Na virtualnom godišnjem summitu World Economic Foruma (WEF) održanom u lipnju prošle godine neki od najuglednijih svjetskih biznismena, dužnosnika i aktivista, poslali su poruku globalnom pučanstvu kako je došlo vrijeme za veliki reset naših globalnih problema. Što je “The Great Reset” koji bi možda bio odgovor na neke od gorućih problema današnjice?
Dok smo odbrojavali sekunde do ponoći dočekujući novu 2020. godinu, vjerojatno nitko osim uvijek budnih teoretičara zavjere i drugih „poznavatelja“ sudbine, ne bi očekivao da nam donosi izazove koji će tako korjenito promijeniti diskurs na globalnoj razini. Pandemija virusa COVID-19 bila je Blitzkrieg, proširivši se svijetom u samo nekoliko mjeseci i odnijevši sa sobom od veljače prošle godine više od 2.200.000 života. Inkrementalne promjene ipak zahtijevaju mnogo vremena dok njihovi učinci ne postanu vidljivi. Globalno zagrijavanje atmosfere nije se dogodilo preko noći: ispusi štetnih plinova u atmosferu krenuli su s Prvom industrijskom revolucijom, nastavili se slijedeći razvoj najbogatijih zemalja na svijetu u industrijske velesile, da bi svoj vrhunac dosegli u osvit Četvrte industrijske revolucije, kada su igrom zagospodarili underdogs 20. stoljeća – Kina i Indija. Međutim, sada zvižduci iz švicarskog grada Davosa, gdje se održao summit, sugeriraju da je vrijeme za prekid utakmice i za novu igru, s ponešto izmijenjenim pravilima.
“Svaka zemlja, od Sjedinjenih Država do Kine, mora sudjelovati, a svaka industrija, od nafte i plina do tehnologije, mora se transformirati.”
Središnja je to poruka koju je Klaus Schwab, osnivač i izvršni direktor WEF-a, sa svojom svitom poslao u svijet, zaključivši: “Ukratko, potreban nam je veliki reset kapitalizma.” Schwab je također izjavio kako se “svi aspekti naših društava i gospodarstava”, od obrazovanja do socijalnih ugovora i radnih uvjeta, moraju preoblikovati. U zajedničkoj video poruci na YouTubeu, brojni uglednici od britanskog princa Charlesa preko CEO-a Mastercarda do aktivistkinje Jane Goodall zazivaju netizens da pandemiju COVID-19 shvate kao priliku za reset u kojem nema povratka na status quo. Iako pandemija nije izravni uzrok društvenih promjena, Schwab zaključuje kako bi bila šteta da ne posluži kao povod njihovom ubrzanju; budući da je u mainstreamu napokon potekla topla voda, preplavivši društvene i tradicionalne medije informacijama kako je naš svijet prepun nejednakosti, poput one u raspodjeli dohotka i bogatstva.
Od vatre do vatrozida
Kada su antropologinju Margaret Mead prilikom jednog predavanja upitali koji artefakt smatra znakom nastanka ljudske civilizacije, umjesto oruđa ili amajlija, odgovorila je da je to pronađeni ostatak ljudske bedrene kosti, s jasnim tragovima prijeloma i zaliječenja. Objasnila je da u životinjskom carstvu takva ozljeda znači sigurnu smrt jedinke, koja ne može pobjeći od opasnosti, doći do vode i pronaći hranu tijekom dugog vremenskog razdoblja potrebnog da kost zaraste. Slomljena i zarasla bedrena kost dokazuje da je netko ozlijeđenu osobu odveo na sigurno i uložio vrijeme i energiju njegujući je do oporavka. Društvo je čovjekov čopor, organizirano u svrhu osiguranja preživljavanja svojih članova. Društveni ugovor nalaže da ono članovima pruža sigurnost i zaštitu, a od njih zauzvrat traži da poštuju zajednička pravila, bez obzira na to proizlaze li iz prava jačega, božanske providnosti ili demokratskih izbora. Mitovi o tome što čini dobrog člana zajednice stari su koliko i civilizacija. Za stare Grke to je „zoon politikon“ – čovjek koji ima svoju ulogu u izgradnji i očuvanju zajednice. Barbar koji slijedi zero sum game grabi samo za sebe i nije značajno drukčiji od životinje. Kako je i kada upravo oličenje barbara, proklamiranog self made pojedinca koji kao da je nastao spontanom generacijom, doslovno ni iz čega, te šatro djelujući u vakuumu zagospodario svijetom, uništivši pritom bezbrojne zajednice – postalo sinonim uspjeha?
