Od 25. srpnja na HRT-u, u terminu “Nedjeljom u 2”, obavezno gledajte dinamični i tematski vrlo aktualan dokumentarni serijal “Kolaži o laži” koji nas je potpuno oduševio. U formi bliskoj dokumentarnom realityu, ovaj serijal daje uvid u pozadinske mehanizme virtualnog svijeta u koji smo svakodnevno imerzirani, a u kojem je postalo sve teže razlikovati laž od istine i original od falsifikata – što je postalo još vidljivije u ovim pandemijskim vremenima.
Jeste li znali da prosječni građanin tijekom jednog sata prosječno pet puta izgovori neistinu te da nam se dnevno laže čak dvjestotinjak puta?
Laž je toliko ukorijenjena u svaku poru našeg društva da je više nismo u stanju prepoznati te je stoga niti ne preispitujemo, već uzimamo kao činjenicu. Štoviše, konstantno perpetuiramo laži počevši već od mikro razine naših individualnih egzistencija, manifestirane u fizičkom izgledu ili savršenom životu prezentiranom na društvenim mrežama – time kreirajući simulakrum ili paralelnu realnost o kojoj je govorio teoretičar Baudrillard.
No što se događa na makro razini, kada laž dominira globalnim društveno-političkim odnosima? Riječ je o usavršenim lažima koje konstantno mijenjaju svoje naličje zahvaljujući digitalnoj tehnologiji i mogu imati ozbiljne reperkusije na svijet u kojem živimo. Naime, nikada nije bilo lakše upasti u zamke fake news spirale budući da nam se na razne načine prezentiraju informacije kompatibilne s našim stavovima i uvjerenjima.
Međutim, iako nije novost da smo stalno izloženi lažnim informacijama i alternativnim činjenicama koje se senzacionalistički plasiraju u medijima i rapidno šire društvenim mrežama – pandemija koronavirusa dodatno je intenzivirala ovaj problem dovodeći do polarizacije društva po pitanju cijepljenja, zbog velikog broja znanstveno neverificiranih informacija koje kolaju internetom i predstavljaju podlogu za kreiranje teorija zavjere. Kako kaže Naomi Oreskes u knjizi Trgovci sumnjom, takve informacije nije moguće objaviti u znanstvenom časopisu koji prolazi peer-review, niti bi ih objavili profesionalni znanstveni novinari – ali „obični“ novinari su to opetovano činili.
Stoga jedno od krucijalnih pitanja koje si danas možemo postaviti glasi – kako razlikovati laž od istine?
Upravo na to pitanje pokušali su odgovoriti nagrađivani redatelj Nebojša Slijepčević (Gangster te voli, 2013., Srbenka 2018.) i talentirana mlada redateljica Judita Gamulin (finalistica studentskog Oscara) u suradnji s producenticom Reom Rajčić (producentska kuća Eclectica) – autoricom koncepta serijala kao zanimljivog spoja dokumentarne serije i zabavnog formata.
Upakiran u dizajn koji naglašava energiju serijala i artikulira relevantnost tema zahvaljujući poznatom studiju Šesnić&Turković, serijal može parirati visoko produciranom sadržaju inozemnih streaming platformi. U okviru 6 pedesetminutnih epizoda – Lažne vijesti / Lažne snimke / Dokumentarni film / Oglašavanje / Teorije zavjere / Virtualni identiteti – “stručnjaci na zadatku” kontroliranim društvenim eksperimentima razotkrivaju medijske i tehnološke laži koje često percipiramo kao činjenice, ne razmišljajući o tome na koji način formiramo svoje stavove i razmišljanja koja često javno objavljujemo na društvenim mrežama.
Nadamo se da ste zaintrigirani jer u daljnjem tekstu razgovaramo s Reom i Juditom o ovoj genijalno koncipiranoj seriji za koju smo se iznenadili da se uopće emitira na javnoj televiziji, premda u nepopularnom ljetnom terminu.
