Maja Rivić istaknuta je hrvatska vokalistica, glazbenica i performerica čiji se umjetnički rad razvija na presjeku jazza, world musica, improvizirane i eksperimentalne glazbe. U središtu njezina umjetničkog rada nalazi se istraživanje glasa kao primarnog instrumenta i medija izražavanja, pri čemu kontinuirano pomiče granice izvedbe, strukture i forme
Nakon niza zapaženih suradnji i nastupa na domaćoj (i međunarodnoj) sceni, Maja danas stoji iza svog prvog solo albuma, djela koje otkriva njezinu autorsku snagu i intimnu umjetničku viziju. “Drugo Sunce” konceptualno je izdanje koje donosi osam kompozicija na hrvatskom i engleskom jeziku, a koje se ističe svojom introspektivnom atmosferom i glazbenom slobodom.
Povodom objave albuma, razgovarali smo s Majom da bismo otvorili prostor za dublji uvid u proces nastanka “Drugog Sunca”, tematske i zvučne okvire albuma, ali i da bismo dobili širi pogled na Majin umjetnički svjetonazor te u njezin umjetnički put, izazove i vrijednosti koje oblikuju njezin rad.
Novi album Maja će sa svojim kvintetom predstaviti uživo u četvrtak, 15. svibnja, u sklopu JazzHR Festivala u Tvornici Kulture u Zagrebu.
Tvoj prvi solo album “Drugo Sunce” izašao je 8. svibnja. Kako bi opisala njegovu atmosferu i što si željela prenijeti slušateljima?
Atmosfera “Drugog Sunca” topla je, emotivna, sjajna, gusta, magnetična, hipnotična. Riječ je o konceptualnom albumu na kojem se međusobno isprepliću i komplementiraju fascinacija ljudskim postojanjem, evolucijom, fizikom tvari, s astronomijom, astrofizikom, kozmologijom. Osam kronološki nanizanih kompozicija predstavljaju slike, scene, vizije mojih intimnih snatrenja ispričanih često jezikom poezije, jezikom zvijezda. Želja mi je slušatelje povesti na nelinearno putovanje prostorvremenom, na kojem će osjetiti žar Sunca, čar prirode, dar života. Pokušali smo to sve objediniti u prekrasan vizualni identitet albuma, za koji su zaslužni: fantastična Marina Uzelac, fotografije, vanserijski grafički dizajn, Sven Sorić, moćni styling i organizacija, Mirna Mihoković, art-šminka Tena Bašić, omiljeni nakit – The All.
Album si snimila s kvintetom koji čine Mak Murtić, Hrvoje Galler, Hrvoje Kralj i Borko Rupena. Kako ste se okupili i što svaki od njih donosi u zajednički zvuk?
Mak je moj najbolji prijatelj, bivši partner, mentor, obitelj, kolega. Njega najbolje poznajem te s njim surađujem najduže i najintenzivnije. Od početaka u bendu Kreol do našeg preseljenja u London na studij, tamošnjeg osnivanja, razvoja scene i kolektiva oko Mimike, snimanja albuma, nastupanja po mnogobrojnim londonskim klubovima i raznim festivalima, do povratka u Zagreb i mnogobrojnih suradnji na drugim projektima. Mak je na mene ostavio velik trag i prenio mi mnoga znanja i inspiracije. Na neki način glazbeno me odgojio, a njegov je rad integralno utjecao na moj.
S obzirom na sve to, jednostavno je neizbježan dio mojeg glazbenog puta, zvuka, kvinteta. Pritom, velik sam fan njegovog sviranja, njegovog subtona – jako je versatilan i jako dobro razumije teoriju, harmoniju, ritam. Borko je idući, u smislu duljine poznanstva, čak je jedno kratko vrijeme svirao i s nama u Kreolu. Oduvijek sam voljela njegovu suptilnost i promišljenost u sviranju, a čime neupitno obogaćuje i moje aranžmane. Hrvoje Galler jedan je divan, ekspresivno-impresionistički pijanist, koji jako dobro razumije i osjeća moj harmonijski sentiment, a Hrvoje Kralj osebujan kontrabasist, raskošne boje zvuka, koja otvara dublje slojeve mojih ideja.
