Mijenja li se napkon stigma oko godina? Možda i dalje u društvu postoji kult mladosti, ali čini se da su žene sve sigurnije i samosvjesnije oko godina i to njihovi koraci koji mijenjaju društvo nabolje i dokazuju
Četrdesete. Kad se sjetim da sam nekoć ljude u četrdesetima gledala kao jednom nogom u grobu, danas dok mi recimo ni moja mama na pragu sedamdesete ne djeluje staro, jasno je da svi, kako vrijeme prolazi, pomiču dobnu granicu za “otpisane“. Neosporno je da starimo, na kupaonskoj polici već su odavno kreme protiv bora, “googla“ se hrana koja obiluje antioksidansima, bira se banka u kojoj ću imati drugi mirovinski stup i već me neko vrijeme tinejdžeri oslovljavaju s “teta“. No ono što primjećujem da se mijenja jest gubitak tog straha od starenja. Nekad su žene skrivale svoju dob pod parolama tipa “damu se ne pita za godine“, užasavale se kupnje svjećica za tortu koje bi počinjale s bilo čim većim od broja tri, ali danas nekako kao da je to postala stvar ponosa, ulaziti u zrele godine. Znači li to da je društvo konačno počelo gledati na te “visoke“ godine kao na nešto normalno ili čak, usudila bih se reći, poželjno? Jesu li četrdesete nove tridesete, dvadesete, ili smo jednostavno došli do toga da su četrdesete upravo samo četrdesete, i da uživamo u njima?
Trend rađanja djece u četrdesetima je u porastu. Dok se možda ne bi svi složili s time, podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) idu upravo tome u prilog. Uspoređujemo li godine od 2015. do 2020., vidljiv je trend opadanja broja rođene djece kod majki od 20. do 34. godine. Zanimljivo, od 35. do 45. godine taj broj je u porastu. Da, činjenica jest da nam demografska slika ne ide u prilog i da je općenito broj rođenih doista nizak, no ipak se iz ovih podataka može iščitati ono čemu sve više ljudi pribjegava – zašto ne bismo postali roditelji i u kasnijoj životnoj dobi? Upitala sam blisku osobu iz svog života za koju znam da nije čekala s rađanjem djece iz medicinskih razoga, već sasvim nečeg drugog: “Nisam željela prije. Osjećala sam se, a i dalje se osjećam kao da sam u dvadesetima. Znala sam da želim biti majka jednog dana, ali isto tako znala sam da to ne želim onda kada drugi misle da trebam, nego kad osjetim da je vrijeme za to. Danas imamo dva predivna dečkića i ne žalim ni za čim, dapače, mislim da sam im danas najbolji roditelj, bolji nego što bih primjerice bila prije deset godina samo zato što sam ih imala u vrijeme kad je to bilo to.“
S druge strane, ako podatke DZS-a promatramo sa strane sklapanja brakova, tu je trend malo drukčiji, ali zaključak je isti – broj sklopljenih brakova na području male Lijepe Naše u padu je bez obzira na dob. Dalo bi se zaključiti da sve manje ljudi gleda na brak kao na neku mirnu luku ili happily ever after. Više bi to bilo – happy dok ide. Stoga ne čudi da je broj razvod u porastu, a prosječna dob za razvod žene je oko 41. godine, dok je za muškarce oko 43. godine života. Ipak su s vremenom ljudi prestali razmišljati na način da je “bolji ikakav brak nego nikakav“ i više ne traže nešto što je samo dobro, već nešto što je DOVOLJNO dobro. Bez obzira na to je li iza njih razvod ili se nikad nisu udavale, žene u četrdesetima ponose se time što poznaju same sebe i znaju što žele.
Grade karijeru, ne pronalaze prikladne partnere, ne žele si uskratiti iskustva koja žele proći u životu – sasvim je svejedno zašto ne ulaze prije u brak. Poanta je u tome da su samostalne, samodostatne i sposobne te svjesne razlike između “trebati“ i “željeti“ muškarca. To je uostalom i razlog zašto brojne udane žene pokreću razvode u četrdesetima. “Postižu punu emotivnu zrelost, imaju karijeru u kojoj se osjećaju kompetentno, ostvarene su kao majke, pune su samopouzdanja, tako da preuzimaju inicijativu. One tada znaju što žele i često nisu zadovoljne svojim prethodnim izborom partnera“, što smatra i dr. Zoran Milivojević, predavač na Sveučilištu Sigmund Freud u Beču i psihoteraput s dugogodišnjim iskustvom u individualnoj, partnerskoj i grupnoj terapiji. Tako navodi i Vivian Diller, psihologinja i autorica iz New Yorka koja kaže: “Ljudi bolje poznaju svoje potrebe u četrdesetima i shvate da ih to što ih je u odnosu ispunjavalo prije deset godina više ne ispunjava.“ Iz tog razloga se razvod u četrdesetima i gleda više kao novi početak umjesto nekakav kraj. Tržište je, naravno, i tome doskočilo pa ne čudi što se danas organiziraju i tulumi povodom razvoda, a mogu se naručiti i specijalizirane torte s komičnim natpisima poput “I do. I did. I am done.“
