Ovaj razgovor s Kristianom Novakom vraća mi sjećanja na početak ljeta, na lipanj, kad su nesnosne vrućine tek imale zavladati dugim danima, komarci noćima, kupaći plažama, a filmaši i filmovi Lopudom. Okupila je Tilda Bogodanović na tom komadiću raja fenomenalni kružok čiji sam imala sreće biti dio
Uz romantične noćne projekcije sjajnih filmova, iznimna masterclass predavanja te kroz neformalna druženja i hedonistička blagovanja, obogatila sam se novim poznanstvima. Do tada sam Kristiana znala kao autora višestruko nagrađivanih romana koji kroz intervjue i na gostovanjima odaje dojam ležernog i otvorenog Međimurca, a kroz njegove likove i njihove glumačke interpretacije naslućivala se širina emocija i projekcija suvremenog hrvatskog pisca. Nakon Lopuda, sa zadovoljstvom vam mogu približiti Kristiana kao cool frajera, kolegu profesora i supatnika u pisanju.
Odlučio si objaviti knjigu onog trenutka kad su ti rekli da za to nisi dovoljno dobar. Je li tvrdoglavost, inat oslobodio kreativu i samopouzdanje?
Za to bi trebala malo dublja psihoanaliza, na koju još nisam spreman. No činjenica jest da me u životu prate neki paradoksi. U osnovnoj školi učitelj tjelesnog inzistirao je na nogometu, no ja nisam bio dobar s loptom i jedva sam navlačio četvorku, a kasnije sam bio reprezentativac u karateu. Na hrvatskom su mi često znali reći da mi sastavci ne valjaju, a evo…
Jesi li sumnjao zbog toga u sebe? Mogu li kritike potopiti potrebu talenta da ispliva? Čovjek ima taj neki osjećaj, ali ga propituje. Jesam li realan u svom viđenju sebe? Kao klinac sam mislio da sam dobar storyteller, stalno sam izmišljao priče i nastavke filmova koje sam volio, ali nadležne obrazovne institucije to nisu potvrđivale.
Zato si imao sestru koja je tvojim krilima davala vjetra. No nećemo ju ljutiti i puno spominjati.
Ona me motivirala, pričala mi priče, kupovala knjige.
U kojem si trenutku shvatio da imaš pravu priču i da ćeš ju ispisati? Je li to uključivalo borbu sa samim sobom? Kadikad si utvaram da bih se mogla raspisati, ali kao da se priča u meni još uvijek nećka oko toga da bude ispričana.
Potpuno te razumijem. Već sad znam da ću kad krenem pisati sljedeću priču, odnosno roman, a treba mi jedno četiri do pet godina da ga napišem, imati osjećaj da ni jezik ne znam, kao da ga moram ponovno naučiti. Potpuno sam bespomoćan pred praznim papirom i 80 posto vremena neki mi glas u glavi ponavlja: “Ti ovo nikad nećeš završiti; imaš s ovim tekstom toliko problema, toliko neriješenih situacija…” i prva verzija bude čisti užas. Mogu ti pokazati folder s prvim verzijama koje povremeno pogledam da se prisjetim kakav bezveznjaković mogu biti. Ali tu je i drugi glas, svijest o tome da ako probijem “otpor” uma, izdržim do kraja i budem dovoljno dugo uz tekst, prvi će glas odustati i ušutjeti. Za razliku od tebe, znam da imam dobru priču i čak ju ne moram vidjeti u cijelosti, već samo poneku situaciju. Moja je borba u tome da priču ne uništim svojim lošim pisanjem pokušavajući imitirati nekog meni dragog spisatelja ili spisateljicu. Čini mi se kao da čujem njihov glas, a trebam autentični glas za svoju priču.
Ja tražim priču, a ako ju i nađem, tek me onda čeka potraga za autentičnim glasom. Dodatni problem.
Pravi je glas kad postaneš samo medij. Bojim se da ne uništim priču pokušajima barokne rečenice, ni zanja opisa… Svaka priča treba svoj ritam, leksik itd. Čekaj, ti kad kreneš misliš da nemaš priču?