Svi oni, ljudski i umjetnički, neizrecivo nadograđuju moj svijet ideja te zajedno sa mnom, tvore jedan tako lijepi organizam koji je sposoban dočarati bilo koju priču, bilo koji kontekst. Snimali smo u renomiranom Artesuono studiju u Udinama, u Italiji kod Stefana Ameria, koji je inače snimio i više od 140 albuma za kultni jazz label ECM, a to je zbilja bitan podatak jer postoji i tzv. ECM zvuk, koji jazz slušatelji prepoznaju kao znak visoke umjetničke i produkcijske vrijednosti. Moji glazbenici bili su iznimno pažljivi, strpljivi i kreativni u ophodnji s ovim materijalom te, bez obzira na moje zapise i direkciju, da oni ne muziciraju kako muziciraju, sve ovo skupa ne bi zvučalo kako zvuči.
Pjesma “Drugo Sunce” inspirirana je jedrenjakom obitelji Murtić i nosi snažnu simboliku. Možeš li nam reći više o toj povezanosti i kako se reflektira u glazbi?
Tijekom života, imala sam puno puta priliku jedriti Jadranom s Makom i njegovom obitelji, na drvenom jedrenjaku koji se zove “Drugo Sunce”, sintagma koju je za nj osmislio pjesnik Jure Kaštelan, prijatelj obitelji. Biti na tom plovilu, u njemu i oko njega u moru, dotaknuti ga, grliti, zadivljeno gledati – pružilo mi je obilje prekrasnih uspomena te mi se jako urezalo u kožu. “Drugo Sunce” postalo je simbolom topline, radosti, znatiželje, istraživanja vlastitih dubina i sjajnih visina. Vraćajući se jedno rano jutro katamaranom s Korčule, zagledala sam se kroz zamagljen, rosan prozor, u vrhovne obrise otočkih reljefa, kako blijede i troše se u perspektivi, gradiraju u bjelinu jutarnjeg sunca. Taj snažan inspirativni trenutak podario mi je riječi “Drugog Sunca”, a koje su par godina kasnije, evo, dočekale svoju harmoniju, svoj puls, da bi konačno sve zasjalo u kompoziciji te aranžmanu, zahvaljujući sofisticiranoj i ograničnoj izvedbi mojih glazbenika. Tako se drvena jedrilica transformirala u pjesmu o metaforičnom jedrenju kroz duhovni i emocionalni život pojedinca, na valovima mora, na sunčevom vjetru, na palubi jedrilice, na sjećanjima i vizijama.
U spotu za “Drugo Sunce” koristiš ples kao sredstvo izražavanja. Kako vidiš odnos između pokreta i glazbe u svom radu?
U videospotu za “Drugo Sunce”, kao prvom singlu albuma, nastojalo se prikazati osvještavanje bivanja unutra, u dubinama psihe, kroz potragu, katarzu i preobrazbu. Apstrahirani pokreti mojeg organičnog plesa u sinergiji s glazbom poetski markiraju ljudska stanja na svom putovanju kroz stvarno ili nestvarno. Za spot je zaslužan gotovo isti tim: nevjerojatna Marina Uzelac, koja ga je režirala, snimala i montirala, šminkala me Tena Bašić, asistirao u produkciji nesebični Željko Agnić, haljinu mi darovala moja draga prijateljica, glumica Lucija Barišić, a legendarni circle ring darovale su mi cure iza brenda The All.
