skromnija od onih u kineskim mega-gradovima, što se odražava i u kvaliteti nastavnog programa. Svi koji žele više obrazovanje odlaze sa sela, zbog čega nema ni poticaja na razini lokalnih samouprava da se u školstvo ulaže više. U konačnici, iako je zahvaljujući kapitalizmu postala jedna od svjetskih industrijskih velesila, kapitalizam je i u Kini, kao i u ostatku svijeta, ostao nijem po pitanju ublažavanja nejednakosti, zauzvrat ih samo produbivši.
Koliko je opasno kritizirati kinesku inačicu kapitalizma zorno je prikazao slučaj njegovog dojučerašnjeg šampiona, osnivača Alibabe, milijardera i tehnološkog mogula Jacka Ma. Nakon što su neko vrijeme tolerirali njegove istupe u javnosti, u kojima je opleo po kineskim državnim bankarima i regulatorima financijske i tech industrije; čelni ljudi kineske komunističke partije okomili su se na njegovo poslovno carstvo, oglobivši ga za desetke milijardi dolara radi zlouporabe dominantnog položaja na tržištu koji su mu nekoć omogućili. U Kini se čuju samo oni glasovi kojima partija dopusti da progovore. Bude li kineski obrazovni sustav kritiziran od stranih aktera poput Rozelle i Hella, većina kineskih građana uspavanih iza firewalla i pod budnim okom cenzora, to ionako neće saznati.
Tko to kaže?
„Što god vam itko rekao – riječi i ideje mogu promijeniti svijet“, izgovara neprežaljeni Robin Williams u jednoj od svojih najčuvenijih uloga, onoj profesora engleskog jezika i književnosti Johna Keatinga u filmu Društvo mrtvih pjesnika. Teško je danas i zamisliti da bi neki profesor preko Zooma mogao u srcima svojih letargičnih učenika pobuditi strasti dovoljne da istrgnu stranicu knjige u znak protesta protiv pranja mozga i cenzure, ili da skoče na klupe iskazujući lojalnost i zahvalnost čovjeku koji ih je potaknuo da kritički promišljaju. U idiokraciji koja pere ruke od odgovornosti nad odgajanjem djece u ljude a ljudi u građane, najviše što mogu od njih očekivati je da uključe kameru.
Licemjerje pod krinkom brige za nevinu dječicu nastoji ušutkati glasove #MeToo, Occupy, Black Lives Matter, Extinction Rebellion, WikiLeaks i mnogih drugih grassroots pokreta koji se hrabro bore protiv tiranije većine u želji da omoguće da se svi glasovi čuju. To isto licemjerje želi diskreditirati ljude poput Grete Thunberg i Edwarda Snowdena koji se usude pozivati vlade i korporacije na odgovornost radi njihove budućnosti, optužujući ih da nameću “narativ žrtve štetan za društvo”.
Da biste samostalno tragali za znanjem, potrebna je ideja, kritičko promišljanje i znatiželja; vjerovanje da je znanje vrijednost po sebi i poniznost pred činjenicom da ta potraga nikad ne završava. Priča o engleskom vodiču univerzalna je i nije nova. Ona se uvijek iznova pripovijeda svuda u pokušaju kontrole budućnosti kontroliranjem prošlosti preko kontrole nad sadašnjošću, kako je upozoravao notorno nepoćudni George Orwell.
Upravo je stoga važno da ovakvi pokušaji monopoliziranja javnog diskursa u korist dominantnog narativa uvijek budu dočekani s osudom, prkosom i žestokim otporom. Preduvjet za to je odgoj i obrazovanje novih generacija, ne kao ovisnika kojima je potrebno otkriti i servirati istinu, nego kao autonomnih inteligentnih bića koja će slobodno za njome tragati. Jedino tako je moguće da jednom kad otkriju istinu budu mudriji od Platona, i prigrle je spremni je i odbaciti prije no što svoju istinu pokušaju nametnuti drugima. Obrazovanje, za razliku od indoktrinacije, dopušta preispitivanje da bismo samostalno zaključili – poslužit ću se genijalnošću izričaja neprežaljenog Goribora – kako “nije da nije tako, a nije ni da nije.”
Ovaj članak objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia no. 257