Pa da. Dobra sam u kratkoj formi, fokusiranija i uspijevam zaokružiti smisao bez cifranja. Opsjeda me misao da je moje piskaranje besmisleno, da je sve već rečeno i koga uopće zanima što bih još i ja imala za ispričati? Tko uopće još čita?
Da te odmah razuvjerim – ljudi još uvijek čitaju. Ni ja ne nudim ništa novo, nego ljubav i smrt, sve isto o čemu se pisalo i pjevalo još od vremena prije Krista. Antička je tragedija uvijek aktualna: odnos čovjeka pravednika prema zajednici koja ga odbacuje, odnos braće koja se bore za naklonost oca, ljubav, smrt. Sve su to arhetipske priče koje su bile jednako važne praljudima, kao što će biti za 10 000 godina ljudima koji će letjeti robo-taksijima. Nikada to ne može biti trivijalno ako se dotakneš onog u dubini i doneseš svoju iskrenu ljudsku priču. Ljudi se za to vežu. Martina, znači, još jedna priča o izdaji, još jedna priča o ljubavi, sretnoj ili nesretnoj, uvijek će biti zanimljiva ako doneseš svoju autentičnost. Svatko od nas jedinstveno je kompetentan ispričati svoju priču. Tko može bolje od tebe ispričati priču o manekenki iz Gajnica koja je diplomirala teologiju?
Nisam baš spremna na autobiografske priče.
Pa OK, neka bude Marina iz Dubrave! Kad se uhvatim pisanja, konstantno mislim da radim najveću pogrešku u životu, da si pucam u nogu i da ću uništiti sve što sam dotad napravio. Pitaj moju ženu! Ipak, potreba da tu priču izbacim van jača je i uglavnom se ostvari onaj jedan posto šanse da sve bude dobro. Ljudi su voajeri, traže krv i ono osobno, intimno, no ti kao spisatelj znaš svoj odmak od priče i znaš da je puno toga fikcija, premda je temeljena na istinitim događajima. Samo moraš zauzeti stav: ako vas to zanima, pročitajte, ali me nemojte pitati kakve sve to ima veze s mojim životom. Sad sljedeće pitanje, jesi li frustrirana zbog ideja koje ti se roje u glavi? Je li ti bed što ne pišeš?
Nije mi bed jer evo piskaram… Veseli me što ovako pričam s ljudima u raznim područjima pametnijima od sebe, koji imaju što za reći i prenosim vaše priče. Prenesi nam malo osjećaj koji imaš kada ti izdavač javi da si rasprodan, da publika traži još, a kritika blagoslovi tvoju književnost.
Jedan je dio vanjski uspjeh, odnosno zadovoljstvo čitatelja, prodane knjige, nagrade, a drugo je unutarnji uspjeh koji znači da si svjestan kako si napisao točno onakvu knjigu kakvu si htio. Potonje se nikad nije dogodilo, a knjigu vidim kao najmanje lošu verziju koju sam uspio napisati, a ne ona savršenu koju zamislim. Uspjeh se, pak, ne događa preko noći. Kad je izašla “Črna mati zemla”, tjednima se nije događalo ništa pa smo urednik i ja zaključili da vjerojatno zbog dijalekta i no name autora priča neće zainteresirati ljude, ali ušutkale su nas dobre kritike koje su napisali Jagna Pogačnik i Denis Derk. Potom su te dobre kritike ponovili i na televiziji, govoreći o knjizi kao da je remek-djelo.
Emisija “Knjiga ili život”, i mislim da sam tu epizodu gledala.
Da. I ja sam gledao i mislio: “Što se ovdje događa?”.
“Nisam nikoga potplatio, tko su ovi ljudi i zašto ovo govore?”
I zašto su dobri prema meni?! Potom sam ušao u finale za nagradu Kiklop koju nisam osvojio, no osvojio sam nagradu Tportala za najbolji hrvatski roman i sve je krenulo.
A i dalje za svaku novu knjigu misliš da je “totalno smeće”, crni Kristiane?