Disillusionment 21. stoljeća
Čak ni u SAD-u, zemlji u kojoj se stanovnici velikih gradova spotiču preko nebrojenih beskućnika kao preko povišenih rinzola, milijuni ljudi nemaju osnovno zdravstveno osiguranje, a ekonomsku nejednakost jednako dijele svi; nejednakost nije bila toliko izražena do unatrag posljednjih 50-ak godina. “Čitav poslijeratni ekonomski poredak, koji je uključivao jača prava za sindikate i državu blagostanja bio je skup za kapital. Tijekom 1970-ih počele su se nazirati napukline u kejnzijanskom konsenzusu koji je formiran nakon 2. svjetskog rata u svim zapadnim zemljama. Pojavila se situacija u kojoj je istovremeno postojala visoka nezaposlenost i visoka inflacija, što nije trebalo biti moguće. Intelektualni prijepori koji su uslijedili unutar ekonomske znanosti oslabili su kejnzijansku poziciju, a ojačali poziciju Miltona Friedmana i njegovih sumišljenika. Novi guverner američke središnje banke Paul Volcker visoko je podignuo kamatne stope i tako spustio inflaciju. Time je prouzročio recesiju u SAD-u, a u siromašnijim zemljama svijeta su visoke kamatne stope dovele do dužničke krize. To je pogodilo i Jugoslaviju koja se 80-ih suočila s ozbiljnim problemima u vraćanju kredita. Postojali su i eksplicitni politički sukobi”, pojašnjava dr. sc. Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
“Naime, da bi se zaista prekinulo s kejnzijanskom ekonomskom politikom trebalo je slomiti moć sindikata, što je u Velikoj Britaniji odradila Margaret Thatcher, a u SAD-u Ronald Reagan. Treba imati na umu da je sedamdesetih godina bilo mnogo štrajkova u svim zapadnim zemljama. U nekima, poput Italije, došlo je i do svojevrsnog predrevolucionarnog stanja. To je bio politički sukob između rada i kapitala, u kojem je kapital odnio pobjedu.”
Pobjeda kapitala značila je pobjedu korporativizma, moćnih lobija koji kroje američku politiku i stvaranje okruženja zbog kojeg ne treba čuditi da je za 45. američkog predsjednika, umjesto Hillary Clinton kao predstavnice starog političkog establišmenta, no nesumnjivo također zagovarateljice interesa krupnog kapitala, izabran Donald Trump: poster boy interesa tih skupina moćnika. Usprkos porazu na izborima, Trump ostaje relevantan akter na američkoj političkoj sceni.
“Gotovo 30 % Amerikanaca doista voli Trumpa koji ih je uvjerio da je čitav politički i medijski sustav SAD-a laž i prijevara. Republikanci ga se ne odriču jer se boje da će njegovi ljudi pobjeđivati na predizborima. Žalosno je gledati kako velika Republikanska stranka Abrahama Lincolna koja je izvojevala pobjedu u građanskom ratu drhti pred Trumpom. Ja ipak vjerujem da je politički život u demokracijama dinamičan i da nije isključeno da Republikanci nađu novog svježeg lidera ili, zašto ne, lidericu”, kaže mi Ana Matan, docentica na Fakultetu političkih znanosti i jedna od nositeljica kolegija Moderne teorije demokracije na tom fakultetu, koja je i sama za vrijeme studija boravila u SAD-u.
“U svim demokratskim državama postoje različite strane i u tom smislu su sve demokratske države polarizirane. Američka demokracija je stara, pripadnost nekoj od stranaka je često važan dio nečijeg identiteta, a moj je dojam iz iskustava s građanima SAD-a da to nije bio problem u svakodnevnom funkcioniranju i komunikaciji. Novost je u tome što političke razlike postaju temelj za osjećaje međusobne netrpeljivosti, ili čak i mržnje između pripadnika dviju stranaka, ili bolje reći između dijelova dviju stranaka.”
