Antituristički protesti u europskim hotspot destinacijama upozoravaju na potrebu za uvođenjem konkretnih mjera za obuzdavanje masovnog turizma. Istražujemo koliko one mogu biti stvarno učinkovite i je li moguće postići barem djelomičan turistički reset prema “Mediteranu kakav je nekad bio”

“Ove godine imali smo porast ili pad broja gostiju od X %” – ovom rečenicom najčešće započinju izvještaji o turističkoj sezoni. Međutim, kvantitativni imperativ turističkog rasta ima svoju cijenu – s kojom se suočavaju i druge mediteranske zemlje. 

Ona se manifestira u, između ostalog, nekontroliranoj urbanističkoj devastaciji obale, prenapuhanom tržištu nekretnina te zagađenju okoliša. Kao izraz negodovanja na ove negativne posljedice masovnog turizma, u Španjolskoj su se mogli vidjeti transparenti s vrlo izravnom porukom – “Tourists go home”. 

Na Mallorci, kako piše “Deutsche Welle”, ljudi su izašli na ulice jer su im najamnine stanova postale toliko skupe da kao podstanari žive u pljesnivim podrumima ili čak u kamperima, zašto krive masovni turizam. U ovoj zemlji turizam je imao drastične posljedice na tržište nekretnina – a to je scenarij koji posljednjih godina s nevjericom gledamo i kod nas. 

Nedostižne nekretnine  

Kako navodi izv. prof. dr. sc. Dario Miočević s Ekonomskog fakulteta u Splitu, cijena kvadrata u Hrvatskoj porasla je za nevjerojatnih 60 posto, što je utjecalo na smanjenu mogućnost priuštivog stambenog prostora za lokalno stanovništvo te je pridonijelo kreiranju turističkog konflikta između lokalne zajednice (rezidenti) i turista (stranci). No pritom dodaje da nikako ne treba zanemariti ostale segmente putnika, poput expatriata (osoba koje dulji period borave u drugoj zemlji zbog poslovnih obveza), afluentnih migranata (umirovljenih stranaca koji su odlučili treću životnu dob provesti na mjestima koja su ugodna za život) te digitalnih nomada, čiji je broj posljednjih godina drastično porastao zbog pandemije. 

“U očima lokalnog stanovništva, ove društvene grupe kategoriziraju se kao “stranci” te dolazi do brojnih konflikata s njima zbog utjecaja njihovog boravka na kvalitetu života i blagostanje lokalnog stanovništva.” Time dolazi do socio-ekonomske transformacije gradova, kako ističe dr. sc. Izi dora Marković Vukadin s Instituta za turizam, a lokalno stanovništvo biva potisnuto zbog rasta cijena nekretnina i troškova života (no pritom dodaje kako je turizam tek jedan od faktora budući da je drugi bitan razlog napuštanja gradskih jezgri potreba za suvremenim stanovanjem i socijalnim uslugama koje gradske jezgre često više ne mogu pružiti, posebice obiteljima s djecom). 

Iako smatra da digitalni nomadi doprinose ovim promjenama jer su zbog svoje često veće platežne moći spremni izdvojiti više za najam, kao veći izazov vidi velik broj stranih državljana koji kupuju nekretnine na najatraktivnijim lokacijama te i dalje podižu cijene nekretnina i najma. U tom smislu, prof. Miočević dodaje da su, prema raspoloživim statistikama, afluentni migranti u posljednjih pet godina kupili više od 40 000 nekretnina u Hrvatskoj. 

“Njih se indirektno optužuje da svojom potražnjom naše tržište nekretnina drže “živim” na nerealno visokoj razini cijena, što se smatra okidačem za negativne stavove prema njima.”

Mjere kao slamka spasa

Kao mjeru za ograničavanje daljnjeg rasta masovnog turizma, Barcelona je najavila da će licencije za oko 10 000 apartmana isteći 2028. godine. Amsterdam je limitirao broj turističkih noćenja tijekom godine, uz politiku gradnje novih hotela samo ako se zatvore oni postojeći. Grčka je uvela climate crisis resilience fee te namjerava ograničiti broj kruzera, dok je Venecija uvela ulaznice za dnevni posjet gradu. 

Prema dr. sc. Marković Vukadin, mjere kao što su ograničenje broja noćenja u Airbnb smještaju na maksimalno 90 dana (München) ili potpuna zabrana najma u višestambenim zgradama (Palma de Mallorca) mogu biti učinkovite u zemljama gdje turizam čini značajan dio BDP-a – ali samo uz uvjet da su strateški osmišljene i pažljivo implementirane u koordinaciji s lokalnom zajednicom, što podrazumijeva i svijest o dugoročnim posljedicama nekontroliranog rasta turizma.

S ciljem smanjenja njegovih reperkusija, u Hrvatskoj je nedavno donesen Zakon o turizmu, koji je u medijima već podigao dosta prašine zbog ograničavanja kratkoročnog najma. Međutim, ono se neće provoditi retroaktivno, a kao i kod drugih naših zakona, tek treba vidjeti kako će se odvijati regulacija i nadzor u praksi.

“Bez povjerenja u sustav i osjećaj odgovornosti, teško je očekivati da se će se provoditi i najbolje osmišljene politike”, apostrofira dr. sc. Marković Vukadin, dodajući da nadzor i kažnjavanje iznajmljivanja “na crno” te zaštita pomorskog dobra (nastavno na brojne incidente privatnog prisvajanja plaža) moraju biti puno dosljednije provedene. No smatra da odgovornost za ovaj “divlji rast turističkog sektora i neodržive prakse” dijele i privatni akteri i javna vlast. 