Oduvijek sam, kao i mnogi ljudi diljem pamtivijeka svijeta, voljela plesati, osjećati sebe kroz tijelo, u pokretu, u relaciji s vibracijom koja dolazi iznutra, zvukom koji dolazi izvana, drugim tijelima i fenomenima okolišne stvarnosti. Nedugo nakon povratka iz Londona, 2018. upisujem diplomski studij iz Novih Medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te istražujem razne izvedbene oblike te se fokusiram na performans glasa i tijela. Istovremeno u moj život ulazi Silvija, ili Sivlija kako ju zovem odmilja – divno, meko, zaigrano, kreativno, toplo, apstraktno, zemljano, neovisno, znatiželjno i slobodno biće te smo nas dvije ubrzo poželjele zajedno stvarati. Tako smo započele svoj performativni duo Valna Blizina, koji smo razvijale na rezidenciji u Danskoj (org. Domino i Birca, Island Connect), premijerno izvele na “Sounded Bodies” festivalu u ZPC-u te izvodile na argentinskom izdanju festivala “Perforacije” u Buenos Airesu (također Bruno Isaković i Zvonimir Dobrović) i drugdje. U tom performansu istražujemo kapacitete bliskosti i povjerenja kroz simultano korištenje improviziranog pokreta tijela i glasa. Tijekom naših brojnih radionica i improvizacija naučila sam toliko puno od Silvije, koja mi je postala poput neimenovane mentorice i inspiracije. Stoga, kad je na red došlo snimanje spota, moja prva idejna želja bila je da naprosto plešem u svom spotu.
Prirodno sam angažirala svoju Silviju, koja me s puno pažnje i ljubavi pripremala i savjetovala, kritički, ali i organično promatrala sve obrasce, mehanizme i značenja mojih pokreta, te konačno, svojim suptilnim mentalitetom stvorila, zajedno s predivnom Marinom, takvu jednu idealnu platformu za moje potpuno, ali estetski funkcionalno, prepuštanje, za ples života “Drugog Sunca”.
Album je netom objavljen i na dvostrukom vinilu. Što ti znači fizičko izdanje u današnje digitalno doba?
Jao! To je posebna poslastica, imati fizičko umjetničko djelo, koje u sebi čuva zvučni zapis jednog vremena promišljanja, osjećanja, stvaranja i muziciranja. Taj objekt u svojoj fizičkoj pojavnosti u sebi nosi nešto bezvremeno i apstraktno, odgovara na dodir i vizualno podražava čula te u sublimaciji s najraskošnijim slojem zvučnih frekvencija obuhvaća i prostor i vrijeme, postajući artefaktom ljudske imaginacije i interpretacije.
Nakon godina provedenih u Londonu, odlučila si se vratiti u Zagreb. Što te motiviralo na taj korak i kako je to utjecalo na tvoje stvaralaštvo?
U Londonu smo Mak i ja proveli šest godina, tijekom kojih smo studirali, gradili Mimiku, razvijali svoje muzičke osobnosti i vještine. Uložili smo enormno puno truda u cijeli taj put, ali i uživali u neopisivo predivnoj muzičkoj i društvenoj zajednici, kolektivu, hubu koji smo stvorili oko sebe, i Makove glazbe. Jako se puno sviralo, nastupalo, probavalo, putovalo, družilo. No, nakon nekog vremena, postalo je malo zamorno i zarobljujuće živjeti u tom milijunskom gradu, s malo vremena za sebe, za odmor, za kontemplaciju. Bilo je vrijeme da se, sa svim tim prekrasnim iskustvima i darovima koje smo stekli vratimo u Zagreb te da si dopustimo više vremena i prostora za bivanje, i kreativnost. Mak je, kao glavni inicijator, i to inicirao, čemu sam se ja jedno par godina odupirala, no, na kraju, nakon što smo dvaput uzalud kupili avionske karte za povratni let, treći put popustila sam te smo se krajem ljeta 2016. vratili u rodni grad. Godinu dana nakon povratka, Mak i ja smo odlučili razdvojiti se u romantično-partnerskom smislu, zadržavajući sve ostale naše poveznice.
