Ena Katarina Haler – književnica čiji prvijenac svakako morate pročitati

Suprotno nedavnim naslovima da je Enin roman medijskoj sceni prošao ispod radara, našem Jurju Močilcu takvi talenti ne mogu promaknuti i ne promiču. Uživajte u razgovoru koji je naš Juraj s Enom vodio krajem godine povodom izlaska njezina prvijenca, a kojeg sada donosimo i online!

Ena Katarina Haler 24-godišnja je studentica arhitekture na zagrebačkom Sveučilištu, no njezina strast leži i u pisanoj riječi, što izvrsno dokazuje i njezin roman prvijenac Nadohvat. Kroz njega prikazuje traumu više generacija koje na području Banovine nastoje voditi miran seoski život u tragičnim okolnostima Drugoga svjetskog rata. Kroz priču svoje bake, Ena Katarina kroz doku-fikcionalnu formu ukazuje na potrebu za pronalaskom slobode i vlastitog identiteta. 

Osobna priča koju javnost treba čuti 

“Ovo je zapravo priča moje bake, cijelog tog dijela obitelji i kraja u kojem sam odrastala, a o kojem mi je ona uvijek pričala. I to me na neki način obilježilo.” Premda je oduvijek pokazivala afinitet prema pisanju, a njezino književno stvaralaštvo nije započelo ovom knjigom, Katarina kaže kako u početku nije vjerovala da će ova priča biti objavljena. Prva ideja bila mi je – ja to želim zapisati. I prvo što sam napisala bilo je instinktivno i u potpunosti osobno. Tad nisam razmišljala o objavljivanju ili traženju izdavača. Proces pisanja zahtijevao je jako puno istraživanja, kopanja po arhivima, povijesnim knjigama i dokumentima. Kad sam napokon otišla toliko duboko u istraživanje, shvatila sam da ipak jednog dana to želim objaviti. U početku sam bila skeptična, nisam bila sigurna želim li ja to, jesam li dovoljno dobra te hoće li se to ikome svidjeti.

Autorica kaže da je cijeli proces – od stvaranja i predaje rukopisa do uređivanja, objavljivanja i promocije tekao neobično glatko, no smatra da su to bile samo sretne okolnosti jer je u međuvremenu ostvarila poznanstva s pravim osobama. Rukopis na kojem je radila šest godina “spavao” je u ladici sve dok ga nije spomenula svom tadašnjem mentoru Zoranu Feriću na radionici kreativnog pisanja. Ferić je bio prva osoba iz poznatih književnih krugova koja joj je pružila konkretnu kritiku i povratnu informaciju. S njim je periodično nastavila prolaziti kroz tekst sve dok nije dobio potpuni smisao, nakon čega Ena Katarina dobiva svog urednika – Dragu Glamuzinu, kojeg je ova priča uistinu zaintrigirala. 

Problem financiranja neafirmiranih autora

Kako se radi o mladoj autorici koja dosad nije objavljivala svoje književne radove, te stoga nema ni konkretne reference, problem se javio prilikom financiranja ovog romana. No budući da se ideja o izdavanju knjige zahuktala pred kraj godine kad se prijavljuju projekti za potporu Ministarstva kulture, Katarina je u suradnji s izdavačkom kućom predala zahtjev za financiranje svog prvijenca uz recenziju koju joj je napisao Glamuzina. 

“Budući da se potpora Ministarstva dodjeljuje čak i na temelju nedovršenih rukopisa, prijavili smo još uvijek nedovršeni “Nadohvat” zajedno s drugim knjigama u programu. U početku stvarno nismo mislili da će nam potpora biti odobrena, no sreća je išla u moju korist i upravo je zbog te potpore knjiga danas vani. Da nije bilo toga, iskreno ne znam bih li danas mogla reći da sam objavila roman.”

Književni elitizam i centralizacija

Kad govorimo o književnosti u Hrvatskoj, čini se da se mladi, neafirmirani autori i autorice teško probijaju na scenu i dobivaju na vidljivosti – što zbog nedostatnog financiranja književnih projekata, što zbog određenog književnog elitizma koji se itekako osjeti. “Činjenica je da se u Hrvatskoj danas malo čita i da književnost nije toliko zastupljena u široj javnosti. Ako i jest, radi se o spisateljima koji su već poznati publici”, kaže Katarina koja, između ostalog, smatra da je potrebno steći određena poznanstva koji će mladim autorima dati početni poticaj te im otvoriti vrata u lokalne književne krugove. “Teško mi je zamisliti kako bi to bilo da sam slala rukopis naslijepo. Vjerojatno teško. I urednici i nakladnici rekli su mi da imam kvalitetan tekst i da bi s vremenom to sigurno netko objavio premda mi je i dalje teško zamisliti da bi se takvo što dogodilo. Nije nemoguće, no mislim da je jedan od načina svakako uključivanje u književne radionice, prijava na natječaje i povezivanje s ljudima.” 

