Naša rubrika Iz drugog kuta želi vas inspirirati pojedincima iz poslovnog svijeta i njihovim “malim” hrabrim koracima. Oni su odlučili neke stvari možda učiniti drugačije, s malim pomakom. Nakon Zvjezdane Vukić i Igrajne Vargek, upoznajte Leu Bogović.
Lea Bogović dolazi iz svijeta marketinga i ekonomije, no njezina samostalna izložba „Druga“, koju možete pogledati do nedjelje u Botaničaru, odaje njezin izniman talenat za street fotografiju.
Bjelovarčanka sa stalnom adresom u Zagrebu, od malih se nogu pronalazila u umjetnosti. Fotoaparat ju je prvi snašao te je svoje radove izlagala kroz jednu samostalnu i nekoliko zajedničkih izložbi kao članica Fotokluba Zagreb. Osvojila je brojna domaća i inozemna priznanja, ali sramežljiva je kad treba pisati o njima.Olovka ju je pronašla brzo nakon fotoaparata te je počela crtati, slikati i ilustrirati. Uz kist, olovku, boje i kameru pronalazi svoj osobni mir. Dok hoda ulicom, čvrsto u rukama skriva kameru i traži kadrove koje mnogi od nas, hodajući ulicom, niti ne primjećuju. Između svih tih kadrova, Lea zapravo radi u marketingu jedne velike informatičke firme. Ispričala nam je kako spaja ova dva svijeta.
Kako ti se dogodila fotografija, iako je tvoj stručno područje ekonomija?
Odmalena je u meni na momente iskakala ta moja kreativna strana. Moj deda bio je učitelj tehničkog i fizike, jako puno vremena je provodio sa mnom. On mi je prvi pokazao kako se služiti fotoaparatom, čitala sam mnoge njegove knjige o fotografiji. Uvjerena sam da sam na njega povukla tu kreativnu crtu, nosim „to nešto“ u sebi. Kako sam rođena u Bjelovaru, nažalost, moji su smatrali da sam premlada za otići u Zagreb u srednju Primijenjenu, tako da sam srednju završila ondje. Logičan nastavak bio je studiranje u Zagrebu, no za neke akademije također nisam imala podrške, jer se postavljalo pitanje „od čega ćeš kasnije kao umjetnik živjeti“. Tako sam se „muvala“ po građevini, na kojoj sam odustala nakon što mi je uvjet za upis treće godine bila nacrtna geometrija, muke sam mučila na instrukcijama, nisam vidjela u prostoru. Tako sam završila u ekonomiji, koja me uopće nije zanimala, ali ajde neka nešto završim. Logičan slijed toga bilo je zapošljavanje u bankarskom svijetu, u kojem sam se zadržala punih 14 godina. Svo to vrijeme iskakali su van moji interesi prema umjetnosti. Ponajviše kroz fotografiju, u njoj sam se baš pronašla.
Nakon razvoda, svojevrsnu terapiju i mir pronašla sam u kistu i bojama. Pa sam malo eksperimentirala i s tom vrstom umjetnosti. I oboje me išlo. Dosegnem u nečemu vrhunac, no onda mi brzo dosadi, pa odustanem jer mi se ne da. Nisam dosljedna i uporna, jer imam te neke talente, koji su u neku ruku i prokletstvo, nikada nisam iskoristila puni potencijal tog talenta, tako da mi je to sve postalo hobi. I mislim da je bolje da je tako. Jer da mi je posao, mislim da ne bih toliko uživala u tome. Mislim i da bi rezultati tog mog stvaranja bili potpuno drugačiji. Tako da sam u potpunosti razdvojila svoj primaran posao od kojeg živim, a to je marketing, od fotografije i crtanja, što su mi hobiji. Kroz posao sam ajmo reći, uspjela izbaciti tu neku moju kreativnu stranu, odnosno koliko ona uopće može izaći van u uređenim korporacijama u kojima sam radila i u kojima radim. No radeći taj posao, putem sam upoznala mnoge predivne kreativne ljude, koji me svojim radom i znanjima inspiriraju i vesele, mnogi ljudi koji dolaze iz kreativne industrije su i moji jako bliski i dragi prijatelji. Na taj način uspjela sam održati balans između hobija koji mi je strast i posla od kojeg se moraju plaćati računi.
Kada si se počela zapravo baviti fotografijom i koliko si “ozbiljna” danas u tome?
U srednjoj školi sam uvijek nosila sa sobom djedove analogne fotiće, uvijek sam ja bila ta koja je nešto fotkala. Baš ozbiljno pristupam fotografiji upisom u Fotoklub Zagreb, gdje upoznajem mnoge ljude identičnih interesa, s njima zajedno izlažem na mnogim zajedničkim izložbama, što domaćim, što stranim. Tada su krenula i mnoga priznanja u fotografiji, no to mi nikada nije bilo važno. Uvijek mi je bilo važno nešto novo čuti i naučiti od drugih ljudi. Tako se i dogodila Fotosofia, na kojoj sam upoznala genijalne foto entuzijaste, mnogi od njih su danas vrhunski fotografi, a neki su se kao što sam i ja – jednostavno povukli iz toga, te odlučili fotkati za svoj neki gušt.
Kada si najviše inspirirana za fotografiju, kakvi te prizori pokreću, otkud potreba da se baviš baš street fotografijom?
