Zar je zaista tako subverzivno reći: “Ne sviđa mi se”? U eri hiperpovezanosti i neprestanog bombardiranja kulturnim proizvodima, od pop ikona do avangardnih umjetnika, čini se da postoji nepisano pravilo: ili si unutra, ili si autsajder. Ili aplaudiraš, ili si označen kao hejter. No zašto bi neslaganje s dominantnom strujom automatski značilo neprijateljstvo? Zašto bi slobodna kritika kulture trebala biti ušutkana pod etiketom zlobe ili nerazumijevanja?

Zamislite trenutak kada se svjetla reflektora upale na novu turneju pop zvijezde. Fanfare odjekuju, društvene mreže gore od hvalospjeva. No, ispod te površine sjaja, netko primjećuje polovične koreografije, scenografiju koja podsjeća na jeftinu kopiju i izvedbu bez iskrenog žara. Izreći to naglas postaje čin hrabrosti, gotovo hereze. Odmah slijedi salva optužbi i groznih, vrijeđajućih komentara, puno goreg tona i boje, nego onoga – “ne sviđa mi se jer…” Kao da je svaka kritika nužno motivirana zlom namjerom, a ne možda razočaranjem ili željom za boljim.

Uzmimo na primjer, Katy Perry, koja je suočena s valom kritika na račun svoje posljednje turneje, reagirala iz pozicije ranjivosti, govoreći o vlastitom radu na sebi i projicirajući bol “online svijeta” na one koji kritiziraju. Njezina izjava, iako naizgled pomirljiva, ipak one koji izražavaju neslaganje svrstava u kategoriju “unhinged and unhealed” – nestabilnih i nezacijeljenih. Zar je svaka kritika zaista samo projekcija unutarnjih demona kritičara? Zar ne postoji mogućnost da je umjetničko ili zabavno djelo ono koje nije doseglo očekivanja, onokoje je – razočaralo, koje je npotpuno i božemesačuvaj jednostavno – loše?

Hejter

U pop kulturi, riječ hejter postala je štit oko idola. Ne voliš novi album Charli XCX? Ti si hejter. Smatraš da je gluma Harryja Stylesa nedovoljno uvjerljiva? Spremi se na lavinu uvreda njegovih obožavatelja, a nerijetko i javno prozivanje od strane bliskih mu osoba. Čak i kada se radi o ozbiljnim političkim pitanjima, poput sudjelovanja Izraela na Euroviziji, kritičari bivaju etiketirani kao hejteri u pokušaju da se umanji legitimna zabrinutost.

Ovaj antikritički sentiment, nerijetko potpirivan od samih zvijezda, opasno sužava prostor za dijalog. Slavne osobe nose majice s natpisima “A Statue Has Never Been Set Up in Honour of a Critic” (što je isto, nota bene, kriva interpretacija; radi se o originalnoj izjavi Jeana Sibeliusa, finskog skladatelja i ona glasi: “Pay no attention to what the critics say… Remember, a statue has never been set up in honor of a critic!” i bila je upućena profesionalnim glazbenim kritičarima 1. polovice 20. stoljeća, koje je prezirao) kao da je kritika besmislena i nevažna. No, povijest umjetnosti prepuna je primjera gdje je upravo oštra kritika potaknula autore na rast i razvoj. Sjetimo se samo kako je Dua Lipa, nakon što je njezina plesna izvedba postala viralni meme, ne samo razvila deblju kožu, već i intenzivno radila na svojim plesnim vještinama, pripisujući dio zasluga upravo “online nasilnicima” koji su je motivirali da bude bolja.

Naravno, nije svaka kritika konstruktivna. Internet je plodno tlo za mizoginiju i besmisleno vrijeđanje, posebno usmjereno prema ženama na javnoj sceni. No, odbaciti svaku kritiku kao “mržnju” znači ignorirati vitalni evolucijski proces za svakog kreativca. Ako umjetnici odbijaju angažirati se s kritikom – bilo da bi poslušali povratne informacije ili inatljivo ostali pri svom – ne bi se trebali čuditi praznim sjedalima na svojim turnejama. Publika ima svoj način da “progovori” – posebno svojim novčanikom i svojom pažnjom.

Backlash

“Backlash” je fenomen kojeg su se posljednjih godina “uhvatili” mnogi teoretičari, kulturolozi, sociolozi, analitičari popularne kulture. Svi se boje “backlasha”. No što je to, što on zapravo znači i koliko je strašan? I gdje se u njegovoj sferi i aktivnosti, posebno na društvenim mrežama, nalaze žene izvođačice i zabavljačice? Ispisano je više članaka i intervjua, htjela bih skrenuti pozornost na nekoliko nautora koji su se ovim fenomenom aktivno bavili u svome radu.