Otprilike istovremeno kad i mi, u Zagreb su se vratili još neki mladi ljudi sa svojih studija u Beču te smo zajedno, i ne znajući, počeli graditi novu zagrebačku glazbenu scenu, koja je stasala u atriju kazališta Gavella, u Vinylu pod kuratorskim uhom legendarnog Vedrana Peternela, koji je kao čuvar naše scene njoj u čast producirao već dvije kompilacije najaktualnijih zagrebačkih Zagreb Calling (dobitnik nagrade Porin), ali i hrvatskih mladih glazbenika Zvučni Zid. Prva takva živa glazbena platforma za međusobno istraživanje, muziciranje i kolaboracije počela se graditi u Vinylu zajedno s, upravo u tu svrhu s Makove, Rokove (Crnić) i Vedranove strane pokrenutim, kolektivom Živa Voda! Zaključila bih da je povratak donio puno lijepih stvari u moj život, neko novo osamostaljenje, pokretanje vlastitih projekata i sastava poput Maja’s Jazz Enthusiasm, free improv kvartet MILK, OAZA (organski avangardni zvučni ansambl), suradnja s Darkom Rundekom i Jazz orkestrom HRT-a, s CRIO-om(hrvatski improvizacijski orkestar), s MBZ-om itd. I, konačno, dovelo je i do ostvarenja sna, u vidu snimanja mojeg prvog albuma, zvijezde ovog intervjua! 🙂
Tvoje obrazovanje obuhvaća jazz pjevanje i aranžiranje na Sveučilištu Middlesex u Londonu, kao i studij novih medija i grafičke tehnologije u Zagrebu. Kako ta raznolika edukacija utječe na tvoj umjetnički izraz?
Moj umjetnički izraz, kao i akademski odabiri, derivat su afiniteta moje duše i intelekta. Oduvijek sam htjela sve, od plesa, fotografije, vizualnih komunikacija – dizajna, instalacija, performansa, i arhitekture do glazbe i pjevanja; čak sam i medicinu htjela studirati, i išla na pripreme u Križanićevu, no/to/eto, nisam stigla. 🙂 Sa zadovoljstvom uviđam kako sam zapravo uspjela manje ili više obuhvatiti sve čemu sam tijekom odrastanja i sazrijevanja težila. To znači kako sam bila beskompromisna u tome da uspostavim svoju slobodu, ritam, tijek, pravila i izgled života.
Kao suosnivačica Mimika Orkestra sudjelovala si u stvaranju glazbe koja spaja jazz, world music i kazališne elemente. Kako to iskustvo oblikuje tvoj pristup solo radu?
Makov rad za Mimiku, njegove kompozicije, orkestracije, narativi, tematike, preokupacije, i sama Mimika, u izvedbi bezbroj mladih, talentiranih, progresivnih, najprije londonskih, a potom i hrvatskih pa i slovenskih glazbenika nedvojbeno me i apsolutno oblikovala kao umjetnicu, i kao autoricu vlastite glazbe. Naravno, studirajući pjevanje, glazbenu teoriju i harmoniju te aranžiranje u Londonu, sam zbilja naučila puno, no bivanje u Makovoj neposrednoj blizini i na funkciji lead vokala svih njegovih avanturističkih glazbenih materijala, donijelo mi je puno glazbenog, stilskog i tehničkog razumijevanja te je njegova skladateljska raznovrsnost i znatiželja nesumnjivo utjecala i na moj glazbeni slušateljski, pa tako i stvaralački ukus i sposobnosti. Od Maka sam naučila kako se pričaju i nastaju glazbene scene, priče. I to sve s pouzdanjem u vlastiti put i putovanje!
Dugo surađuješ i s Darkom Rundekom. Snimili ste live album u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a. Kako je raditi s njim i što si naučila iz tog iskustva?
Darko je jedan nevjerojatno živopisan, poetičan, znatiželjan, otvoren, imaginativan, muzikalan i kreativan čovjek, da je čini mi se, nemoguće ne imati dobru suradnju s njim, osim ako, naravno, nemate sličan senzibilitet i afinitete. Kao što znamo, on, otkad je stupio na scenu, s nje više kao autor i izvođač, nije sišao, no on je također i strastveni pratitelj svih mogućih kulturnih, umjetničkih, ali i ekološko-aktivističkih zbivanja te je tako došao i do nas, naše scene, naših svirki, naših druženja, kolaboracija i prijateljstava. Slično je i s legendarnim Igorom Pavlicom, najomiljenijim trubuhačem alternativne scene, a koji s Darkom svira od davnina. Tako je Darko, kad se pokretao projekt s Jazz orkestrom HRT-a za izvedbu rearanžiranih skladbi Haustora i solo Darka, pozvao Pavlicu i mene da budemo njegovi back vokali, a Maka da bude jedan od aranžera. Od tada, od 2019. sve do danas, imali smo više od deset koncerata diljem Hrvatske, snimili smo album “Za Vašu Posljepodnevnu Razonodu”, a imali smo i koncert u Skoplju te nedavno tri u Beogradu, s tamošnjim big bendovima. Darko, Pavlica i ja super smo veseo, zaigran, muzikalan trio u kojemu uživam u svakom dijelu procesa, počevši od prve probe do zadnjeg koncertnog takta.