Osim što se ne zadovoljavaju u odnosima koje su prerasle, žene u četrdesetima ne žele se zadovoljiti ni poslom koji ih ne ispunjava. Psihologinja Lejla Talić smatra da je to zato jer “iako se svako razdoblje u životu može doživjeti kao novi početak, nekako su upravo četrdesete idealne za takve promjene jer tek tada imamo neku financijsku stabilnost, slobodu i samostalnost. Zaokret u karijeri, kao i prirodne promjene ličnosti posljedica su prirodnog razvoja osobe. Za razliku od tinejdžerskih godina kad smo previše opsjednuti i podložni tuđem mišljenju i ne preispitujemo norme i dogme koje nam usađuju, s godinama postajemo samopouzdaniji i to najviše zbog iskustva, i tad, u četrdesetima osjetimo da je, iako nikad nije kasno, baš sad vrijeme te da imamo još puno energije i života u sebi da napravimo velike promjene te za nove početke. Za razliku od naših majki i baka, današnje žene u kasnim tridesetima i četrdesetima, iako su odrastale u još uvijek patrijarhalnom društvu, gdje se njegovala slika osobe koja odrasta po “programu” – školuj se, zaposli, udaj se, rodi djecu, nabavi psa i ukalupi se, osjetile su da se to društvo počelo mijenjati na globalnoj razini. Danas je ta promjena itekako vidljiva, ta priča koja je desetljećima govorila o tome kako život treba izgledati danas se sve više odbacuje i polako postajemo svjesni da svatko od nas ima tu mogućnost kreirati svoj put, ispričati tu svoju priču.“ “Posao, odnosi, seks, u svakom području učilo nas se da zatomimo svoje potrebe (posebice što se tiče seksualnosti bez obzira na to koliko znamo, koliko je znanost napredovala, popularna kultura i društvo nikako da to usvoje). Zato nam i treba toliko vremena da shvatimo tko smo i što zapravo želimo od života. Zato četrdesete mogu biti tako sjajne, mogu biti novi početak za onoga tko smatra da treba promjene.“
Zašto su još četrdesete tako sjajne i ne treba zazirati od njih? Profesorica psihologije na Sveučilištu California, Riverside, Sonja Lyubomirsky, koja je većinu karijere posvetila istraživanju ljudske sreće, tvrdi da su ljudi generalno zadovoljniji sobom u zrelijim godinama nego u mladosti i da je to zahvaljujući promjenama u tome kako mozak procesuira sjećanja i iskustva: “Ne proživljavaju toliko jako neugodne i stresne situacije kao u mladosti jer se mozak već zna nositi s njima te time i odaslati tijelu poruku koja automatski smanji razinu stresa u tijelu.“ Jednostavno, iskustvo koje dolazi s godinama djeluje kao “sredstvo za smirenje“ kad recimo proživljavamo stresnu situaciju. Odnosi su drukčiji – prijateljstva se sve manje vrednuju u kvantiteti, a sve više u kvaliteti. Jednostavno postajemo preumorni zamarajući se time radimo li nešto pogrešno u tuđim očima i bolje procjenjujemo koji nas odnosi vesele, a koji nas iscrpljuju. Što se pak vanjskog izgleda tiče, godine rade svoje (bore, sijede, poprsje i gravitacija). No ako se radi o nečemu što nas možda i previše smeta, danas gotovo svaka poliklinika uz svoju primarnu djelatnost (primjerice, oftalmološke poliklinike ili one za uklanjanje vena) pružaju usluge botoksića i filera. Ako nas to veseli, naravno. Osim pažnje koju posvećujemo tome kakvu hranu i kojeg podrijetla unosimo u sebe, nekako se blizu četrdesetih ljudi odvaže na neke sportske hobije, bilo to planinarenje, igranje tenisa, trčanje ili teretana. Tijelo sve glasnije signalizira da šetnja od ureda do čajne kuhinje u vrijeme pauze na poslu više ne prolazi pod rekreaciju. No možda najbolji dokaz tome da možemo biti u formi života kad god poželimo, pa čak i u zrelim godinama, skriva se iza tri slova – J.Lo.:) No važno je napomenuti upravo to – možemo izgledati kao J.Lo., ali ako ne želimo, ne moramo. Još uvijek živimo u svijetu koji preferira kult vječne mladosti, barem u showbusinessu, u kojem je patrijarhat još uvijek itekako prisutan, ali promjene su ipak vidljive. Dok su nekoć glumice “otpisivali“ kad su zakoračile u neke poznije godine, danas ne možemo ni zamisliti da bi netko mogao otpisati jednu Meryl Streep, Helen Mirren ili recimo Nicole Kidman. Društvo se ipak mijenja, doduše, malim koracima, ali mijenja se, i to ponajviše zahvaljujući nama, ženama. Bilo da smo tinejdžerice, na pragu četrdesetih ili u zrelijim godinama, na nama je da se podupiremo, slušamo svoje potrebe i ispunjavamo ih bez obzira na kočnice oko nas. Tek onda će društvo doživjeti jednu renesansu kakvu trebamo, samo ako ne odustanemo.
Neovisno o tome jesu li četrdesete tik ispred vas ili ste već zakročili u njih punim korakom – zar se ne čine uzbudljivima? Ponekad je sreća u malim stvarima, ponekad u velikim životnim promjenama. Poanta je da je 40 i dalje samo broj, a moć za odrediti ili promijeniti našu priču – naš je put, samo u našim glavama i rukama. Ako nam je vrijeme do sad donijelo toliko toga, što nas tek čeka u četrdesetima? Završavam riječima svoje mudre prijateljice Kristine, koja baš prolazi najveću oluju života: “Zašto da se bojim četrdesetih sa svim tim iskustvom koje imam iza sebe? Bring it on!“
