Fotografkinja i redateljica Marina Uzelac već godinama oblikuje vizualan identitet regionalne alternativne scene – kroz intimne koncertne kadrove, atmosferične videospotove i fotografske serije u dijalogu s arhitekturom brutalizma. Njezin rad prepoznatljiv je po emotivnoj dubini, filmskom senzibilitetu i promišljenim estetskim odlukama
U razgovoru otkriva kako su film i fotografija postali njezin jezik, kako pristupa suradnjama s glazbenicima i zašto brutalizam doživljava i kao ideološki i kao umjetnički izraz. O preseljenju iz Pančeva u Zagreb, odnosu prema glazbenim spotovima u doba algoritama te o arhitekturi, scenama i pjesmama koje je najviše inspiriraju popričali smo s Marinom.
Kako je počela tvoja priča s vizualnim formama – fotografijom i videom? Kad se rodila ljubav, a kad si odlučila da ćeš se time baviti?
Te priče su uvek iste i dosta je teško odgovoriti na njih, a da ne uđeš u generički odgovor ili ponavljanje. Ono što je suština je da su za mene filmovi, fotografija i muzika u formativnom periodu bili sve, nudili su mi osećaj pripadnosti. S obzirom da sam bila malo čudno dete koje se borilo sa socijalnom anksioznošću, vremenom je to postalo moj način komuniciranja. Ako ću biti potpuno iskrena, jedino što se zaista promenilo od tada je da pravim malo bolje radove.
Imaš prepoznatljiv vizualni stil – kako bi ga ti sama opisala? Koji su ti najdraži motivi te što te najviše privlači u procesu bilježenja trenutka, kad pričamo o fotografiji?
Osećam se kao kada muzičare pitaju da opišu koju stil muzike sviraju – nikad ne znaju. Hoću reći, jako je nezahvalno pitati nekoga da opiše sopstveni stil jer ga gradiš jako intuitivno i za tako nešto je potreban objektivni otklon koji ja ne mogu imati. Naravno, postoje neke jasne tehničke odrednice mog rada, a to je da jako volim filmsko zrno i široke objektive.
Brutalizam često izaziva podijeljene reakcije, od potpune odbojnosti do dubokog divljenja. Često se doživljava i kao hladan i težak, no tvoje fotografije daju mu novu dimenziju. Kako ti objašnjavaš svoju emocionalnu vezu prema tom stilu? Što te kod brutalizma toliko privlači?
Sa estetske strane obožavam ga zbog njegovog ekstremnog minimalizma i jakih sjena. Nema nepotrebnih ukrasa, slojeva mermera koji skrivaju šta se nalazi ispod svake zgrade – a to su beton i čelik.
Interesantno je kako je brutalizam postao tako polarizirajuć. Mnogi ljudi ga ne vole jer im je ružan i pretpostavljam da ga vide kao nekakvu provokaciju u arhitekturi, ali njegova suština je jako praktična, čak bi mogli reći društveno utopijska. Posebno u ovim našim krajevima istočne Evrope brutalizam je bio sveprisutan upravo kroz planske stambene kvartove pune zelenila i širokih bulevara. Takođe, jako interesantna je prisutnost brutalizma u Jugoslaviji kroz nebrojene hotele na moru koji su rađeni u ovom stilu. Istovetnost izgleda tih sirovih betonskih fasada bila je upravo odraz težnji ka egalitarizmu. Čak i u turizmu! Tako da je moja fascinacija kako ideološka tako i estetska.
Kad si prvi put osvijestila svoju fascinaciju brutalizmom? Sjećaš li se trenutka ili arhitekture koja te “zakucala”?
Mislim da je to bilo kada sam videla prvi put Tableronu, stambenu zgradu koja se pruža taman na kraju Pančevačkog mosta i pored koje sam prolazila svakodnevno na putu iz Pančeva za Beograd.
Imaš li bucket list brutalističkih zgrada, lokacija koje još nisi uspjela fotografirati, ali moraš?
Uh, da znaš da imam! Na zapadu bih naravno volela videti nekoliko zgrada Le Corbusiera, kojeg bi mogli nazvati i ocem brutalizma. Zatim poznati Trelick Tower u Londonu, kao i jednu masivnu stambenu zgradu u Trstu! Ovo treće planiram videti ovog leta! A na istoku bih volela videti Druzba Sanatorium na Jalti i naravno čuvenu Brod zgradu u Moskvi. Lista je zaista beskonačna!
Za bendove si radila fotke, covere albuma i spotove. Kako te suradnje obično izgledaju – ideš li ti s vizijom ili se ona rađa u dijalogu?
Uglavnom izgleda tako što mi kažu: “Evo ti pesma, smisli spot.” Ista priča je često i s coverima ili smišljanjem lokacija za fotkanje. Ja se naravno uvijek trudim kroz razna apstraktna pitanja napipati neku nit vodilju jer mi je bitno da uhvatim suštinu pesme i benda.
Imaš li neku posebno dragu glazbenu suradnju koju bi izdvojila? S kim ti je bilo posebno inspirativno raditi i zašto? Je li bilo projekata koji su te pomaknuli iz tvoje zone komfora?
Odgovor je naravno dosta očigledan – to su Seine, Klinika Denisa Kataneca i Proto Tip. To su bendovi koji me najviše inspirišu i s kojima delim isti jezik u određenom smislu. A što se tiče drugog pitanja, ništa vrijedno ne može proisteći iz zone komfora. S obzirom na to da inače imam potrebu isprobavati različite forme, a i radi pukog financijskog preživljavanja, često se nalazim u situacijama gdje radim nešto što nikada ranije nisam probala.