Kako je nastala ideja za ovu tematski vrlo aktualnu dokumentarnu seriju?
Rea: Seriju smo osmislili prije čitave globalne situacije s pandemijom, a kada smo krenuli u pripreme postalo nam je jasno koliko su teme kojima smo se odlučili baviti relevantnije nego ikad prije. Nešto se iznimno opasno na globalnoj razini događalo s načinom na koji smo počeli konzumirati informacije i znanje o svijetu oko nas, sve je postalo puno dostupnije, internet je postao centar svih naših svemira, a svatko je odjednom mogao birati svoju istinu s obzirom na široko dostupne informacije i sadržaj kojim smo bombardirani. Odlučili smo napraviti seriju koja će testirati široku publiku i suočiti ju s izazovima suvremenih medija i tehnologija i opće dostupnosti informacija na temelju šest kontroliranih društvenih eksperimenata kroz koje nas vode poznati protagonisti koji su na neki način usko vezani uz temu kojom se bave. Nismo željeli napraviti seriju u kojoj će se listati “talking headovi” autoritativnih protagonista koji nam govore ispravne i poučne informacije, željeli smo gledatelje povesti kroz gotovo akcijsku avanturu naših protagonista i natjerati im da sami dođu do nekih odgovora. Ponekad razmišljam da su “Kolaži o laži” neki novi televizijski format, neka vrsta intelektualnog realityja.
Jesmo li toliko podložni sugestiji da slijepo konzumiramo servirane informacije bez kritičkog promišljanja? Štoviše, je li jedna od reperkusija procesa globalne digitalizacije kreiranje društva dezinformacija baziranog na distorziranim istinama i selektivnim interpretacijama znanstvenih dokaza?
Judita: Nagla ekspanzija tehnologije donijela je nepregledan broj medijskih izvora. U pokušaju da opstanu, mediji koji su donedavno donosili samo vijesti, okrenuli su se zaradi nudeći senzaciju i zabavu i time izgubili poziciju autoriteta koju su do tada čvrsto držali. Istovremeno, društvene mreže sve su nas pojedinačno pretvorile u svojevrsne autoritete, često nekompetentne. Pritom, prvi put u povijesti imamo kompjuterske kapacitete koji će prikupiti i analizirati dovoljno informacija o nama da nas se može “hakirati” i utjecati na naše odluke. U medijskom šumu takvog razmjera, vrlo se lako izgubiti. Svaka osoba koja donosi egzistencijalnu odluku kao što je odluka cijepiti se ili ne, na neki način kritički promišlja i secira svaku informaciju vezanu uz temu. Problem je u tome što nas većina uopće ne posjeduje taj skill – nemamo dovoljno predznanja da bismo pravilno povezivali informacije, ne razumijemo kako funkcioniraju algoritmi, a činjenice interpretiramo s obzirom na to kako ih emocionalno doživljavamo. Što je istina, a što nije, danas ne odlučujemo mi, nego naši najveći strahovi. To nije zato što smo slabi, glupi i neobrazovani, već zato što je naš realitet naglo postao izrazito kompleksan i tek nam predstoji prilagoditi se i pripremiti bolji teren za nove generacije.
Teorije zavjere uvijek su bile sveprisutne – ili kako kaže prof. Nebojša Blanuša, „vjerovanje u teorije zavjere svojevrsna je zamjena za participaciju u društvu.“ Prema vašem mišljenju, u čemu leži opskurna privlačnost konspiracijskih teorija?