“Osobito je to, čini se karakteristično za Trumpovsko krilo Republikanaca”, pojašnjava Matan. Podsjeća i da su siječanjski neredi na Capitol Hillu jasno pokazali da institucije ne mogu funkcionirati bez oslanjanja na neformalna pravila ponašanja i načine djelovanja koja su ključna podrška institucijama. “Tocqueville ih je nazvao ‘habits of the heart’ ili običajima srca. Ono što se pokazalo u tim neredima jest da su nepisane norme i pravila ključni, te da ih se treba njegovati s isto toliko pažnje koliko i formalne institucije. Individualizam i zajednica kao pojmovi i kao vrijednosti se stalno mijenjaju. Možda je zanimljivo spomenuti da je u ovoj pandemiji i u SAD-u i kod nas nošenje maski postalo simbolom solidarnosti i zajednice, a ne nošenje maski simbolom individualizma”, ističe Matan.
Elastičnost i prilagodljivost kapitalizma, osim u zapadnim demokracijama i islamskim teokracijama, posebno je zorno prikazana u kineskoj inačici državnog kapitalizma. Prevaziđene su stare slabosti komunističkih režima, poput planske privrede, koje su kočile inovaciju i razvoj. S druge strane, zadržan je upliv države u ekonomiju propisivanjem zakona i načina poslovanja svim kompanijama koje su željele poslovati u Kini. “Manje poznata činjenica u vezi Masakra na trgu Tiananmen 1989. godine jest da su se brojni novinari ondje nalazili zbog posve druge svrhe, a to je bio Gorbačovljev službeni posjet Pekingu. Očekivalo se da će se Kina ili raspasti ili preuzeti crvenu zastavu komunizma nakon poraza SSSR-a, što se dakako nije dogodilo. Jedina komunistička stvar u Kini danas je naziv partije. U Americi korporacije kontroliraju državu, dok je u Kini situacija obrnuta”, pojašnjava Ozren Đurić Mikušević, koji je za vrijeme trogodišnjeg studijskog boravka u Kini i doktorirao na temi međuovisnosti EU i Kine. Postoji li nada da će u 21. stoljeću napokon zaživjeti ideja o globalnom kapitalizmu s ljudskim licem?
Lijevo naprijed, ususret zelenom
Poziv iz Davosa na resetiranje postojeće globalne ekonomije u suprotnosti je s inherentnom logikom kapitalizma kakav danas poznajemo. Naposljetku, ranije spomenuti Friedman zastupao je ekstreman oblilik poimanja korporativne odgovornosti, tvrdeći kako poduzeća ne trebaju osjećati odgovornost prema javnosti ili društvu; jedina je odgovornost ona koju imaju prema svojim dioničarima. Među prijedlozima WEF-a ističu se oni za uvođenjem progresivnijih redistributivnih poreznih politika, ozbiljniju regulativu poslovanja velikih tvrtki te sveobuhvatne vladine programe potrošnje, poput izgradnje zelene urbane infrastrukture.
Čuvena teoretičarka i aktivistkinja Naomi Klein u svojoj analizi za The Intercept upozorava kako je čitava priča oko velikog reseta zapravo pokušaj elita da se razvodne napori legitimnih aktera, poput progresivnog krila američke Demokratske stranke, za uvođenjem paketa politika poput Green New Deala, za koji navodi da je popularan “upravo stoga što ne može biti dalje od Davosa nego što jest, jer je utemeljen na etosu da onečišćivači okoliša trebaju platiti za ono što čine, kao i na programima poput zajamčenih radnih mjesta i univerzalnog zdravstvenog osiguranja, zbog čega uživaju široku podršku radničke klase”, te dodaje kako je za desničarske političare i naftne mogule koji ih financijski podupiru idealno da se slika stvarne borbe protiv klimatskih promjena podriva u javnosti povezujući njezinu agendu s onom “organizacije poznate po prometnim gužvama privatnih mlažnjaka i osnivačem nalik na zlikovce iz filmova o Jamesu Bondu”, aludirajući na WEF i Schwaba. Klein zaključuje kako Green New Deal, “sasvim sigurno ne bi uživao podršku British Petroleuma, Mastercarda, Princa Walesa i ostalih partnera Great Reseta.”