Kako vidiš odnos glazbe i fotografije? Koliko iz tvog iskustva fotografija može pojačati individualan dojam nekog izvođača?
Glazba nikad nije samo glazba – ona oko sebe gradi čitavu jednu umjetničku scenu, ponajviše vizualnu. Bilo da je riječ o fotografiji, videu ili modi, te stvari su uvijek isprepletene i zajedno grade subkulture i identitet jednog vremena. Dobra fotografija ima moć da se ureže u sjećanje i postane neodvojiv dio same glazbe.
“Kod koncertne fotografije volim da budem jako blizu muzičara – ili sam u prvom redu ili se penjem na binu i monitore jer želim da budem potpuno uronjena u svirku.”
Velik broj izvođača već si fotografirala pred NOB-ovim spomenicima ili zgradama tog doba, impresivnim zdanjima koje su projektirali neki od najvećih arhitekata i umjetnika prošlog stoljeća. Kako reagiraju izvođači kad im predložiš takvu kulisu? Jesu li ikad bili skeptični oko toga što će njihov završni vizual komunicirati s obzirom na povijesni otisak te arhitekture?
Većinom se trudim da nađem poveznice i iskomuniciram historiju – ne volim eksploatirati spomenik samo kao puk estetiku. Bitno je odnositi se prema tome s razumijevanjem i educirati ljude o tome što predstavljaju. Na primjer, snimali smo live session za eksperimentalni sevdah bend Dunjaluk na spomeniku na Korčanici prije dvije godine i od početka smo planirali kako povezati historiju tog prostora kroz sliku, snimanje zvuka, njihove pjesme i performans. To nam je bilo jako bitno.
Tvoji spotovi često imaju vrlo filmski senzibilitet – estetski su precizni, ali i emotivno nabijeni. Imaš li neke uzore ili reference koji su te oblikovali kao redateljicu? Čiji radovi su tvoje “Sveto pismo”?
Reditelj koji mi je verovatno najbliži po senzibilitetu i sklonosti ka eksperimentu je Michel Gondry. On je neko ko oduvek spaja svet muzičkih spotova, igranog filma i stop motiona. Sećam se tačno osećaja kada sam prvi put gledala film Science of Sleep (ne mogu da verujem da je prošlo već 20 godina!) u kojem je svet snova isprepleten s realnošću na toliko kreativan i originalan način. To je bio taman period u srednjoj školi kada sam intenzivno razmišljala da želim da se bavim režijom i njegov pristup je duboko uticao na mene jer mi je pokazao da igrani film može biti hibrid svega i svačega.
Glazbeni video kao forma neprestano se mijenja. Kako vidiš njegovu ulogu danas, u vremenu skrolanja i kraćih formata, i važnost vizualne prezentacije artista općenito?
Puno toga se promenilo, ali suština spotova će uvek ostati ista, a to je da predstavljaju vizualni produžetak pesme. Mislim da će za to uvek postojati neka publika. Naravno da prvo sa umiranjem televizije kao medija, a polako sada i YouTubea, publike ima sve manje, ali mislim da će opstati kao umetnička forma zarad produbljivanja priče benda, više nego kao obaveza za promovisanje svake pesme. Ono što će se desiti, a i već se dešava, je da će njegovo mesto preuzeti Spotify Canvas i kratki visualiseri jer je to logičan sled u ovom dobu deficita pažnje. U stanju smo gledati klip u kojem bombe padaju na Gazu i onda preći na klip u kojem pas vozi trotinet u rasponu od 20 sekundi bez treptaja. Ne bih ni ulazila u to koje su dalekosežne posledice konzumiranja sadržaja na takav način.
Ljubav te iz rodnog Pančeva dovela u Zagreb. Kako si doživjela preseljenje i prve poslovne korake na hrvatskoj sceni, koji su ti bili najveći izazovi u gradnji karijere ovdje?
Svaka velika promena je teška i trebalo mi je puno vremena da iznova nađem sebe i pravac svog rada. Prvih nekoliko godina nisam znala tu skoro nijednog filmadžiju, moje celo društvo je bilo sastavljeno od muzičara. Tako su muzički spotovi i krenuli da najviše preuzimaju moju pažnju. Takođe, morala sam jako puno toga da naučim da radim sama i to je bilo zaista teško jer sam imala osećaj nazadovanja u kvaliteti svog rada, ali mislim da mi je iz ove perspektive baš to trebalo. Ponekad moraš da odeš unazad da bi mogao da napreduješ.
Što voliš, a što ti smeta kod Zagreba, ili možda samo nedostaje u odnosu na život u rodnom kraju?
Mislim da je to zanimljivije pitati nekoga iz Beograda nego nas Vojvođane, mi se ipak dosta lakše tu uklopimo i po temperamentu i po sporijem tempu. Ali ono što je zanimljivo je da stvari koje su te možda i malo nervirale u tvojoj nekadašnjoj okolini krenu da ti nedostaju kada odeš. Definitivno mi nedostaje neposrednost i otvorenost da kažeš kada ti nešto smeta – Zagrepčani baš imaju problem sa tim. Takođe, gde su kafane i domaće kave u Hrvatskoj? To mi je bio baš težak udarac kada sam se preselila. I gde su dućani gde ima da se kupe stvari u rinfuzi?
Foto: Marina Uzelac