Da, a uz to je, primjerice, zadnja knjiga na svijet dolazila u potpunom kaosu. Prvo je kasnila iz tiskare jer nije bilo dovoljno papira, a kad je konačno otisnuto prvo izdanje, rasprodano je u dva tjedna. Slijedio je Interliber, a mi nismo više imali knjiga. Hitno se radi dotisak i ta se količina u prva dva dana sajma rasprodala. Ludilo!
Pa ste tiskali i dalje te i tu količinu rasprodali u tjedan dana nakon sajma. Raduje me tvoj uspjeh, raduje me da ipak postoji žeđ za čitanjem, i to domaćih autora, a posebno mi je cool što je publiku osvojio međimurski dijalekt.
Zanimljivo je kako su ljudi lijepo prihvatili kajkavštinu. Logično je da zapadna Hrvatska najbolje reagira na “kaj”, a da će šire od toga biti, tu i tamo, mazohističkih čitatelja koji se žele pohrvati s kajkavštinom, o dogodilo se upravo suprotno. Najviše me zovu u Istru i Dalmaciju. Usudio bih se reći da sam najbolji prijam doživio u Dubrovniku, gdje je na predstavljanje došlo 200 Dubrovčana i većina je već pročitala knjigu. Pogledamo li preko granice, u Srbiji knjige idu jako dobro. Moje prve dvije, “Črna mati zemla” i “Ciganin, ali najljepši” tamo su izdane bez ikakve intervencije. Ne samo da nije bilo prijevoda nego kajkavski nisam ni ublažavao. Zadnju knjigu sam ipak odlučio malo ublažiti za to tržište jer ni domaćim ju nije lako čitati. Urednica je jedva pristala na to, ali mislim da je ispalo dobro.
Bi li sada, da otvoriš folder bilo koje od svojih knjiga, nešto mijenjao, dorađivao i prepravljao? Kako odlučiš da je roman gotov, da ništa više ne treba dodati ili oduzeti?
Teško je to, uvijek bih mogao nešto mijenjati. Zato, recimo, ne volim kad na književnim večerima traže da pročitam neki ulomak pa dok čitam, naiđem na rečenicu koja mi prisjedne i sam sebi u mislima kažem: “Idiote, zašto ovo nisi vidio i na vrijeme ispravio?”. Gle, ja ti dugo radim sam jer cijenim vrijeme svog dragog urednika Krune Lokotara, koji istovremeno radi puno stvari. Znači, radim na tekstu toliko dugo koliko si sam znam pomoći, a kad više ne znam, a znam da tekst nije dovoljno dobar, idem uredniku. Zajedno radimo još barem dva-tri mjeseca dok ne završimo knjigu koja može ići van. Nikad nisam potpuno zadovoljan, ali je dobra knjiga i neću je se sramiti jer znam da sam u nju uložio zadnji atom snage i sve ono što jesam. Perfekcionizam je loš gospodar.
Kazalištarci su odmah prepoznali vrijednost tvojih priča. Godine 2017. imao si dvije premijere, “Črne mati zemle”, koja je u ZKM-u i danas jedna od najvažnijih i najnagrađivanijih predstava, te “Ciganina, ali najljepšeg”, koji u zagrebačkom HNK-u punih sedam godina oduševljava gledatelje.
Obje predstave još uvijek igraju. U ZKM-u nas čeka 100. izvedba, a predstava je svaki put rasprodana. Dora Ruždjak Podolski kontaktirala me čim je pročitala knjigu, ne znajući u tom trenutku kako ju uopće adaptirati. Pitala me želim li raditi dramaturgiju, na čemu sam se zahvalio i spremno odbio, a ona je odahnula. Ne znam pisati za kazalište, a Tomislav Zajec je to sjajno adaptirao, napravio je novo umjetničko djelo. I glumci su genijalni, i to na kajkavskom.
Nisi dolazio ni na probe, tek na jednu od posljednjih koja te rasplakala.
A da. Htio sam objektivno pogledati zadnju probu da Dori i Tomislavu kažem što mislim, no već u prvom dijelu predstave, u dijelu kad se priča prebacuje u prošlost gdje je pogreb oca… Ajoj! Nisam očekivao da će me toliko dotaknuti. Dirnuli su me svojim pristupom, ansambl je divan.