Osim spomenutog elitizma, problem s (ne)objavljivanjem mladih autora leži i u centralizaciji književnosti, koja je, izgleda, rezervirana samo za hrvatsku metropolu gdje se i održava većina manifestacija, sajmova i festivala te gdje su književni natječaji i nagrade najčešći. Da nisam živjela u Zagrebu, ne znam kako bih upoznala sve ljude koji su omogućili da moj rukopis ugleda svjetlo dana. Književnost je u manjim mjestima zaspala. Sjećam se početka 2000., kad su pisci bili pomalo “celebrityji”. Nije bilo neobično vidjeti njihove intervjue, velike članke i duplerice. Bili su na TV-u, u popularnim emisijama, jedan dio opće kulture uključivao je i poznate književnike. Festivali su također bili veći i češći. Recimo, FAK (Festival Alternativne Književnosti) u Osijeku bio je izvorište alternativne, kvalitetne književne scene. Trenutačno se književnost promovira kroz manifestacije kao što su Festival europske kratke priče, Zagreb book festival, Festival svjetske književnosti ili sve omraženiji Interliber. No opet je to sve centralizirano i vezano uz Zagreb. Eventualno se još na tom polju događa nešto u Splitu ili Rijeci. No nije tako samo u književnosti. Čini mi se da manja mjesta u Hrvatskoj nemaju mogućnost biti vidljiva u javnosti, barem što se tiče kulture.”

Identitet kao definicija postojanja 

Ono što je izrazito bitno za milenijce, a posebice za generaciju Z, upravo je identitet, i spremni su na sve ga da učine održivim i jedinstvenim. Mladenački bunt ovih generacija dovodi do toga da odbacuju sve identifikacijske elemente koji su im nametnuti, a umjesto toga pokušavaju kreirati nešto što će biti svojstveno samo njima. Stoga autorica kroz cijelu knjigu provlači pitanje identiteta, istovremeno naglašavajući da se ne želi ukalupiti u rođenjem nametnute etikete. “Oduvijek sam imala problem s nepripadnošću koji mi je možda podsvjesno ostao i od nje [moje bake] jer je to priča djevojčice koja je prognana iz svog mjesta s kojim osjeća povezanost, no cijelo vrijeme živi negdje drugdje i to je nešto što te prilično obilježi u ranoj dobi, što je, vjerujem, prešlo i na mene. Doduše, ja nikad nisam imala tragičnu priču, ali imala sam taj osjećaj da se nikad nisam osjećala dobro u “svome” gradu iz nepoznatog razloga. Nikad nisam osjećala da je “moj”. Nakon srednje škole, odselila sam se iz grada u kojem sam odrasla i imala sam potrebu imati nešto svoje. Nikad mi nije bilo jasno zašto bismo se morali povezivati i s nametnutim identitetima poput prezimena, podrijetla, hobija i drugih interesa.”

Upravo zbog toga, ideja samoostvarenja mlađim se generacijama čini kao glavna preokupacija, stoga ne čudi da se fokusiraju na izgradnju vlastite karijere. Ena kaže kako je “Nadohvat” završavala u vrijeme kad je imala najviše obveza na fakultetu te ističe da joj je najveći problem bio uspostaviti ravnotežu između fakultetskih zadataka i uređivanja rukopisa. “Tada sam bila i na prvoj godini studija arhitekture te sam imala jako puno obveza oko fakulteta, što mi je oduzimalo dosta vremena. Bila bih na faksu od devet sati ujutro do 18, došla bih doma, pojela u hodu, sjela za laptop i radila do pet sati ujutro. Plan je bio da obveze za faks završavam do ponoći, nakon čega radim na knjizi, pa se nakon toga vraćam na rad za fakultet. Spavala bih po sat vremena dnevno. Iz nekog razloga tada sam imala jako puno kreativne energije i bila sam jako inspirirana. Stvari koje sam tada napisala bile su mi stvarno dobre pa kad bih sjela pisati, ušla bih u to i napisala u jednom komadu 70 kartica. Stoga bih rekla da mi je najteža bila organizacija vlastitog života u moru svih obveza koje sam imala.”

Ena Katarina Haler optimistična je kad je riječ o budućnosti hrvatske književnosti. Podržava sve češću filmsku i kazališnu adaptaciju literarnih djela jer vjeruje da se kroz povezivanje različitih medija može doći do različitih tipova publike te na taj način popularizirati književnost. Što se tiče vlastite budućnosti, autorica nam je otkrila da već postoje određeni planovi za novo djelo i, kako kaže, voljela bi se zadržati u književnosti koja je angažirana te koja zahtijeva ulazak u dubinu i puno istraživanja. Smatra da je najjača umjetnost ona koja publiku može senzibilizirati za neki problem ili joj promijeniti pogled na svijet, a dok nas ne počasti nekim novim slovima, Katarina nastavlja žonglirati između karijere i umjetnosti. 

 

OVAJ INTERVJU OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA BROJ 248.

mm
Juraj Močilac

lifestyle novinar