Sitne minijaturne čestice plastike se sve više pojavljuju u zraku, našoj pitkoj vodi i našim posteljicama (da dobro ste pročitali). Evo kako se inovatori nose s krizom.
Što se tiče mikroplastike, rijetko nam u zadnje vrijeme stižu dobre vijesti na tu temu. Istraživači i dalje pronalaze sitne plastične fragmente gdje god pogledaju.
Mikroplastika je pronađena u kiši, arktičkim ledenim jezgrama, u organizmu ribe koju jedemo, kao i u voću i povrću. Novo istraživanje sugerira da se iz oceana svake godine izbaci 136 000 tona mikroplastike, koja završi u zraku koji udišemo. Nalaze se u ljudskim posteljicama, u našoj otpadnoj vodi i u našoj pitkoj vodi. Sav plastični otpad, bez obzira na veličinu, štetan je za okoliš, ali mikroplastika predstavlja poseban izazov s obzirom na veličinu (neke su i 150 puta manja od ljudske dlake) i sposobnost ulaska u prehrambeni lanac. Rezultat ulaska mikroplastike među prehranu jest da kemijski aditivi završe u mesu i organima ribe i ljudi. Iako je stav Svjetske zdravstvene organizacije da unošenje mikroplastike ne predstavlja nikakvu poznatu prijetnju ljudskom zdravlju, ne slažu se svi s tom tvrdnjom.
Ali u sklopu ovog malog istraživanja neće sve ići samo u smjeru negativnih vijesti. Naime, znanstvenici intenzivno proučavaju načine za ekstrakciju čestica mikroplastike. Evo nekoliko zaključaka do kojih su došli i ideja kako se možemo boriti protiv nje.
Magnet za mikroplastiku
Jedan od načina uklanjanja mikroplastike iz vode jest potaknuti čestice da se zgrušaju u spojeve koji se mogu filtrirati – ili, u kontekstu rada 20-godišnjeg irskog izumitelja Fionna Ferreire, magnetizirati ih. Ferreira je stvorio domaći ferrofluid – magnetsku smjesu ulja i praškaste hrđe koju je uspješno koristio za uklanjanje 88% mikroplastike iz uzoraka vode. Ferreirini napori donijeli su mu glavnu nagradu na Google Science Fairu 2019. Nada se da će svoja otkrića ugraditi u uređaj kompatibilan s postojećim sustavima za filtriranje, poput onih u postrojenjima za pročišćavanje otpadnih voda (od kojih većina nije u stanju dovoljno filtrirati mikroplastiku).
Mreže napravljene od biljnih materijala za prikupljanje najsitnijih čestica
Znanstvenici u Finskom tehničkom istraživačkom centru VTT stvorili su novu vrstu filtera za vodu izrađenu od nanocelulozne mreže biljnog podrijetla. Nanoplastika – malenog promjera od 0,1 mikrometara – odavno se pokazala posebno teškom za uklanjanje iz pitke i otpadne vode s obzirom na svoju mini dimenziju, a utvrđeno je da se akumulira u tkivima ljudi i drugih organizama. Porozna, koloidna struktura celuloze omogućuje materijalu da se veže za nanoplastiku bez ikakve kemijske ili mehaničke interakcije, kaže Tekla Tammelin, profesorica istraživanja.
Zaslon koji može uhvatiti “plastičnu prašinu”
Marc Ward prvi se put zabrinuo zbog mikroplastike prije više od 15 godina, proučavajući prijetnje populacijama divljih morskih kornjača u Kostariki. Ne samo da su kornjače gutale otrovnu mikroplastiku, već su se osamljene plaže na kojima su se gnijezdile gušile u plastičnim česticama.
Ward je počeo istraživati plaže u Južnoj Americi i u blizini svog doma u priobalnom Oregonu, prosijavajući pijesak pomoću statički nabijenog zaslona sposobnog za hvatanje čestica plastike od samo 50 mikrona odnosno plastične prašine. U nekim je područjima pronašao 10 kilograma mikroplastike na svakom četvornom metru plaže. Posljednja slama za Warda došla je kad je, nedugo nakon što je koautor članka o toksičnosti morske plastike, doveo svog dvogodišnjaka na njihovu omiljenu plažu u Oregonu samo da bi gledao kako dijete odmah pokušava staviti komad plastičnog smeća u svoj usta. Sada Ward surađuje s timom kako bi svake godine filtrirao tisuće kilograma plastike s plaža u Oregonu, u sklopu svoje neprofitne inicijative Sea Waves Forever’s Blue Wave.
Foto: Unsplash