Slično je bilo i s “Ciganinom”?
Da. Godine 2016. izašao je “Ciganin” i na zagrebačko predstavljanje Ivica Buljan došao je s Ninom Violić, koju mi je pri upoznavanju pred stavio kao Milenu. Vjerovala ili ne, nju sam kao Milenu i zamišljao. Ona je taj tip žene: jaka, amazonka, ali ranjiva, puna empatije.
Knjige žive svoje živote, kao djeca kad odrastu. Doći će i u obliku filma i serije?
Danijel Pek i Katarina Prpić iz produkcijske kuće Antitalent prišli su mi da me prouče i vide kakav sam lik jer nisu željeli nekoga tko će ih maltretirati pa da napravimo film. Otkupili su prava na “Ciganina” i “Črnu mati”, koja je još uvijek u procesu da postane cjelovečernji film. Situacija se super razvija, ali ne smijem odavati… A “Ciganin” je u još boljoj fazi, dobili smo razvoj produkcije i mogu reći da je jako zanimljivo raspisan kao mini serija od osam nastavaka. Pokriva radnju cijelog romana, međutim, na zanimljiv i logičan način otvara mogućnost druge sezone.
Jesi li barem malčice posesivan ili ljubomoran?
Ne, nego sam sretan. Ako naprave genijalnu predstavu, to je zbog mog genijalnog predloška, a ako predstava bude loša, drugi su krivi. U kazalištu vele: “Najgori autor je živ autor.” Imaju iskustva s autorima romana ili dramaturgije koji na probama sjede u prvom redu i paze kako će se izgovarati njihove savršene rečenice.
Profesore Novak, jesu li tvoji studenti pročitali sve tvoje knjige? Jesi li kao bijeli muškarac na poziciji moći iskoristio priliku i natjerao ih da te čitaju?
Ne! Ti znaš da sam ja na Filozofskom na germanistici i tamo to ne prolazi. Svoju književnost ostavljam pred vratima fakulteta. Nikad nisam i ne bih studentima spominjao svoje knjige.
Meni bi bilo iznimno drago i smatrala bih privilegijom to da si mi profesor, da tvoja spisateljska kreativnost na neki način bude utkana u predavanja.
Znaš da predajem neke od najdosadnijih kolegija na faksu. Predavao sam morfologiju, sada predajem sintaksu, dakle jezičnu grupu predmeta. Doktorirao sam lingvistiku, ne književnost. U nastavu ubacujem metode storytellinga, zanimljive primjere. Pokušavam biti kreativan kao da pišem pa studenti na taj način dobiju taj dio od mene. Znaju oni tko sam ja izvan faksa, ali dok ne polože ispit, nema razgovora o književnosti jer bi to bilo na više razina krivo. Kad polože ispit, znaju mi doći s knjigama da im napišem posvetu, a neki od njih i sami pišu pa donesu svoj rukopis. Rado pročitam pa diskutiramo o književnosti. Osjetim da su ponosni, što mi je jako drago.
Profesor si od 2005., generacije se mijenjaju. Što primjećuješ?
Velike razlike. Mi smo analogna generacija profesora koja predaje digitalnoj generaciji studenata, tako da učimo jedni od drugih. Primjerice, s prevoditeljima danas radimo uz pomoć umjetne inteligencije. Stari način prevođenja s desetak rječnika više ne postoji. Studenti već za vrijeme studija počinju komercijalno prevoditi, pri čemu koriste sve moderne alate pa im i za kolokvije kažem neka ponesu laptope, tablete, mobitele – sve što i doma koriste. Naravno, ne pouzdajemo se u online prevoditelje, ali si mogu pripomoći. Kod mladih primjećujem dosta inertnosti. Njima je sve dostupno na dva klika, a tako pristupaju i realnom životu, očekujući da im se sve servira.
Mi smo hodočastili po knjižnicama, kopali po katalozima, iščitavali obveznu i fakultativnu literaturu, vadili podatke, pisali bilješke, skripte. Morali smo biti samostalni, snalažljivi i dosta raditi.
