Ako su nas protekle godine nečemu naučila, onda je zasigurno to da mnoge naše ustaljene prakse ne funkcioniraju te da vrijedi preispitati dosadašnje načine. Među najvažnijim segmentima ovog rezimea je naš odnos s poslom. Koliko je on zdrav, koliko nam dobrog i lošeg donosi te vrijedi li i kako saznati što zapravo želimo raditi? Jeste li vi i vašoj posao u – toksičnoj vezi?
Prije nekoliko godina, u jednoj sam internetskoj šetnji naišla na set vizuala koji su ostavili snažan dojam. Tematizirali su japansku kulturu rada zahvaljujući kojoj je i izvan granica ove suviše razvijene zemlje postao poznat termin karoshi, odnosno smrt uslijed prekomjernog rada. Šokirali su me tada prizori ljudi s aktovkama i u bijelim košuljama, izgužvanima uslijed više od 15 sati provedenih pod neonskim svjetlima ureda neke prebitne kompanije, kako spavaju po gradskim pločnicima. Palim junacima na ovim dokumentarnim uradcima nije se isplatilo ići kući nakon ponoći, kad su izašli iz svojih zagušljivih ureda odspavati u toplom krevetu, pa su prije nove smjene, oko 05:00 ili 06:00, odrijemali na cesti, s aktovkom pod glavom.
Mislila sam tada koliko smo zapravo sretni mi ovdje, “na brdovitom Balkanu“, sa svojim problemima. Sretni, jer usprkos potonjima, ove nas “moderne“, nabrijane kulture (još) nisu uzele u svoje pohlepne kapitalističke ralje. Naša tijela još uvijek ne zakazuju uslijed strašne količine stresa i izgladnjivanja u sterilnim uredima, ne uzvraćaju nam udarac srčanim i moždanim udarima, a bome ne bilježimo ni visoku stopu suicida uzrokovanu nehumanom sustavu rada i posljedičnoj nepostojećoj kvaliteti života. Točnije, života općenito. U svom tom čuđenju, previdjela sam jednu bitnu stvar. Nezdrav odnos s poslom nije ekskluzivno rezerviran samo za američki, beskrajno kompetitivni sustav niti za Japance koji umiru zbog 159 prekovremenih sati u mjesecu. Toksičan odnos s poslom može se prikrasti svima, bili oni u financijama ili prosvjeti, u divovskoj korporaciji ili maloj tvrtki gdje svi rade sve. Toksičan odnos s poslom je individualan i ne poznaje geografske ni sistemske okvire. On, kako sam godinama kasnije i sama uočila promatrajući svoje poslovno okruženje, može stići u obliku plakanja na toaletu u pauzama za ručak, kronične neispavanosti i tuge, napadaja panike nedjeljama navečer, anksioznosti koja krade san, perfekcionizma koji iscrpljuje, vječnih konflikata u interakciji s kolegama…
Što je toksičan odnos s poslom?
“Toksičan odnos s poslom uglavnom je isprepleten s toksičnim uvjetima rada i to dvoje je teško sagledavati odvojeno. Ako pokušamo opisati sâm odnos prema radu, možemo reći da bi on bio toksičan ako je omjer onoga što ulažemo i onoga što dobivamo natrag za nas nezadovoljavajući, ako ostajemo u tom odnosu iako je za nas štetan te narušava različite aspekte našeg funkcioniranja, na primjer naš privatan život, naše fizičko i/ili mentalno zdravlje ili drugo”, objašnjava nam Marina Milković, psihologinja i članica Zagrebačkog psihološkog društva. Prema riječima psihologinje, znakovi štetnog odnosa s poslom i radnog okruženja mogu se prepoznati na tjelesnoj, emocionalnoj, kognitivnoj i/ili ponašajnoj razini, pa tu ubrajamo, primjerice, “probleme sa spavanjem, glavobolje, povišenu pobuđenost organizma, tjeskobu, frustriranost ili krivnju jer ne uspijevamo zadovoljiti očekivanja; smanjen interes za radne zadatke, ideje o nezamjenjivosti, mišljenje da ne smijemo griješiti i da moramo ispuniti očekivanja na poslu bez obzira na to koliko su možda nerealna, pretjerano poistovjećivanje s poslom, učestalo razmišljanje o otkazu, izbjegavanje radnih zadataka, često ostajanje prekovremeno, kašnjenje s rokovima, prihvaćanje više obveza od onoga što realno možemo obaviti…”
Psihologinja Milković dodaje i da nezdravom odnosu s poslom mogu doprinijeti sklonost ka perfekcionizmu odnosno tendencija da sami sebi postavljamo previsoka očekivanja koja ne možemo ispuniti, manjak asertivnosti odnosno teškoće zauzimanja za sebe i postavljanja jasnih osobnih granica, a jedan od čimbenika mogu biti naši stavovi o tome koliko trebamo raditi i koliko nam je dozvoljeno opuštati se, poput stavova da ne treba “gubiti vrijeme”, da ga treba uvijek dobro iskoristiti, da moramo uvijek raditi stvari kako treba ili da su ugodne aktivnosti beskorisne.
Postoji li uopće posao iz snova?