Dok prvi nerijetko podižu cijene bez dodatnih ulaganja u kvalitetu usluge ili infrastrukturu, javna vlast je u turizmu još vidjela i put za brz oporavak nakon pandemije – “fokusirajući se pritom na cilj, a manje na sami održivi put”, govori nam. Međutim, kako je istaknuo Sebastian Zenker iz Kopenhaške poslovne škole, jedan od glavnih problema u turizmu općenito je netransparentnost u tome kako novci ostvareni od turizma pridonose lokalnim zajednicama, što prof. Miočević smatra nužnim za smanjenje predrasuda vezanih za turizam. 

“Trebali bismo stremiti tome da se javni sadržaji percipiraju kao ulaganje u zajednicu”, ističe. “Ali da bismo postigli takav način razmišljanja, trebamo raditi na obrazovanju i osvješćivanju važnosti održivog razvoja te na jačanju institucija koje će osigurati provođenje zakona.” Ipak, kako zaključuje, potrebna je prije svega politička volja za reforme koje će smanjiti korupciju i omogućiti transparentno upravljanje resursima.

Svi žele turizam, ali kakav

Nedvojbeno, i javna vlast i privat ni akteri žele zaradu od turizma. Ali ostaju pitanja – kako i koji tip turizma, kako je istaknuo spomenuti Zenker. Ovdje dr. sc. Marković Vukadin dodaje i treće pitanje – gdje i kad želimo turizam? Jer ne moramo nužno podrazumijevati da se turistička aktivnost mora odvijati svugdje i uvijek. “Potrebna je kontinuirana suradnja iz među javnog i privatnog sektora, s jasnom vizijom razvoja turizma koja stavlja naglasak na održivost i kvalitetu, a ne samo na kvantitetu.” Stoga dodaje kako je važno i u široj javnosti osvijestiti da stagnacija fizičkog prometa u sezoni (noćenja i dolasci) nije presudni pokazatelj uspjeha, već da su puno važniji financijski pokazatelji, kao i kontinuirani rast pred i post sezone te novih destinacija.

A s obzirom na (nerijetko) oprečne analize i komentare o uspješnosti sezone, prof. Miočević smatra: “U medijima se o ovoj temi priča previše općenito i mistificira ju se, te se ovaj uspjeh nedovoljno dovodi u vezu sa stvarnim pokretačima poslovne uspješnosti – marketinškim pozicioniranjem tih subjekata, kvalitetom njihove ponude koja je mjerena konceptom vrijednosti za novac te s usklađenošću ponude s potrebama ciljne skupine. Poduzetnici koji ove koncepte imaju jasno definirane u svom po slovnom modelu su i uspješniji.” 

U ovom marketinškom kontekstu, ističe da tržišno pozicioniranje Hrvatske demonstrira nejasnu turističku strategiju, koja je problem i kod brojnih drugih destinacija.

“Često pričamo da želimo postati destinacija visoke dodane vrijednosti za svoje goste, ali ta tranzicija jako je spora i ne može se izvesti preko noći. Repozicioniranje, tj. mijenjanje percepcije o marki i proizvodu dugotrajan je proces.” 

Sukladno Zenkerovom razmišljanju, ističe da se može upasti u zamku pri repozicioniranju iz destinacije masovnog turizma u luksuznu destinaciju, o čemu se u domaćem javnom prostoru posljednjih godina govorilo kao o “pravom” putu za hrvatski turizam. No, kako objašnjava, iako bi se time riješila prenapučenost, a potražnja postala selektivnija, ujedno bi nastali brojni drugi inflatorni pritisci po pitanju cijena te pojačana gentrifikacija – odnosno rast potrošačkih sadržaja prilagođenih segmentu turista visoke platežne moći. 

Ima li nade za održivi turizam

Unatoč prikazanim problemima i pritiscima, liječenje “nizozemske” bolesti odnosno prekomjerne ovisnosti o turizmu te povratak na održivije postavke u turizmu moguć je – ali zahtijeva temeljite promjene uz kombinaciju različitih mjera koje će ujedno pružiti i kvalitetnije iskustvo samim turistima. Kako ističe dr. sc. Marković Vukadin, uz reguliranje privatnog najma te poticanje onog dugoročnog, potrebno je podizanje svijesti na svim razinama o važnosti održavanja ravnoteže između turizma te zaštite prirodnog i kulturnog nasljeđa, što podrazumijeva i regionalnu suradnju i zajedničku strategiju u cijeloj mediteranskoj regiji – posebice u odnosu na izazove klimatskih promjena. Također, ističe da je nužno podržavanje lokalnih inicijativa i malih poduzetnika koji razvijaju turističke usluge usmjerene na održivost te mogu doprinijeti očuvanju kulturnog identiteta, kao i poboljšanju kvalitete života u zajednicama vrednovanjem znanja zajednice i duha mjesta – pri čemu posebno ističe važnost promicanja selektivnog turizma. 

Prof. Miočević ulogu novog Zakona vidi kao krucijalnu, uz preduvjet implementacije regulativnih alata i intervencija koji će omogućiti prelazak u “novu eru turizma koji će morati funkcionirati na principu održivosti, bilo okolišne, društvene ili ekonomske.” No iako kaže da će ova turistička tranzicija biti teška i ponekad bolna, apostrofira kako treba imati na umu da turizam nije niti smještaj, niti ugostiteljstvo.

“Turizam je primarno iskustvena djelatnost, platforma kroskulturne interakcije koja nam omogućava upoznati druge kulture, vrijednosti, životne ideologije te kao takav ima nesumnjivo veliku vrijednost obogatiti naš život novim iskustvima i znanjima.” A jedino s ovakvim razmišljanjem možemo stremiti prema održivijoj budućnosti turizma – od koje će ujedno profitirati i lokalno stanovništvo.