Nemam određeni moment u danu ili bilo kojem vremenskom periodu, pa ne mogu točno definirati moment inspiracije. Uvijek sam na „čeki“. Uvijek je mobitel u ruci i gledam, promatram, čekam neke meni zanimljive kadrove. Godinama sam radila u centru grada, što mi je olakšavalo hvatanje zanimljivih ljudi, situacija, kadrova. Onda je došla korona, pa smo se svi zatvorili u kuće, a i posao sam radila od kuće. Napravila sam i taj jedan „korona serijal“, ljudi sa maskama na licu, izgledaju kao neki vanzemaljci, depresivni, lišeni bilo kakvih emocija. Danas kada gledam te fotke, izgledaju mi kao neki paralelni svemir u kojem smo tada bili prisiljeni živjeti. Ne stvara mi dobre emocije, ali neka stoji kao podsjetnik da nikad ne možemo znati što nas čeka „iza ugla“. Kao što ne znaš iza kojeg ugla na ulici ću ja okinuti neku fotografiju.
Volim jako tu uličnu fotografiju, na društvenim mrežama pratim razne ulične fotografije, zato što one otkrivaju najviše o ljudima, kulturi, o gradu, životu u gradu, emocijama, raznim ljudskim pričama, hijerarhijama, raznolikostima. Dovoljno je samo sjesti sa strane na neku klupicu ili zidić i udisati ulicu. To me najviše odmara i puni nekom čudesnom energijom. Tako me gotovo svaki vikend možete pronaći na našem Hreliću. Čak i ne hvatam tada toliko neke kadrove kamerom, odem se tamo opustiti, čuti sve te priče, vidjeti sve te ljude, jer smatram da su upravo na tom mjestu ljudi koji čine naše društvo, od kojih sam ja na neki način htjela/ne htjela odvojena, jer živim u svom malom balončiću, okružena svojim najbližim prijateljima.
I nakon takve jedne nedjeljno-hrelićke terapije, budem jako zahvalna na svemu što živim i što imam. Stoga u svaki grad u koji odem na nekom putovanju, uvijek pratim te neke rubne situacije/lokacije, one me pune na neki neobjašnjiv način. Veselim se i ovo ljeto ponovno posjetiti benkovački sajam, to morate doživjeti. A jako me veseli planiranje za odlazak na putovanje u Napulj, te Maroko krajem godine, gdje jedva čekam proći ulicama svojom kamerom.
Otkud ilustracija kao način izražavanja? Kako ste se ti i autorica Nada Kaurin Knežević povezale i kako surađujete?
Ilustracija i crtanje su još jedan od mojih (ja ih tako zovem) „profućkanih“ talenata. Oduvijek sam nešto crtala. Nada i ja smo se upoznale preko njenog supruga koji je tada bio moj radni kolega, a danas jako drag prijatelj. Nekako smo se odmah našle u pogledima na umjetnost, ali i život. Poslala mi je rukopis prve knjige i kako sam ga pročitala tako su u mojoj glavi nailazile ilustracije, nekako su moje linije pratile njene riječi. Tada sam joj sama predložila da joj ilustriram knjigu. Nakon što je knjiga izašla, prirodno je došla i ideja za istoimenu izložbu Linije;riječi. U istoj su izložene ilustracije i odabrane stranice iz knjige u koje je Nada dodatno intervenirala zatamnjujući dijelove teksta i tako kreirajući iz proznog teksta pjesmu slobodnog stiha.
I ona i ja vjerujemo u proces rada na sebi, tako je i ta izložba s intervencijama u već zaokruženo djelo, za nas otvorila pitanje da li je djelo ikad potpuno završeno ili je uvijek u svojevrsnom procesu kao i mi sami. Kad sam konceptualizirala ovu moju zadnju izložbu, opet smo se prepustile procesu, poslala sam Nadi fotografije i pustila ju da napiše crtice koje će ih pratiti onako kako ih ona osjeća. Čim sam pročitala tekstove osjećala sam se kao da sam ih sama vrtila u sebi dok sam promatrala fotografije. Među nama je uvijek taj neki moment međusobnog ispreplitanja, a opet potpune slobode za vlastitu ekspresiju. Tandem. Nada upravo piše drugi rukopis i odmah mi je poslala dva poglavlja gdje smo opet bez puno objašnjavanja pronašle mjesto za moje ilustracije koje će pratiti poglavlja romana tako da sad čitam i crtam u nekom našem novom zajednickom procesu.
Kako ti je danas bilo na poslu i jesi li “snimila” koju fotografiju?
Budući da trenutno radim u marketingu jedne informatičke firme na rubnom dijelu grada, potrebno mi je za dovesti se kući oko 45 minuta po neviđenoj gužvi, maltene kao da u NY živimo i radimo. Tako da u tim momentima u autu vrijeme najčešće provodim tako da si pustim omiljene liste sa Spotify-a ili pustim neke podcaste, tako se najbolje opuštam nakon napornog radnog dana i prebacujem u ulogu majke. Voljela bih da imamo podzemnu, tamo bi vjerujem putem kuća – posao – kuća lovila lude kadrove. Ovako se zadovoljavam prateći sve te tužne, iscrpljene, izmoždene, živčane, razdražljive ljudske face u autima, dok glasno u autu pojačavam muziku i palim cigaretu, pripremajući se na lektiru i razne izvannastavne aktivnosti svoga sina.