Progresivna zelena agenda napokon i u Hrvatskoj predstavlja alternativu postojećim akterima u političkoj fauni, od kojih se mnogima predbacuje da su brojne strateške državne interese podčinili vlastitoj agendi koju suštinski zanima samo reizbor i što dulje zadržavanje na pozicijama moći, na čiju su zloupotrebu brojni građani, čini se – već oguglali. Na parlamentarnim izborima 2020. godine, zeleno-lijeva koalicija formirana u platformu Možemo! ostvarila je izvanredan uspjeh, osvojivši na iznenađenje mnogih čak 7 zastupničkih mjesta u Saboru. Ana Matan, inače jedna od utemeljiteljica lokalnog ogranka Možemo! u gradu Karlovcu, ususret lokalnim izborima koji će se održati 16. svibnja puna je optimizma i uvjerena kako će građani prepoznati srčanost i stav njihove lokalne grupe borbenih ljudi, te im povjerovati kad kažu da su oni opcija koja će uvijek govoriti istinu u lice gradskim moćnicima.
“Živimo u prekrasnom, no užasno zapuštenom gradu; nisu to samo stare kuće i stari dijelovi grada, već je nebriga za javni prostor sve vidljivija i u novijim naseljima. Najtužniji primjer odnosi se na dio Karlovca pored Korane, gradski dragulj kojem prijeti devastacija neprimjerenom izgradnjom isključivo radi hira i apetita za prestižem lokalnih moćnika; koji se nemušto prikazuju kao ulaganja na dobrobit svih. Kulturne i obrazovne institucije načete su bjesomučnim stranačkim kadroviranjem koje zna doći i s vrha pojedinih ministarstava, a nezavisna kulturna scena je izmučena birokratiziranim projektnim financiranjem što cijedi njenu kreativnu energiju.”
“Karlovac, kao i mnogi drugi gradovi i mjesta u Hrvatskoj, pokoren je golom političkom silom i medijskom manipulacijom koja se plaća iz gradskog proračuna i iz proračuna gradskih tvrtki koji imaju s medijima sklopljene ugovore o izvještavanju ili o reklamiranju. Rekla bih da građani imaju dovoljno emotivnih i kognitivnih kapaciteta da prepoznaju situaciju u kojoj se nalaze i brane se ili cinizmom ili samo-isključivanjem iz političkog života. Ljudi naime vide i znaju da vladajući nisu na vlasti zato što su dobili izbore, nego dobivaju izbore zato što su na vlasti. ‘Tajno’ oružje Možemo! političke platforme je borbena predanost javnom interesu koja je jasno vidljiva kod naših saborskih zastupnika i zastupnica Sandre Benčić, Tomislava Tomaševića i drugih. Nadam se da je snaga u povezivanju mnogih, a ne u pokoravanju i obožavanju pojedinaca, te se nadam da ćemo i mi, poput njemačkih Zelenih, koji su dolazili s pletivom u Bundestag, očicu po očicu uplesti puno različitih ljudi s istim ciljem – nepokoren i odvažan grad za 21. stoljeće”, zaključuje Matan.
Čipovima protiv razuma
Razorne posljedice ljudskog djelovanja na bioraznolikost planete danas poriču uglavnom propagandni timovi tvrtki u industrijama koje su među najodgovornijima za takav razvoj događaja. Autori “The Great Reseta”, osim što upozoravaju na potrebu održivijeg i sporijeg razvoja te rješavanje posljedica globalnog zatopljenja, pozivaju svakoga tko ih želi slušati i na kontinuirane napore kako bi inovacije Četvrte industrijske revolucije rezultirale smanjenjem društveno-ekonomskih nejednakosti; poglavito osiguravajući jednakiji pristup zdravstvenoj zaštiti, prvenstveno osiguravanjem bolje dijagnostike i pristupa cijepljenju za sve, te korištenjem telemedicine.
