Mobitel je postao produžetak našeg tijela, ako smo par sekundi bez njega svi smo u paničnom strahu i tražimo ga, kao da tražimo upravo čudom nestali prst ili nos. Sablasno je koliko je mobitel postao dio nas samih, produžetak naših tijela. Da ne bi bilo zabune, i ja se služim mobitelom, olakšava mi neke stvari u životu, ali me često i opterećuje. Nisam ni tip od društvenih mreža. Buljimo u te ekrane, ne gledamo više lica oko sebe.
Djelo ‘Poštovani kukci’ Maše Kolanović prošle je godine osvojilo i kritiku i publiku, a ova jezivo stvarnosna proza nagrađena je i nagradom publike pulskog sajma Libar za vajk. Povodom toga smo o knjizi, ali i situaciji u društvu, popričali s ovom autoricom koju stavljaju na sam vrh suvremene književnosti
Sve je na knjizi, ako netko nije upoznat s vašim dosadašnjim opusom, sugeriralo da je riječ o mješavini Lovecrafta i Tima Burtona, uz dodatak Kafke. No, unutra nas je, u obliku 12 priča, dočekala jedna posebna jezivost – ona na koju svakodnevno zatvaramo oči i ne nalazi se ispod kreveta ili u ormaru. Tko su zapravo kukci, a što je ono jezivo? I gdje se tu uspio, poput kostura na naslovnici, pronaći i Konzum?
Kukci su u mojoj knjizi metafora krhkosti, drugosti i lomljivosti građena na tragu Kafke, posebice njegova ”Preobražaja” koji se može čitati i kao egzistencijalna metafora preobražene ljudskosti u kapitalizmu. Gregor Samsa je trgovački putnik, čitamo o refleksiji stresa i iscrpljenosti koja prati njegov posao, a za svoju obitelj nakon što se preobrazi u kukca postaje potpuno suvišan. Gregorova ekonomska beskorisnost poništava smisao njegove egzistencije. On sam je pasivan i nema mogućnost artikulacije govora. Likovi oko njega nemaju nikakvog suosjećanja, okrutni su u svojoj pragmatičnosti, ali kičasto sanjare o boljem i ljepšem životu i imaju samo ”dobre namjere”. Sve ono što se činilo kao fantastični dio kod Kafke postalo mi je blisko doživljaju naše realnosti u kojoj kapitalizam preobražava ljude u kukce koji mogu biti zgnječeni čim se za to ukaže prilika. Od građana, radnika, seljaka i poštene inteligencije ili naprosto samo ljudi spali smo na kupce i potrošače, kako nam se dominantno obraćaju u javnom prostoru. Konzum se u pričama pojavljuje kao sablasni leitmotiv koji takvoj generalnoj ”strukturi osjećaja” daje lokalnu notu. Od ”hrvatske riječi za supermarket” kako su glasile reklame za taj trgovački lanac do afera, razočaranja i propadanja čije su posljedice opet najviše pogodile krhke i nezaštićene radnike, najčešće radnice.
Koliko je teško osvijestiti si da nas kapitalizam i želja za materijalnim istovremeno hrani i izjeda? Može li se svijest o tome povezati na primjer sa svim događajima vezano za svijest o posljedicama klimatskih promjena? Idemo li prema tome da shvatimo da smo pretjerali s konzumerizmom ili smo beznadan slučaj?
Poznata je i često citirana rečenica marksističkog teoretičara Fredrica Jamesona da je lakše zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma. Kapitalizam je čak u kulturnom smislu kompleksan i višeznačan pojam o kojem su napisane police knjiga. Kapitalizmu se teško suprotstaviti ili mu ”odoljeti” jer nas razara dok istodobno podilazi našim najnižim strastima. Također ima tendenciju zajedništvo, solidarnost i ”kritičnu masu” raspršiti u atome nepovezanih i pragmatičnih individua. Za nekoga je kapitalizam opsceni konzumerizam sa ili bez grižnje savjesti, za drugoga je to život u bijedi na rubu gladi. Unatoč svemu tome, vjerujem u kritičku refleksiju koja se gradi temeljito i vjerodostojno. Vjerujem da više takvih pojedinaca može ujediniti u kritičnu masu s političkim učinkom. Klimatske promjene u konačnici utječu na sve.
