Kako ulazimo u prvi mjesec nove godine, više-manje svi znamo što to znači – određujemo si milijun novih odluka, obećanja i promjena. Ipak, dok smo skloni takve “velike” odluke obznaniti na sva zvona (recimo na društvenim mrežama), čini se da smo na one “obične” dane svi postali malo tiši, više samozatajni, možda čak i nekako pasivniji, što dokazuje sve češće spominjanje pojmova kao što su quiet quitting, quiet firing i quiet dumping. Postali su sve učestaliji dio svakodnevice, ako ne kod nas samih, onda zasigurno kod nekog od naših bližnjih. I to se dogodilo upravo tako da nismo ni primijetili – tiho. No možda je vrijeme malo glasnije popričati o njima
Pojam quiet quittinga već se dosta spominjao, no ono o čemu se još uvijek debatira jest razlog zašto do njega sve češće dolazi. Je li to produkt lijenosti zaposlenika, ili je to posljedica nezadovoljstva poslom? Pravnica Ana Tomašić zaposlena je dugi niz godina kao direktorica HR-a jedne velike međunarodne kompanije i smatra sljedeće: “Zapravo je riječ o očajničkom pokušaju zaposlenika da pod svaku cijenu vrate svoj work-life balans u normalu. Ovdje govorimo o sasvim normalnoj i ljudskoj reakciji zaposlenika na gotovo svakodnevne napadaje kompanija/poslodavaca na njihovo privatno vrijeme (a sve u svrhu pogrešnog promoviranja nekih company culture i team building aktivnosti) gdje se zaposlenike dovodi u poziciju kad više nije dovoljno da obavljaju poslove svog radnog mjesta u uredovno radno vrijeme, već se od njih traži da se dokažu kao lojalni zaposlenici tako da rade prekovremene, da se u svoje privatno vrijeme posvete kompanijskim aktivnostima, odgovaraju na poslovne telefonske pozive i mailove, da moraju konstantno napredovati u svojoj karijeri jer će inače nazadovati, da se moraju uklopiti u takvu kulturu jer inače neće biti fit za kompaniju.“ Osobe koje se smatraju da quiet quittaju najčešće odrađuju upravo ono što je doista u opisu njihova posla, ni manje ni više. Ne žele otići s tog radnog mjesta, ali nemaju ni dobro ostvarenu radnu etiku. Naravno, s obzirom na surovu kapitalističku stvarnost u kojoj živimo, to poslodavcima ne može biti dovoljno. Nekoć, kad su ljudi provodili cijeli radni vijek na jednom radnom mjestu i sve drugo činilo im se nezamislivo, takva predanost poslu možda i jest bila moguća. Danas nove generacije ne grade živote oko posla, grade ih oko iskustava. Znaju kako ne žive da bi radili, već rade da bi živjeli. Upravo su nepovezanost radnika i poslodavca, osjećaj radnika da poslodavcu nije važan i gubitak smisla u poslu koji obavljamo glavni okidači za zaokret ka quiet quittingu.
Godine nezdrave korporativne kulture dolaze na naplatu te se radnici tome sve više odupiru upravo na način da više ne žele svoje privatno vrijeme poklanjati poslu. “Takvi pritisci sami po sebi uzrokuju enormne frustracije, burnout i bolesti, tako da ako je quiet quitting odgovor zaposlenika na negativne posljedice lošeg rukovođenja i građenja kompanijskih kultura – s aspekta zaposlenika – onda je to najbolja i najzdravija stvar za njih, ali se u konačnici može loše odraziti na njihov privatan život, kao i znatno otežati obavljanje temeljnih zadataka njihovih radnih mjesta i u uredovno radno vrijeme“, smatra Ana. Možemo zaključiti da do quiet quittinga ne dolazi iz puke lijenosti (iako ponekad poslodavci smatraju drukčije), već je takvo ponašanje rezultat stresa, burnouta, potplaćenosti, zatrpanosti tuđim radnim zadacima ili jednostavno – posljedica lošeg menadžmenta.
S druge strane ne čudi što su poslodavci pribjegli sličnom alatu – quiet firingu. Otprilike se svodi na dvije strane iste medalje – kod quittinga je prisutan manjak entuzijazma za poslom, dok kod firinga zapravo poslodavci radnicima indirektno daju do znanja da ne računaju na njih ili da im (više) nisu potrebni. Gotovo ih tjeraju na to da sami daju otkaz tako da im sabotiraju promaknuća, ne pozivaju ih na relevantne sastanke, ne uključuju ih u projekte ili ih jednostavno – ignoriraju. No zanimljivo je da je poveznica među terminima quiet quitting i quiet firing upravo nezadovoljstvo radnika, koje je posljedica već navedenog lošeg menadžmenta. Naime, jedno američko istraživanje u razdoblju od 2020. godine do danas na uzorku od 13 000 radnika i 2800 menadžera uspjelo je pokazati da je quiet quitting puno manje prisutan u radnoj okolini gdje su menadžeri bili ocijenjeni visokom ocjenom od strane radnika. I doista, koliko je teško raditi u takvoj atmosferi rekla nam je sugovornica koja je željela ostati anonimna jer je još uvijek zaposlena kod poslodavca gdje doživljava quiet firing: “Osjećaš se kao da si tu, a nisi. Osjećaš se bezvrijedno, omalovažavano, necijenjeno. U sedam mjeseci rada nikad me nisu pohvalili, nikad me nisu stimulirali (druge jesu), čak me nikad nisu niti prozvali zbog pogrešaka (a bilo je i toga). Ono što se meni događa jest to da me ne mogu otpustiti samo tako jer nemaju pravne osnove, ali se itekako trude oko toga da odem sama. I to na način da ne biraju sredstva i nije ih briga, nimalo. Iz moje sadašnje perspektive i osobe koja je već duboko u ovom poslu, usudim se reći da je moto kompanije – što manje zadovoljnih zaposlenika, to bolje za nas, a najveći problem vidim upravo u loše posloženom višem menadžmentu.”