Ako smatrate da, gledajući globalno, ljudi nikad nisu živjeli bolje, da smo iskorijenili brojne bolesti (unatoč pojavljivanjima novih); da smo smanjili stopu smrtnosti djece u nerazvijenim zemljama svijeta i još uvijek se nismo roknuli nuklearnom bombom jer razvijene zemlje, kao što vidimo na primjeru SAD i Kine, ratuju carinama i embargom; onda je svijet bolje mjesto za život ljudske civilizacije nego što je ikada bio. Smatrate li da je „nekad prije“ bilo bolje, vjerojatno se sjećate nekih ravnopravnijih vremena u kojima je bilo nezamislivo da ljudi kopaju po kontejnerima u potrazi za bocama koje će kao povratnu ambalažu zamijeniti za 50 lipa i tako malo pomalo skupiti novac za ono što im je nasušno potrebno da bi zadovoljili osnovne fiziološke potrebe, bila to hrana ili alkoholno piće, svejedno. Kako je o problemu beskućništva rekao George Orwell u svojem eseju o londonskim prosjacima:
“A beggar, looked at realistically, is simply a businessman, getting his living.”
Svijet je do 2020. godine ispunio neka od predviđanja vizionara iz prošlosti. Nikola Tesla je na početku 20. stoljeća predvidio pojavu bežičnog prijenosa energije, pametnog telefona, umjetne inteligencije i samovozećih automobila, Wi-Fi i Interneta stvari. „Kada uspijemo savršeno primijeniti bežičnu tehnologiju, cijela će se zemlja povezati u ogroman mozak“, izjavio je u jednom intervjuu još 1926. godine. No, čovječanstvo usprkos svoj tehnologiji u 21. stoljeću nije riješilo problem beskućništva, gladi, siromaštva i bolesti širokih slojeva društva koji su polako i bolno spoznavali da su postali nebitni. Nekoć brojni radnici o čijem su radu ovisili proizvodni rezultati polako su istisnuti automatizacijom, a između malobrojnih preostalih, uglavnom u uslužnim sektorima društva, te visokoobrazovanih zaposlenika, jaz svakim danom postaje sve veći. Iako političari, akademska zajednica i ona sjena koja je preostala od sindikata zagovaraju prekvalifikaciju zaposlenika za obavljanje poslova koji su traženi na tržištu, realnost je mnogo sumornija.
Dakako, postoje i brojni svijetli primjeri: tech startup Bit Source pokrenuo je nekadašnji rudar Rusty Justice, zaposlivši u njemu brojne kolege koji su zatvaranjem rudnika ostali bez posla. Danju i noću učili su programske jezike i savladavali linije koda, a danas su primjer uspješne preobrazbe i dokaz da za učenje novih vještina nikada nije kasno. No, nisu sva zanimanja pogodna za prekvalifikaciju u tražene programere, stoga je ironični tweet „Learn to code“ upućen prema više od 1,000 novinara koji su početkom 2019. godine otpušteni iz redakcija poput BuzzFeeda i Yahooa, dokaz grube retorike u javnom prostoru koja zagovara disproporcionalno poticanje i financiranje STEM područja, dok humanističke i društvene znanosti stavlja u drugi plan pod agidom da su si studenti koji ih upisuju sami krivi što nakon završetka studija neće moći pronaći posao. Međutim, čak i kad bi svi studenti koji trenutno upisuju fakultete i odabrali neko od STEM područja, potrebe za zapošljavanjem tolikog broja ljudi jednostavno više nema.
Going through replies and muting everyone tweeting “learn to code”
— Sean Keane (@seankeane) January 28, 2019
Čitavo bljedunjavo licemjerje naputaka ekipe iz Davosa pogoršano je kad su se oko čitave ideje počele ispreplitati brojne fantazmagorije karizmatičnih, no neubrojivih vođa s obje strane političkog spektra. Velik dio javnosti danas ne uspijeva razlikovati utemeljene kritike od teorija zavjere; Klein posebno ističe primjer Billa Gatesa, navodeći kako je opravdanost njegove dominacije nad pitanjima koja se tiču globalne zdravstvenih politika podložna raspravi, no ističući kako to i dalje ne znači da je iza čitave pandemije njegov opaki plan da iz testova na COVID-19 uzme RNK građana SAD-a te izvrši puč kojime ih pretvara u Venezuelu.