Nema toga više, ali ja i dalje od njih tražim više. Njemačku sintaksu ne možeš napraviti u prezentaciji, moraš imati znanje, znati uspoređivati tu sintaksu s hrvatskom. Mora biti malo strogoće, ali taman toliko da nema straha, da uđu u komunikaciju sa sadržajem i da transfer znanja bude ugodno iskustvo.
Kako stižeš sve?
Sve teže. Smanjuje se vrijeme koje mogu posvetiti koncentriranom radu. Primjerice, u tridesetima, kad sam pisao doktorat, mogao sam koncentrirano raditi po 10-12 sati dnevno, a danas svega tri, tri i pol, ostalo su mehaničke stvari. Osjećaj iscrpljivanja sve je prisutniji, ponekad kao da kopnim.
Tako je to s umjetnicima, morate biti pomalo napaćeni da biste stvarali…
Imam troje djece, ne trebam književnost da bih bio napaćen!
Smišljaš li za njih neke posebne priče?
Smišljam, da, ali i oni smišljaju svoje priče. Jako su kreativni i jako nam je lijepo.
Tko je osoba kojoj prvoj daješ tekst na čitanje?
Moja sestra. Evo, opet ju spominjem iako ona to ne voli. Što da joj radim, kad mi je jako važna u životu?! Naučila me čitati i cijeli mi je život u tom smislu ostala autoritet. Nije pristrana, niti je nježna u kritici. Za zadnji roman rekla mi je da joj se uopće ne sviđa. Pitao sam ju za savjet, što da radim, što da mijenjam, a ona mi je ležerno odgovorila: “Teško da to možeš spasiti tako da se meni svidi.” Inače mi je velika podrška i istinski se veseli svakom mom uspjehu.
Ona je ideal “savršenog” čitatelja kojeg se nastoji zadovoljiti.
Moguće! Ovo je terapija, a ne intervju. Što si ti po horoskopu?
Škorpion. Ti?
Bik, sa Škorpionom u podznaku. Možda zato imamo neke zanimljive podudarnosti…
Pa hvala! Jesi li onda, poput mene, pomalo literarni snob? Premalo je vremena koje mogu posvetiti čitanju pa ga ne želim tratiti. Biram autore koji riječima pomiču emocije, misli, pa i horizonte.
Na to gledam slično kao i na fi lmove. Sedmi nastavak sage o nekom super junaku može biti sjajno i skupo napravljen, ali na razini storytellinga je trash žanra. Ali ima publiku, a i sam sam ponekad dio te publike. S klincima sve to gledam. Nije sve baš toliko bezveze, isto kao što i sva visoka književnost nije super. Dogodi se da jedva dočekam dočepati se knjige koju mi preporuče neki cool ljudi kojima vjerujem ili kritičari, dođem do 30. stranice i vidim da to nije za mene. “Uliksa” sam desetak puta počinjao čitati, ali ne ide. Znam da je to vrhunsko književno djelo, ali ne za mene.
Isto! Više sam nam puta davala šanse, ali nismo jedno za drugo. Možda jednoga dana…
Možda jednoga dana.
Za kraj, preporuči nam koga i što čitati, daj neki naslov…
Ima nekoliko naslova koji su me oborili s nogu. “Ljudski rod” Rutgera Bregmana publicistika je koja bi, vjerujem, svakoga mogla zainteresirati. Zanimljiva knjiga s jako zanimljivim znanstvenim dokazima, a propituje nas ljude – jesmo li rođeni zli pa nas zakoni, hijerarhija i država dovedu u red, ili smo rođeni kao altruistična bića, duboko svjesna da suradnjom mogu preživjeti. Autor ne docira, lijepo probijajući predrasude. Od književnosti birajte domaće autore: Lidiju Deduš, koja je napisala zabavnu i duhovitu knjigu “Ja se zovem Lidija Deduš”, Teu Tulić, koja je ove godine osvojila nagradu Tportala za najbolji hrvatski roman za “Strvinari starog svijeta”, potom Igora Beleša i “Listanje kupusa”; upravo je izašao novi Zoran Žmirić, moj dragi prijatelj – ali i Miljenka Jergovća, Marinu Vujčić…
Profesore, hvala.
Foto: Zoran Marinović