Iz kojeg se razloga u Poštovanim kukcima pojavilo i majčinstvo, ta ‘’sveta’’ kategorija o čijim se stvarnim problemima progovara, ako se uopće, kao da je riječ o kakvoj tabu temi? Zašto o tome nije pristojno govoriti? Zašto su djeca prikazana skoro kao da su virusi ili neki teško rješivi paraziti?
Na takav sam se prikaz odlučila jer društvo rijetko prepoznaje i priznaje sav teret majčinstva, o tome nije pristojno javno govoriti, podržava se samo idealna verzija. S druge strane, žene među sobom dijele upravo takve priče, jedna drugu razumiju po pitanju umora i opterećenosti u golemom emocionalnom i fizičkom radu koja unatoč svim krilaticama o ravnopravnosti ipak većinom pada na leđa žena ili se barem tako većinom podrazumijeva. Htjela sam takvim prikazom prekinuti takav samodostatan krug komunikacije. Možda su prikazi djece tu ispali svojevrsna ”kolateralna žrtva”, no njih treba kontekstualizirati u naraciju same priče da bi se vidjelo kako oni nerijetko proizlaze iz perspektiva junakinja priče koje su premorene, osamljene i nerijetko neshvaćene kao ”najzaposlenija neplaćena radna snaga” na svijetu.
Unatoč tome što brojni govore da nas mobiteli otuđuju, vi ih na jedan specifičan i jeziv način istovremeno lijepite za srž osobe, i s kojim se toliko nezdravo vežemo da ih je potrebno odnijeti i u grob. Kako promatrate te naprave kada promatrate što je dehumaniziralo društvo, je li mobitel najveći kapitalistički predmet koji je uspio promijeniti naš karakter, zajedno se ‘’downloadati’’ s našim identitetom? Pomaže li ‘’detox’’ o kojem svi uvijek vole govoriti?
Na tragu metafore preobrazbe koja nam se dogodila s ustoličenjem kapitalizma, mobitel promatram kao dio te preobrazbe u potrošačkom društvu. Mobitel je postao produžetak našeg tijela, ako smo par sekundi bez njega svi smo u paničnom strahu i tražimo ga, kao da tražimo upravo čudom nestali prst ili nos. Sablasno je koliko je mobitel postao dio nas samih, produžetak naših tijela. Da ne bi bilo zabune, i ja se služim mobitelom, olakšava mi neke stvari u životu, ali me često i opterećuje. Nisam ni tip od društvenih mreža. Buljimo u te ekrane, ne gledamo više lica oko sebe. Mobitelom sada dostupnije komuniciramo s drugima, ali se dogodila inflacija smislene komunikacije i zakržljao je naš osjećaj za drugog u neposrednoj blizini. Skeptična sam u tom smislu i prema ideji detoxa. Detox je tu da bismo se osvježeni, ali ne i osviješteni vratili u staru rutinu ovisnosti. Dali smo se zarobiti i to nam na nekoj razini prija, baš zato je, između ostalog, lakše zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma.
Kad govorimo o detoxima, brojni se savjeti u posljednje vrijeme okreću ‘’sagledavanju samoga sebe’’, prihvaćanju samoga sebe, odvajanju od materijalnih stvari, i naravno, okretanju kupovanju gluten free, paraben free, alchohol free proizvoda. Je li osjećaj da se odvajamo od ovisnosti o kapitalizmu i sniženjima zapravo još jedan kapitalistički trik? Jesu li i to tumaranja, beznadne nade o ‘’boljem sutra’’ čiji se elementi vide i u vašoj knjizi?
Prije na to gledam kao na kapitalistički trik, trend koji se dobro trži. Mislim da autentična promjena neće doći samo promjenom potrošačkih navika. Potrebno je puno više od toga.
Dotaknuli ste se i ustaštva, odnosno, provlači se u vašim pričama. S obzirom na to da ‘’znamo’’ da je fašizam kao takav jeziv, za razliku od nekih drugih motiva kojih ste se doticali, možete li nam objasniti zašto se naprosto morao naći, i na ovaj način, u svakodnevici likova?