Nalazimo li se u ovakvoj teškoj poziciji, vrlo vjerojatno se nameće jedno rješenje. Ako smo u toksičnom odnosu s poslom, potonji trebamo promijeniti odnosno, idealno, trebamo naći ono što volimo raditi, zar ne? Da je to ultimativno rješenje nezdrave poslovne situacije, definitivno stoji, no ne treba zaboraviti nekoliko stvari. Prvo, kako nam se iste situacije ne bi ponavljale neovisno o tome gdje radimo, psihologinja Milković ističe kako je dobro obratiti pažnju događa li nam se primjerice da radimo previše neovisno o tome traži li se to od nas, imamo li sami za sebe očekivanja koja su nerealistična, rigidna i generalizirana te jesmo li općenito prestrogi prema sebi kad se radi o poslu. Nadalje, valja se sjetiti da posao nije ono što mi jesmo nego ono što radimo, pa tako svoju svrhu možemo naći i mimo posla. Primjerice, naša “svrha”, odnosno ono što nas najviše ispunjava može biti naša obitelj, naš vrt, pomaganje drugima ili naši hobiji.
S time na umu, i unatoč izlizanoj floskuli: “Radi ono što voliš i nećeš raditi više dana u životu” (jer, budimo realni, nijedan posao nije konstantno savršen niti mi uvijek imamo istu razinu motivacije), treba znati da ne moramo svi obožavati svoj posao i možemo ga raditi zato što nam treba plaća, s čime se slaže i psihologinja Milković. Hoće li nam to što ga ne volimo predstavljati problem, kako ističe psihologinja, ovisi o dosta čimbenika, poput naših vrijednosti. “Ne treba zaboraviti ni to da nemamo svi jednake šanse raditi ono što volimo, da to uvelike ovisi o našem socio-ekonomskom statusu. Imperativ ‘Radi ono što voliš’ samo je još jedan od modernih “ružičastih balona” koji dovodi do toga da se puno ljudi osjeća loše i neuspješno čekajući savršen posao za sebe. Druga krajnost bio bi stav: ‘Šuti i budi sretan da uopće imaš bilo kakav posao’. Svatko za sebe zna kako mu je u “vlastitoj koži” i može procijeniti što mu treba i što je realno – posao iz snova, dovoljno dobar posao, ili posao koji donosi plaću”, otkriva psihologinja.
Pitanje za milijun dolara
Spadate li u one kojima je bitno voljeti svoj posao, postavlja se pitanje kako zapravo otkriti što je to što doista želite raditi? Dok neki među nama znaju čime se žele baviti u životu još od djetinjstva, većini je ovo nejasno. Premda zvuči suviše idealistički, suština svih savjeta (a njih je cijelo more!) o tome kako pronaći posao koji ćemo voljeti leži upravo u naizgled utopističkoj ideji: izuzmemo li novac iz jednadžbe, što je to što nas veseli, zaokuplja, zbog čega izgubimo pojam o vremenu? Prema riječima psihologinje i autorice bestselera “Think Forward to Thrive”, Jennice Vilhauer, prvi korak u otkrivanju idealnog posla jest znati što mi to zapravo želimo u životu te kako želimo da naš život izgleda. Identificiranje onoga što ne želimo, a potom i onoga što želimo osnovni su koraci ove nužne introspekcije. Za ovaj je pothvat potrebno uzeti si vrijeme (i odmaknuti se od svih vanjskih distrakcija, pa i tuđih očekivanja) te pokušati spoznati svoj pravi cilj pomoću intuicije, a potom i pokušaja te djelovanja.
Ovo je period u kojem možemo zapisivati svoja razmišljanja, meditirati, isprobavati različite stvari, razgovarati s različitim ljudima, vizualizirati svoj život u budućnosti, čitati biografije ljudi koji nas inspiriraju… Kad osjetimo što je to što želimo, što nas pokreće, što budi u nama znatiželju i što bismo radili čak i da nas za to ne plaćaju, na red dolazi logika, odnosno strateški plan kako do toga doći. To uključuje razrađivanje detalja poput analiziranja potrebnih vještina, analiziranja tržišta i traženja novih prilika. Laura Berman Fortgang, autorica i career coach čiji su radovi objavljeni na platformama kao što su The New York Times i CNN, u svom TED govoru otkriva da ono za što smo kvalificirani “na papiru” nužno ne znači da to trebamo i raditi, tj. trebamo pronaći novu interpretaciju svojih želja.
Primjerice, možda niste dovoljno dobri za glumca, no ako vas pokreće potreba za inspiriranjem drugih na promjene, možda to možete materijalizirati i održavanjem edukacija (jasno, na pozornici). Laura također vjeruje i kako svi znaju što žele raditi, samo se boje govoriti o tome jer bi to značilo da nešto trebaju i poduzeti po tom pitanju (a to je često izvan zone komfora).
Naposljetku, to što u jednom periodu života znamo što želimo raditi i u tom smjeru se krećemo ne znači da se naše želje i ciljevi ne smiju mijenjati. Jedino što nam nitko od mnogobrojnih stručnjaka i coacheva neće preporučiti jest odustati od potrage jer, na kraju svega, kroničan toksični odnos s poslom ima puno gore posljedice od kojeg neuspjeha i potrage – one štetne za naše zdravlje. Umjesto da smišljamo isprike zašto ne bismo trebali slijediti svoje istinske želje, treba skupiti hrabrosti i “skočiti” (naravno, uz dobro osmišljen financijski plan). Jer jednom kad osvijestite u čemu to uživate, budite sigurni da će vam put postajati sve jasniji, a prilike će se pojavljivati. Na kraju dana, nitko ne kaže da ne možete po stoti put promijeniti kurs svoga broda i zaploviti u neke sasvim drukčije vode, pa i vratiti se u provjerenu, sigurnu luku.