Judita: Teorije zavjere su primamljive jer pojednostavljuju velika pitanja i vrlo kompleksne fenomene. Pokušaj su da se nadiđe ta neizdrživa neizvjesnost koju svi živimo. Istovremeno daju osjećaj pripadanja nekom ekskluzivnom klubu odabranih, potvrđuju naš osjećaj žrtve i daju osjećaj superheroja koji ima šansu “spasiti” većinu te se time “osmisleniti”. Takvi osjećaji mogu djelovati itekako iscjeljujuće, ako se primarno osjećate marginalizirano, izolirano, usamljeno i besmisleno. Čak i kada se čine toliko bizarne da su benigne, problem ostaje u tome što čak i površno vjerovanje u teorije zavjere stvara nepovjerenje i odvraća pažnju od ključnih znanstvenih, političkih i socijalnih problema, a pobijanje takvih teorija gotovo je nemoguć zadatak jer svako davanje pažnje i najbizarnijim teorijama na neki način daje legitimitet.
U vremenu u kojem prilagođavamo naše realne živote kako bismo iste prikazali u virtualnom svijetu, iščezava li pojam intimnog i privatnog, poglavito za “digitalne urođenike”, a broj pratitelja na društvenim mrežama postaje glavni imperativ životnog uspjeha kako sugerira epizoda „Virtualni identiteti“?
Naime, čak i kada nam se prezentira realna slika nečijeg života s kim se želimo poistovjetiti, ona često biva osuđivana. Jesmo li navikli gledati idealizirane živote u toj mjeri da je sve osim savršenog ideala izgleda i stila života postalo društveno neprihvatljivo?
Judita: Iz naše epizode proizlazi zaključak da na društvenim mrežama zapravo niti ne želimo gledati vlastitu realnost – želimo vidjeti bolju verziju realnosti, nešto što će nas inspirirati, motivirati i potisnuti ono što nas frustrira i čega se sramimo. Vjerojatno iz istog razloga vrlo malo ljudi danas gleda europske socrealističke filmove (smijeh). Društvene mreže su platforma koja je prokazala neke naše karakteristike koje smo imali oduvijek, samo smo ih dobro skrivali – vječnu infantilnost, nevjerojatni narcizam i potrebu za dijeljenjem sebe zbog kojeg smo odbacili privatnost. Mladi danas nemaju potrebu za intimnim i privatnim, no ti su principi možda ionako bili precijenjeni i u redu ih je mijenjati za osjećaj zajedništva. Gledajući profil neke uspješne influenserice, nećete biti zavidni njenim brojkama, već svijetu koji je kreirala. Tako da uspjeh možda ne tražimo toliko u broju pratitelja, koliko kroz sliku sebe koju emitiramo i u pažnji onih koji nas prate. Zanimljivo je koliko je fenomen društvenih mreža kontradiktoran – pokušaj da prikažemo najbolju moguću verziju sebe, ako nas ne dovede do gadne krize identiteta, doista nas i može dovesti do najbolje moguće verzije sebe. Možemo lagati toliko da se u vlastitu laž pretvorimo ili toliko da sami sebi damo hrabrosti da si dozvolimo da iz nas izađe nešto zbilja autentično.
Epizoda „Lažne snimke“ demonstrira kako falsificirane snimke mogu pridonijeti kreiranju lažnih sjećanja (Mandelin efekt) i činjenica koje postaju dio dominantnog povijesnog narativa. Iako se i ranije manipuliralo fotografijama, današnje sofisticirane tehnike daju impresivne rezultate koje je teško prepoznati kao lažne s obzirom na površno konzumiranje informacija i ograničenog fokusa na 20 sekundi, bez detaljnijeg promišljanja i analize. S druge strane, epizoda „Dokumentarni film“ demonstrira kako ova filmska metoda može prikazati istog aktera na sasvim drukčije načine, pri čemu se daje određena verzija istine i autentičnosti.
Možemo li više uopće govoriti o autentičnosti i kako definirati ovaj termin u današnjem društvenom kontekstu?