Pobratimstvo lica u svemiru
Pandemija i posljedična zabrana okupljanja uzrokovale su da se ljudi sve više osamljuju, što dodatno doprinosi otuđenosti. Slobodni pojedinac 21. stoljeća je konzument kojemu su filmovi nadohvat tipki, spremni za binge stream. Hrana mu stiže putem Wolta, a dostavljač je ostavlja pred vratima kako bi se u potpunosti izbjegao kontakt. Lanci opskrbe završavaju izravno u našim domovima, bez posljednjeg čina u transakciji; našeg fizičkog odlaska u kupovinu. Video pozivi odavno nisu više rezervirani za rodbinu u inozemstvu; Zoom je u samo godinu dana od tvrtke za koju nitko nije čuo postao kulturni pojam i biznis vrijedan 110 milijardi dolara. Riječima tech analitičara Bena Evansa: „Software je pojeo svijet i sad su svi problemi svijeta izraženi u softveru: sloboda govora, data privacy, radikalizacija, fake news, političko oglašavanje, network effects monopoli, algoritamska pristranost, govor mržnje“. I dok se softver uvijek može resetirati, možemo li resetirati vrijednosti društva u kojemu se pojedince potiče na udaljavanje, umjesto na približavanje?
Nedavne katastrofe u našem neposrednom okruženju, koliko god mučne i grozne, ipak šalju poruku koja može poslužiti kao utjeha. Potresi u Zagrebu i Petrinji bolno su dirljiv dokaz da se ljudi diljem Hrvatske, usprkos otuđenju i usamljenosti, mogu ujediniti u pomoći onima kojima je potrebno. U svojoj knjizi “A Paradise Built in Hell”, autorica Rebecca Solnit dubinski istražuje reakcije stanovništva nakon pet katastrofa: od potresa i požara u San Franciscu 1906. pa do uragana Katrina 2005. godine. Iako u različitim kontekstima, autorica naglašava ključnu univerzalnost koja povezuje te događaje, a to je altruistična reakcija unutar zajednice pogođene katastrofom.
View this post on Instagram
“Sam koncept društva počiva na ideji mreža afiniteta i naklonosti, a samostojeći pojedinac uglavnom postoji kao prognanik ili izgnanik. Mobilna i individualistička moderna društva razdvajaju neke od tih starih veza, istovremeno se kolebajući oko preuzimanja drugih obaveza, posebno onih izraženih ekonomskim aranžmanima – uključujući brigu za starije sugrađane i ranjive skupine u društvu, ublažavanje siromaštva i očaja. Često se ponavlja argument o ljudskoj prirodi: mi smo u biti sebični, a zato što se vi nećete brinuti za mene, ja se ne mogu brinuti za vas. Neću vas hraniti jer se moram bojati gladi, jer ni ja ne mogu računati na druge. Još bolje, uzet ću sve što imaš i pridodati to svom vlasništvu, a moje će ponašanje opravdati prirodni zakon jačega. Ako nisam čuvar svog brata, tada smo protjerani iz raja, raja neprekinutih solidarnosti”, piše Solnit.
Tako, uzdaje li se svatko „u se i u svoje kljuse“ svakodnevni život postaje društvena katastrofa. Bez obzira na namjere elita iz Davosa koje pozivaju na globalni reset kapitalizma, potreba za uspostavom pravednijeg i boljeg društva nikada nije bila očitija. Stoga, budemo li tražili inspiraciju za reset postojećeg sustava vrijednosti, kao inspiracija nam mogu poslužiti solidarnost i empatija koje se javljaju prilikom saniranja posljedice prirodnih katastrofa. Razbijajući uobičajene podjele među ljudima nude nam pogled kroz odškrinuta vrata natrag u raj, u pobratimstvo lica u svemiru.
Ovaj tekst je izvorno objavljen u izdanju časopisa Grazia br. 258.
Naslovna foto: Giphy.com