Kako onda riješiti problem učestalosti quiet quittinga i quiet firinga? Ana Tomašić smatra da postoji jednostavno rješenje, ali na izvedbi se mora raditi: “Komunikacija. Jedan bitan segment svakog normalnog i zdravog radnog odnosa. Zaposlenici trebaju na vrijeme komunicirati svoje nezadovoljstvo i ne otići u quiet mode pasivno, a kompanije i menadžeri moraju stvoriti prostor te poticati takvu otvorenu komunikaciju i graditi kulturu gdje nisu svi isti i gdje je u redu da pojedinac upravo zbog te svoje različitosti bude cijenjen. Kad ljudi osjete da ih netko cijeni, ne samo zbog posla koji obavljaju već i zbog njihovih različitih pogleda i otvorenosti oko toga, te kad se ne zadire u njihovo privatno vrijeme – opet će postati angažirani.“
Problem pasivnosti može se preslikati i na privatne odnose. Naime, čini se da su ljudi to počeli raditi i svojim partnerima i prijateljima. Tiho udaljavanje ili quiet dumping postalo je lakše nego suočiti se s problemima u vezi. Na taj način partneri izbjegavaju biti “krivci” za raspad veze i misle da pošteđuju drugu osobu od nanošenja boli jer ipak imaju još nekih osjećaja prema toj osobi. No ono što nemaju jest snaga da izraze želju za prekidom riječima, pa to čine djelima. Psiholozi pak smatraju da je takvo ponašanje izuzetno štetno, čak i štetnije od ghostanja, što smatra i psihologinja Jennice Vilhauer: “Strana koja je odlučila na taj način prekinuti odnos misli da takvim ponašanjem drugoj strani čini uslugu i udaljava je na nježan način, no zapravo uzrokuje kod druge osobe osjećaj preispitivanja same sebe i vlastite realnosti. Takvo ponašanje produljuje agoniju i, naposljetku, kad osoba shvati što se događa, to može imati dugoročno loše posljedice na njegovu ili njezinu psihu te uzrokovati osjećaje nesigurnosti i anksioznosti u budućim odnosima.”
Iako se čini da svi ovi primjeri naoko nisu povezani, čini se da poveznica ipak postoji. Što nam se to događa? Jesmo li svi pomalo pesimistični kad vidimo sve te svakodnevne loše vijesti, ratne sukobe, recesije, siromaštvo, zatiranje prava žena, djece i izbjeglica? Gubimo li volju boriti se za to da nam bude bolje? Činjenica jest da su se vremena promijenila, posebice nakon pandemije 2020. Svi smo se pomalo ulijenili, iskusili čari i prokletstvo rada od kuće te uvidjeli da ne treba imati odnose s poslovnim suradnicima. Privatan društveni život ograničio se zatvaranjem mjesta za socijalizaciju kao što su kazališta, kafići, klubovi te smo uvidjeli da se partneri mogu pronaći i putem društvenih mreža. Čak i okorjele šopingholičarke tvrde da su u pandemiji zamijenile ljubav prema obilaženju dućana online shoppingom. Da, ulijenili smo se, udaljili se od svojih bližnjih, razvodnili smo odnose. Tu kolektivnu depresiju i pasivnost uzrokovalo je vjerojatno pomalo od svega. Ne žuri nam se promijeniti posao ili uvjete na poslu, ne žuri nam se promijeniti partnera iako smo svjesni da smo sve samo ne sretni i ispunjeni. I zato je važno probuditi onaj unutarnji glas u nama. Probuditi malo te uspavale noge. Podsjetiti se na to da život nije odrađivanje zadataka, odrađivanje dana, već je prepun strasti i užitaka. I samo je na nama da to mijenjamo. Čovjek je društvena “životinja” te ima puno kompleksniju sposobnost komuniciranja i razumijevanja od ostatka živog svijeta, zar ne? Zar ćemo evoluciju vratiti unazad samo zbog jednog uspavanog perioda? Razgovarajte. Vičite. Recite što vam je na umu. Jamčimo da je oslobađajuće.