Judita: Kroz epizodu o dokumentarnom filmu željeli smo dokazati da je pozicija autora u toj formi toliko snažna, da se o jednoj osobi može napraviti onoliko različitih filmova, koliko ima redatelja. Svaki dokumentarni film prikazuje realnost isključivo onakvom kakvu je vidi njen autor i to je ujedno i njegova najveća vrijednost – kao što je slučaj i sa svakom drugom umjetničkom formom. Problem nastaje kada ih doživljavamo kao svojevrsne filmske enciklopedije, kao činjenične i objektivne te zaboravljamo da iza njih stoje autori i neizbježno, njihove ideologije. Protagonist o kojem su naši redatelji snimali svoje filmove autentičan je u svakom od njih. No, pogled svakog pojedinačnog redatelja daje radikalno drugačiju sliku te autentičnosti. “Kolaži” ne nude istinu, niti svoju verziju realnosti, već alate za promišljanje i razgovor o ovoj kompleksnoj tehnološkoj eri i vjerujemo da bi taj razgovor trebao biti više razgovor o etičnosti, nego o autentičnosti.
Epizoda „Oglašavanje“ objelodanjuje još jednom koliko je snažna moć sugestije, poglavito kad je riječ o marketinškim porukama u kontekstu hiper-potrošačkog društva (primjer dokumentarnog filma “Češki san”). Britanski primjer lažnog restorana jasno prikazuje do koje mjere fake predstavljanje može ići te kako su ljudi ti koji sudjeluju u lažnom brendiranju zbog želje za prestižem.
Jesmo li stvarno toliko naivni u svojoj želji da budemo dijelom ekskluzivne elite? Zanemarujemo li u sve većoj mjeri kvalitetu proizvoda ili usluge nauštrb njegove prezentacije?
Judita: Mi se, ljudi, kačimo na priče, razmišljamo u narativima, svoje živote njima pokušavamo uobličiti i, na kraju krajeva, na temelju toga sagrađena je čitava civilizacija. Brendovi znaju da, ako nam prodaju dobre priče, priče o avanturama, uspjesima i sreći, da ćemo ih htjeti koristiti kako bismo svoje životne priče učinili bogatijima i bitnijima. Ne moraju nam niti lagati da bismo hodali u skupim tenisicama samo zato što nešto simboliziraju, makar se raspadale nakon jedne sezone. Njihove priče danas su toliko snažne i elaborirane da njima nerijetko gradimo vlastite identitete – mnogo toga možemo naučiti sami o sebi, samo ako se pitamo s kojim bismo brendovima sami sebe opisali.
S obzirom na velik broj sudionika i fluktuirajuće epidemiološke prilike, koliko je bilo zahtjevno snimanje serijala? Je li vam bilo teško pronaći protagoniste za svaku epizodu i koju je od njih bilo najteže snimiti?
Rea: Snimanje se zaista odvijalo u srcu pandemije što je sa produkcijskog aspekta zaista izazovna situacija, ne samo da je ekipa serije provela 60 snimajućih dana pod maskama tijekom cjelodnevnih snimanja nego se često događalo i da smo gubili sugovornike, protagoniste, suradnike, a često i najužu autorsku ekipu zbog samoizolacija ili oboljenja. Međutim, tijekom cijelog snimanja imali smo osjećaj da radimo nešto zaista važno, pa je i naša snalažljivost rasla s tom spoznajom. Imali smo u nekim trenucima čak i režiju na daljinu! Tijekom snimanja epizode o lažnim vijestima našoj glavnoj protagonistici Maji Sever bila je propisana samoizolacija, ali smo snimanje nastavili – mi uživo, a Maja na video pozivu. I to je u konačnici unutar epizode super funkcioniralo i autentično opisalo vrijeme u kojem serija nastaje.
Stoga, ne propustite “Kolaži o laži” i provjerite biste li se vi dali lako prevariti da sudjelujete u društvenim eksperimentima kreativne ekipe u pozadini ovog serijala – u nadi da će se o ovim temama što više pričati.
Vizuali: Studio Šesnić&Turković
Foto: Nikola Zelmanović
