Svi ukućani spavaju. Svjetla su ugašena. Noć je tiha, a ja se često družim sa svojom najstarijom prijateljicom – nesanicom. Često se probudim oko dva, tri ujutro i nikako oči više ne mogu zaklopiti. U tim noćima, dok se drugi odmaraju, ja putujem. Pitam se jesu li ljudi oko mene svjesni gdje sve ja odlazim i vraćam se, iz kojih se paralelnih svjetova vraćam na sunčevo svjetlo, u dan
Dok svi spavaju, ja idem, odlazim, putujem iz jedne knjige u drugu, iz jednog svijeta u drugi. Ponekad sam u 16. stoljeću, nekad sam na prostorima poput obale Afrike (na koju nisam nogom kročila, do sada! A nakon ovih putovanja želja je sve veća.). Ponekad me srsi prolaze prepoznajući uzorke obiteljskih veza i odnosa koje znam i prolazim u svom životu. Sve je to nadohvat ruke, pod slabim i nježnim svjetlom noćne lampe. Ležim u svom krevetu, a ne samo da otkrivam nove svjetove i upoznajem nove likove, već sam i nerijetko fascinirana kako riječi autora imaju tu moć da me pomiču, transformiraju, protresu. Iako se uopće ne mičem iz svog kreveta.
Knjige koje se ne zaboravljaju
Neke knjige udarile su me kao “cigla u glavu”, neke su me rasplakale, a zbog nekih sam se nasmijala kao nikad. Te povišene, intenzivne i čiste emocije koje prvim čitanjem osjećam nemoguće je ponoviti. Mogu pročitati neku knjigu opet i opet, ali taj prvi susret, taj prvotni osjećaj – on se nikad ne vrati. I to je možda jedino zbog čega mi je žao. Ne mogu ih ponovno doživjeti, ali ih mogu preporučiti.
“The Bluest Eye”, Toni Morrison
Ova knjiga udara, protrese te, zaledi ti krv u žilama. Ne možeš je zaboraviti. Priča o djevojčici Pecoli Breedlove iz Ohija, 1940-ih, obavije te, uhvati za grlo i ne pušta. Kroz njezinu želju za plavim očima, Morrison secira slojeve društvenih normi, rasizma i duboke boli. Jezik je istovremeno sirov i liričan, a svaka rečenica ostavlja ožiljak. Čitanje nije ugodno, ali je apsolutno neophodno.
“Hurricane Season”, Fernanda Melchor
Ovo je uragan na papiru. Doslovno. Britak jezik i divlja priča o ubojstvu u malom meksičkom selu. Melchor koristi tok svijesti kako bi uvukla u prljavštinu, znoj i strah svake stranice. Radnja se ne događa nekom drugom, već postaje (moja, vaša) stvarnost. Jezik je beskompromisan, vulgaran i brutalan, ali u toj grubosti leži nevjerojatna moć pripovijedanja.
“Cat’s Eye”, Margaret Atwood
Knjiga koja me vratila u djetinjstvo i natjerala na preispitivanje svega. Glavna junakinja, Elaine Risley, slikarica, kroz sjećanja se vraća na svoje odrastanje i brutalnost ženskih prijateljstava. Atwood majstorski secira sitne okrutnosti koje djevojčice čine jedna drugoj, tjerajući na iskapanje i preispitivanje vlastitih sjećanja i odnosa. Teško je nakon ove knjige razmišljati o sebi kao o nekome bez grešaka, grijeha…
“Tirza”, Arnon Grunberg
Očaj, bol, mržnja i ljubav – sve u jednoj priči. Ponekad je teško čitati, ali je nemoguće prestati. Priča prati oca, Jörgena Hofmeestera, čiji se svijet ruši nakon što mu nestane najmlađa kći, Tirza. Od početka do kraja vodi, intenzivno, “po rubu”, tjerajući čitatelja da se pita – što je sljedeće? Sva sigurnost o tome tko je dobar, a tko loš, nestaje, a Grunberg ne daje ni trenutka predaha. Ovdje sam možda najbrže čitala riječi i listala stranice.
“Lanny”, Max Porter
“Lanny” je poetsko remek-djelo. Priča o ocu i kćeri koja se utapa u riječi, slikovnica je od 112 stranica. Porter je majstor minimalizma. Ovdje je priča kratka, snažna i nezaboravna. Svaka riječ teži ma – tonu. Svaka rečenica se ureže u kožu, a čitanje je poput sporog, ali snažnog zagrljaja koji ostaje dugo nakon što je knjiga zatvorena. Nije za svakoga, ali je svatko treba pročitati.
Ove knjige pokazale su mi da putovanje ne mora biti na neko daleko mjesto. Dovoljno je samo zgrabiti knjigu i prepustiti se. Na tom putovanju upoznaš neke ljude, neke zauvijek zadržiš u srcu, neke pustiš. No uvijek se na kraju vratiš promijenjen.
Fotografije: Znanje, Booka, Fernanda Cardenas