Gledajući unaprijed, imaš li već ideje ili želje za buduće projekte? Postoji li nešto novo što želiš istražiti u glazbi?
Zasad imam toliko aktivnih projekata, od kojih neki također čekaju na evoluciju i razvoj, no imam i novih, još nezapočetih želja pod kožom. Primjerice, voljela bih proizvesti eksperimentalan solo album vokalne improvizacije, eksperimenta i elektroničke manipulacije. Također, rado bih ostvarila duo projekt s udaraljkašem.
Tvoj glas često opisuju kao instrument koji mijenja oblike i boje. Kako gledaš na svoj glas danas u usporedbi s onim kad si tek počinjala?
Moj se glas, zajedno sa mnom, jako promijenio tijekom vremena, a što je i (poželjno) za očekivati. Nakon prvobitnih nekoliko godina pjevanja, ne razumijevajući zapravo kako glas i pjevanje funkcioniraju, morala sam u jednom trenutku, kada sam naglo došla pred veće i zahtjevnije vokalne zadatke (hvala, Mak!), radikalno resetirati svoj pristup proizvodnji tona, a da pritom produbim vokalnu ekspresiju i emotivnu artikulaciju. To je od mene zahtijevalo da se radikalno prepustim svome dahu, tonu, da spoznam svoj glas, njegovu boju, da osvijestim zadatak, kao i potrebe svoje duše i tijela. Sve do sada nisam stala istraživati, nadograđivati i razvijati svoj potencijal, a najkonzistentniji te pozitivno afirmirajući motivator i polazišna vrijednost jest stanje kontinuiranje znatiželje, ljubavi i razumijevanja.
Kad nisi u glazbi, što te inspirira ili puni – knjige, filmovi, priroda, nešto treće?
U glazbi sam naprosto cijelo vrijeme, bilo da slušam, vježbam, pripremam, izvodim. No jako volim ples, pa osim što plešem solo doma, na koncertu, partyju u Mediki, rado katkad odem i na fenomenalne plesne predstave bujne domaće plesne scene u ZPC-u. Posebice volim filmove europske ili azijske kinematografije; više naginjem publicistici, popularno-znanstvenim esejima, i naravno, poeziji, koja mi je, vjerojatno, omiljena literarna forma. Voljela bih svakako više vremena provoditi dublje u prirodi…
I za kraj, ako bi mogla preporučiti našim čitateljima nešto za poslušati, pročitati ili pogledati što te recentno fasciniralo.:)
Obožavam obitelj Coltrane. Slušajte Alice, njezinu kompoziciju “Affinity”. Oduševio me Steve Lehman, jazz/eksperimentalni saksofonist i kompozitor te kosovska skladateljica, pjevačica i pijanistica Agona Shporta. Dvije Charlotte – Dos Santos, i Day Wilson. Londonska ekipa: Jordan Rakei, Oscar Jerome, Cykada. Također, više on the contemporary cumbia side of things, jako me uveseljavaju The Meridian Brothers. Idrisi Ensemble za srednjovjekovnu mediteransku glazbu, do kojeg sam došla putem predivne grčko-srpske pjevačice Dunje Botić. Milton Nascimento. Debussy – Gudački kvartet u G-molu, Ravel – Gudački kvartet u F-duru.
Pogledajte filmove o flamencu Carlosa Saure. Čitajte tekstove Hildegard von Bingen, “Der Zauberberg” Thomasa Manna, svašta nešto o zen budizmu. Čitajte Roberta Frosta, Walta Whitmana, T.S. Eliota, Miroslava Kirina, Stanislava Habjana, Zrinku Posavec, njezinu zbirku pjesama “Maria Callas se baca u more”.