Autorica, američka novinarka, Susan Faludi u svojoj briljantnoj analizi “Backlash” secira mehanizme kojima se potkopavaju ženski zahtjevi za ravnopravnošću, često pod krinkom neutralnosti i “objektivne zabrinutosti”. Ironično, retorika antifeminističkog pokreta nerijetko zrcali jezik ljevičarskih oslobodilačkih pokreta, pokušavajući se predstaviti kao borba za “prava potlačenih”. Ovaj fenomen preoblikovanja jezika kritike prisutan je i u drugim sferama kulture. Profesorica na University of Pennsylvania Salamishah Tillet primjećuje u svojim tekstovima kako se čini da Faludi u svojoj analizi “backlasha” ne adresira iskustva crnkinja, kao da je reakcija na feminizam isključivo vezana za dobitke bijelih žena. Novinar i urednik Adam Serwer ističe kako antifeminističke ideje i danas žive, pronalazeći publiku za argumente da feminizam “šteti ženama” i da “muškarcima oduzima previše izbora”. Ova retorika o “kastraciji muškaraca” i “demoralizaciji žena” opasno je bliska tezi Daniela Patricka Moynihana o crnim majkama kao “matrijarhima” koji “kastriraju” crne muškarce, zanemarujući strukturalne probleme rasizma i segregacije. Nadalje; sociologinja i autorica Tressie McMillan Cottom upozorava na komodifikaciju feminizma, gdje se čak i akademske feministkinje upuštaju u tržišnu utakmicu, nerijetko podrivajući vlastiti kritički kredibilitet. Postavlja se pitanje je li ovaj fenomen izoliran ili je dio šireg trenda? Pristup koji Faludi ima u intervjuiranju svojih “protivnika” otkriva njihovu paradoksalnu gostoljubivost unatoč neprijateljstvu prema feminizmu, što, moram priznati, kod mene izaziva posebnu iritaciju, blago rečeno.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Beyoncé (@beyonce)

Također, Serwer primjećuje kako se antifeministička retorika neprestano reciklira, pronalazeći nove oblike za svaku generaciju. Usporedba s antirasističkim diskursom je poučna: čak i oni koji su rasisti, rijetko će to javno priznati, koristeći fraze poput “Nisam rasist, ali…”. Izgleda da to “ali” nađe načina da se “vrati” u diskurs. Slično, malo tko će otvoreno reći da žene trebaju imati manje prava, ali se zato feminizam može komodificirati i preoblikovati kako bi značio nešto sasvim drugo. Tillet problematizira komercijalizaciju feminizma kroz primjere poput Beyoncéinog performansa s riječju “feminist” ispred nje, pitajući se može li masovni pokret izbjeći masovnost i može li užitak u pokretu izbjeći prodaju tog užitka kao samog pokreta.

Faludi upozorava na opasnost spajanja masovnog pokreta i komodifikacije, postavljajući pitanje što to zapravo znači za feminizam i kapitalizam? Serwer pak smatra da svaki pokret treba element koji njegove ideje čini “zabavnima” za širenje, te da čak i komercijalni feminizam, poput onog koji promovira Beyoncé, može doprinijeti pokretu na svoj način. Na kraju Tillet zapravo prilično mudro zaključuje u svojim izlaganjima da je budućnost vjerojatno “messy” verzija feminizma s kojom moramo živjeti (koliko god nam to bilo mrsko).

Što kada je idol – precijenjen?

A što je s onom drugom stranom medalje, onima koji su toliko obožavani da se svaka kritika dočekuje s bijesom? Uzmimo za primjer Taylor Swift, globalnu glazbenu ikonu s milijunima obožavatelja. Jedan hrabar glas (ponavljan kao jeka kroz showbusiness članke i društvene medije) usudio se nazvati je precijenjenom, ne kao glazbenu genijalku, feminističku ikonu ili žrtvu, već kao proračunatu, manipulativnu zvijezdu koja je svoju karijeru izgradila na kontroverzama i osrednjosti.

Koji su ovjde argumenti? Navodno dosadna i repetitivna glazba, recikliranje istih tema o bivšim dečkima i svađama sa slavnima, površni tekstovi puni besmislenih metafora. Zatim, optužbe za manipuliranje kontroverzama radi promocije, od sukoba s Kanye Westom do optužbi za plagijat i kulturnu aproprijaciju. Konačno, kritika njezinog navodno lažnog i kontradiktornog imidža feministkinje koja iskorištava borbe marginaliziranih skupina za vlastitu korist, te “role modela” koji postavlja loš primjer mladima. Čak je i njezin potez s Ticketmasterovim “Verified Fan” programom, koji je navodno trebao spriječiti preprodavače karata, viđen kao pohlepan potez koji je favorizirao bogate obožavatelje.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Taylor Swift (@taylorswift)

Idoli i kritika

Ovakva oštra kritika, iako može zvučati radikalno, otvara važno pitanje: zašto bismo trebali nekritički prihvaćati svoje idole? Zar njihova popularnost automatski znači i kvalitetu ili besprijekornost? Zar ne bi upravo prema onima koji imaju najveći utjecaj na mase trebali biti najkritičniji? Jer, njihove poruke i postupci oblikuju percepciju čitavih generacija.

“Ako ne možeš reći ništa lijepo, nemoj reći ništa uopće” možda vrijedi za školsko dvorište, ali u svijetu kulture, dijalog – čak i onaj oštar – je ono što potiče rast i razvoj. Publika ima pravo artikulirati svoje neslaganje, svoje razočaranje i svoju želju za boljim. Umjetnici, s druge strane, imaju priliku poslušati, odgovoriti ili ostati pri svom. No, ušutkavanje kritike etiketama “mržnje” stvara opasnu kulturnu klimu u kojoj mediokritet cvjeta, a inovacija i iskrenost bivaju ugušeni pod pritiskom nekritičkog obožavanja.

Stoga, sljedeći put kada osjetite potrebu kritizirati dominantnu kulturnu struju, sjetite se da vaše mišljenje ima vrijednost. Ne morate šutjeti. Slobodna kritika nije znak zlobe, već potencijal za rast, dijalog i bolju kulturu za sve nas. Jer, u konačnici, prava ljubav prema umjetnosti ne znači nekritičko prihvaćanje svega što nam se servira, već aktivno sudjelovanje u njezinu oblikovanju.

Fotografija: Stephen Mease (Tylor Swift koncert)

#fenomen tema #showbusiness #suvremena umjetnost