Lu Jakelić, mladu pjevačicu iz Đurđevca sa stalnom adresom u Zagrebu, šira javnost poznaje preko prekrasnih interpretacija pjesama Josipe Lisac, Đanija Maršana, Nine Badrić na HRT-ovoj “A strani” i glomaznog, simpatičnog šeširića koji ne skida s glave. S obzirom na to da sam Lu upoznala prije sedam godina na jednom festivalu, kad je “jammala” na otvorenoj pozornici s mojim prijateljima i zamolila me za fotografije, a moj životni put se s njom sudarao i na fakultetu, kolodvorima na putu za doma, osjećam silnu sreću i neobičan sestrinski ponos što danas razgovaram s njom upravo ususret njezinom albumu prvijencu!
U kojem trenutku si shvatila da se želiš baviti glazbom, a ne samo tretirati je kao hobi? Kako je to osvještavanje čime se želiš baviti u životu utjecalo na tvoje glazbeno usavršavanje?
Zagreb je definitivno moja “mecca” u koju sam došla na početku fakulteta kao mala duša, koja je spremna za velike stvari. Što sam zrelija u dobnom i glazbenom smislu, shvaćam da nikad ne nazoveš neki trenutak toliko odlučnim da to bude prijelom tvog života – u tom trenu. To se dogodi kako mora. Možda mi takvi trenuci tek slijede, ali moje dosadašnje iskustvo uvijek je bilo kroz konstantan rad i trud koji dovodi do većih rezultata. Na glazbu oduvijek gledam kao dio svog bića i u nijednom trenu nisam morala sama sa sobom raščistiti “da je to ono što želim raditi”. Glazbu živim i promatram kao dar unutar sebe, pa je stoga ona oduvijek bila nešto bez čega ne radim ništa drugo. Neopterećenost i prirodnost navele su me na današnji put ozbiljnog kantautorstva i te tzv. “karijere” jer sam sve promatrala kroz trenutke u kojima putujem ka svojim snovima. Svaki od njih za mene je bio velik korak.
Javnosti si se na početku s bratom i samostalno predstavljala coverima. Kako si ih odabirala i koji je korak presudio objavi autorskih pjesama?
Nastavno na prethodno pitanje, moj odgovor je ponovno (uvijek zapravo) prirodnost. Kalkuliranje i matematika nikad nisu bili dio moje glazbene karijere ili ambicije. Danas kao kantautor, a pogotovo tada kao 16-godišnjakinja koja je objavljivala obrade, nikad nisam osjetila potrebu za računanjem “što će bolje proći” među publikom. Vrlo je jednostavno: prije Zagreba postojali su moja soba, moja braća, gitara i klavir te naša zabava i ispunjenje kroz glazbu. Nakon Zagreba promijenila se samo veličina tih stvari, u smislu da se povećao broj ljudi s kojima sviram, surađujem i kojima se predstavljam, kao i moja ambicija da sama stvaram. Autorske pjesme objavljene su tek kad sam osjetila da je za njih vrijeme i da sam spremna da se čuje ono o čemu šutim. I to tako mora biti kad ti glazba bude i “posao”, ako je sve ispravno – sve dolazi i prilazi kad si za to spreman.
U nekim intervjuima spominjala si zanimljivu anegdotu koja je dovela do tvog angažmana na HRT-u. Kako je došlo do toga da postaneš članica posade emisije “A strana“?