Priče su smještenu u recentnu hrvatsku svakodnevicu u kojoj je problem ustaštva daleko od riješenog. Ustaštvo je postalo donekle pripitomljeno i prešutno prihvaćeno. Jezivo je upravo to koliko su ustaški simboli postali svakodnevni i trivijalni. Na njima se ogleda tipično hrvatska ”banalnost zla”. Ljude više posebno ne šokira činjenica da im djeca veselo spuštaju niz tobogan s ugraviranim svastikama i slovima U. A jeza izvire upravo iz malograđanskog i nekonfliktnog prihvaćanja i samim time minoriziranja stravičnih zločina koji stoje iza tog simbola.
U jednom ste intervjuu spomenuli da vas je na pisanje ovog djela animirao nećak nakon što je pogrešno čuo obavijest u trgovačkom centru. Također, Sloboština Barbie iz svoga ‘’plastičnog fantastičnog’’ svijeta kreira svoj mali kutak, s pozadinskim zvukovima izvještavanja s bojišnice. Kako gledate na dječji svijet unutar ovog jezivog svijeta ‘’kukaca’’?
Da, moj je nećak, tada još potrošačkom kulturom neiskvarene mašte, prilikom jednog posjeta šoping centru u onom takozvanom općenitom obraćanju ugodnog glasa s razglasa namjesto ”poštovani kupci”, čuo ”poštovani kukci” što je za mene bio epifanijski trenutak u kojem mi se otvorila pukotina s pogledom u svijet koji je oblikovan u knjizi. Svome nećaku dugujem na ovoj asocijaciji. Djeca su općenito svojim iskonski kreativnim pogledom na svijet za mene velika inspiracija, ni sama nisu svjesna koliko osvjetljavaju pukotine svijeta odraslih. No, promatram i kako se njihova veličanstvena mašta vrlo brzo kolonizira i isušuje sistemom, konzumerizmom i drugim oblicima hegemonije. Djeca su prema statistikama najviše prizvana kao potrošači i pritom su posebno ranjivi i gotovo bespomoćni akteri u okrutnoj areni konzumerizma na što sam aludirala naslovnom pričom zbirke.
Od Jamerike, do Sloboštine Barbie, pa sve do Poštovanih kukaca, stil vam se poprilično mijenja, aranžman teksta je bogat, nekad dodajete i crteže/slike. Kako izgleda vaš proces ‘’brušenja’’ stila, koliko vaš ‘’dnevni posao’’ na Odsjeku za kroatistiku i diploma komparativne književnosti utječe na tkanje teksta?
Pišem obično u predahu između dva znanstvena ili administrativna poluvremena posla kojim se bavim, raspisujem margine koje su se otvorile u tom međuprostoru. Književnosti i znanstveno bavljenje književnošću su kod mene tijesno povezani i bez uvida koje imam s ”obje” strane niti bi moj književni niti moj znanstveni rad bili isti. Kod mene stvari obično nastaju u nekoj prvotnoj groznici, gdje me goni želja i potreba da nešto oblikujem, neku ideju stavim na papir u sirovom obliku, skiciram ilustracije u nemuštim linijama. Kad ta tzv. temperatura padne, onda se bacam na minuciozan rad brušenja i poliranja.
Postoji li već ideja o novoj knjizi, nekom novom ‘’pogledu’’ na svijet, ili ideja čiji ćete kut gledanja odabrati? I za kraj, mislim da ste svakako ovo trebali napisati, ali pročitala sam da je Miljenko Jergović u svojoj recenziji napisao da vi ‘’morate’’ pisati. Slažete li se s njim i kakav vi stav imate prema želji sa pisanjem?
Trenutno sam u sferi znanosti pa moja književna persona hibrenira. Mislim da pisanje ima smisla upravo ako proizlazi iz želje koja postaje moranje, a ne iz održavanja forme javnog imidža pisca. Piscem se uostalom iznova postaje sa svakim novim tekstom.
Fotografije: Adrijana Vidić