Moj dolazak u projekt i emisiju “A strana” potvrda je svih mojih odgovora u ovom intervjuu o prirodnosti puta, ako na njemu popločavaš sve dobrim i ispravnim namjerama. Producentice su ljeto prije snimanja moje prve sezone, došle na jedan od mojih ljetnih koncerata u Zagrebu. To je prvo moje scouting iskustvo, gdje su mi doslovce u pauzi svirke došle ponuditi mjesto među sjajnom ekipom. Nakon upoznavanja i mog pristanka, krenuli smo s probama i sve ostalo je ono što ste mogli pratiti. Emisija je realan prikaz truda i rada, ali svakako skriva onu stranu prije prikazivanja, u kojoj svi budemo zaposleni, predani ljudi: dođe do nesporazuma, nesigurnosti, stresa, nespavanja, svakodnevnih probi uz bezbroj ljudskih karaktera s kojima moraš postupati uvijek profesionalno… Nimalo lak posao u sve tri sezone, kako za producentsku ekipu, tako pogotovo ni za nas glazbenike koji k tome još sve emotivno proživljavamo. Tjedan nam se sastojao od nekoliko proba u kojima smo vježbali predložene ili odabrane pjesme, a dva dana prije snimanja same emisije imali smo tonske, odjevne probe i probe kamera te snimanja anegdota i nekih naših dojmova za B stranu. Srijeda je uvijek bila “dan D” gdje smo sigurni stali na svoje pozicije i radili ono najvažnije – zabavljali se, a pritom štovali hrvatsku glazbu. Mislim da je praćenost i pohvalnost ovakvog projekta dokaz koliko smo dobro radili svoj posao, i da će se još dugo pričati o utiscima.
Mladi sve češće koriste društvene medije za izražavanje svojih ideja, međutim, ti si stvarno kreirala brend od sebe, iznimno uspješno. Osim toga, nudiš osobni pristup i katkad imam osjećaj da pričaš s gomilom prijatelja. Što su tebi društvene mreže značile kad si se počela njima koristiti? Spomenula si jednom i da se ne znaš baš nositi s određenim društvenim situacijama, jesu li ti društvene mreže pomogle iskomunicirati ono što nisi u stanju u javnosti/na društvenim događanjima itd.?
Pokušavam ne izgubiti se u brojkama, kao što primjećujem slučajeve tog među svojim kolegama. Dvostrano je to, želiš što više autentičnih ljudi uz sebe kako bi mogao znati potrebu i širinu svoje stvarne publike, a s druge strane se ne želiš opterećivati brojkama. Lako je ponekad zbuniti se, posebice kad si umjetnik što podrazumijeva samokritiku i emocije. Stvar je pristupa u tom “brendiranju”, kad danas to imamo priliku činiti sami. Stvar je tebe: ako si svoj i iskren, publika će to prepoznati u tvom sadržaju. Njoj se nikad ne može dugoročno lagati, kako u glazbi, tako ni na mrežama. I baš kao što si rekla, na sve koji me prate gledam kao prijatelje neovisno o njihovoj dobi. Ono što kao stvarni influencer imam priliku i odgovornost, jest da svima njima podarim ono što stvaram, a kroz to pomognem. Ako nam ičega danas nedostaje, to je empatija i priznanje da ne možemo i ne moramo sve sami. Puno je lakše kad s nekime suosjećaš, kad te netko razumije, kad znaš da nisi sam u svemu što procesuiraš. Društvene mreže mi označavaju platformu na kojoj iskreno pokazujem sve što jesam i donosim, a istovremeno u kojoj dobivam natrag kritike za to. Možeš birati: biti iskren i autentičan i gledati prave vrijednosti kroz komunikaciju sa svojim pratiteljima, ili se povoditi za ostalima i biti još jedan u nizu “popularnih” samo zbog lijepe (a najčešće lažne) estetike.
Koji su tvoji sljedeći planovi? Kad možemo očekivati album?
Proteklih mjeseci radila sam na svom debitantskom albumu koji će izaći u potpunosti do lipnja. Do tada već pripremam koncerte u našem gradu, ali i svoj prvi veći izvan Zagreba. U nadolazećim mjesecima izaći će nekoliko singlova uz prateće vizualne priče, planiramo promociju albuma i popratnu turneju koja će zaživjeti na ljeto. Uz rad na sebi i svom materijalu, radim i na albumu za dječje pjesme, konstantno pišem novi materijal i učim svaki dan: o sebi, svijetu te kako biti najbolja moguća verzija sebe – u svemu što procesuiram.
