Prije 13 mjeseci, 4 dana i 2 sata postala sam po prvi, i do sad jedini, put mama. Dramatično brojim koliko je vremena prošlo jer, bez imalo zadrške, rođenje moje kćeri nešto je što me najviše promijenilo do sada, u cijelom mom životu. A nije da nisam svašta do tada doživjela, bogme, nisam ni mlada majka. Čak su me tijekom trudnoće svrstavali u onu mrsku kategoriju starijih prvorotkinja. Hej, znala sam poviknuti u sebi kad sam čula to etiketiranje iz redova medicinskog osoblja, pa nisam ja kriva! Imala sam dosta toga za odraditi prije no što sam se odlučila za dijete!
Jer nešto što je možda najprirodnije stvar na svijetu, produžetak ljudske rase, kreiranje i odgajanje potomka, meni nije došla nimalo prirodno. I ne svrstavam se samo ja u te redove – morali ste i sami primijetiti trend da se mnogi danas sve kasnije odlučuju za dijete, ako se uopće za to odluče. Mješavina razloga stoji u pozadini, poput financijske nesigurnosti, komocije života bez djece, činjenice da nas je ionako previše na planetu…
Štogod bilo, kod mene je potrajalo, a onda sam se konačno odvažila
Trudnoća je apstraktna. Znaš da je to biće već u tebi, osjetiš ga (a bogme, ja ga osjetila jesam!), vidiš na ultrazvuku, osluškuješ otkucaje srca, brojiš pokrete i udarce. Pred kraj ti je toliko teško, pogotovo ako, kao ja, dobar dio trudnoće moraš mirovati, da jedva čekaš vratiti svoje tijelo i svoje “ja” jer trudnoća je ćudljivo stanje. Svi te pomalo živciraju svojom pažnjom, svojim dobronamjernim savjetima, koji su često kontradiktorni, pretrpana si informacijama, čekaš samo da konačno ta nova faza života krene i da upoznaš više to biće čija nogica uredno po noći završava pod tvojim rebrima.
A onda dođe ona. S više od tjedan dana zakašnjenja. I potpuno te pomete. Ne znaš više ni tko si, ni kako se zoveš. Odjednom si majka, u bolnici ti se obraćaju s “mama + prezime” iako im uzaludno pokušavaš objasniti kako glasi tvoje ime, ali već su ti okrenuli leđa i usmjerili svoju pažnju na iduću rodilju, “mamu + drugo prezime”.
Sva je pažnja usmjerena na dijete, i tvoja, i tuđa. I, istina je, dobiješ nešto dragocjeno, ali usput izgubiš dio sebe, dio svoje dotadašnje osobnosti, dio navika, golemi dio vremena.
Kad se raspukne onaj novorođenački balončić i kad se svi oko tebe pomalo razmile i vrate svojim svakodnevnim obvezama, suočiš se sa svim tim promjenama bolno i naglo. Teško ti je. Biti većinu dana sama s djetetom, podrediti sve njemu, čak i svoje fiziološke potrebe jer otići na toalet, jesti nešto konkretno, istuširati se vrućom vodom i spavati – sve su to stvari koje su odjednom postale sekundarne, ako ne i tercijarne, a prije su bile primarne na ljestvici tvojih potreba. Odjednom je to mjesto zauzela ona, ispunila ga i prepunila. No, od neizmjerne ljubavi prema tom predivnom smotuljku može se živjeti samo ograničeno vrijeme. Uskoro postaneš pomalo frustrirana i shvatiš da je sve ono za čime si žudjela na kraju trudnoće, da vratiš sebe i svoje tijelo, i dalje na čekanju.
Teško je, ali još je teže o tome govoriti
No, iako sam se tako osjećala, tek sam se sad, 13 mjeseci, 4 dana i 3 sata kasnije, ohrabrila malo više govoriti o tome. Teško mi je bilo, nakon što sam trideset i ohohoho godina gradila sebe kao osobu, konačno s partnerima izgradila stabilan biznis, sebi sigurnost i samopouzdanje, sve to srušiti i podrediti nekom drugom. Teško mi je bilo odvojiti se od mog posla koji je neodvojivi dio mene. Teško mi je padala samoća iako sam cijeli dan bila uz majušno, najdivnije biće koje je ikad kročilo, pardon, puzalo ovim svijetom, ali opet sam bila sama u svojoj težini. Dio sam tereta dijelila sa suprugom, ali mi je istodobno bilo teško jer sam tek tad uvidjela koliko nam je prije bilo lako, dok smo bili samo nas dvoje. I jer bi on sada ujutro izašao iz kuće, ne osvrćući se, dok sam ja za jednoipolsatni odlazak na kavu/liječniku/frizeru morala organizirati cijelu logistiku.
I teško mi je padalo što mi je to sve to teško sjelo. Jer ne bi li majčinstvo trebalo biti divno, lako… Prirodno?
I onda sam se počela prisjećati tko sam ja. Ako mi nije prirodno došla odluka da imam dijete, nego sam o njoj morala puno promišljati i planirati, ništa što je tome slijedilo također mi neće doći prirodno. Sve informacije koje sam trebala o trudnoći, razvoju djeteta, prehrani, aktivnostima… upila sam kao spužva, štreberski, ali to ne znači da je to bilo – prirodno.
Ono što je bilo prirodno za mene jest to da radim jer sam jedna od onih koji svoj posao – žive. Rodiljni dopust za mene je bilo neprirodno stanje. Izgubila sam u tom periodu prevelik dio svog identiteta i nisam se mogla s time pomiriti. Stoga je odluka za mene bila logična – vratiti se ranije na posao.
Ja sam majka kojoj je neprirodno odvajati privatno i poslovno
Nisam imala strogi plan oko toga jer se puno toga moralo poklopiti, no neke stvari su mi poprilično olakšale razvoj situacije. Prije svega, zahvaljujući tome što u X/Netokraciji/X imamo različite timove na raznim lokacijama, već smo navikli da nam se većina interne komunikacije odvija online, uz pomoć raznih alata. Između dojenja i mijenjanja pelena mogla sam zaviriti na X/Slack/X, na e-mail ili koji drugi online alat i tako ostati u tijeku s događanjima u tvrtki, novim projektima pa čak i, ajme meni, novim ljudima. Periodično sam sudjelovala u virtualnim sastancima putem X/Skypea/X, čak sam napisala i neke tekstove, a nekoliko sam puta uspjela upogoniti cijelu karavanu i preseliti se na par dana sa suprugom i djetetom te svom pratećom opremom iz Osijeka u Zagreb (velika promjena, uz dijete, bila je i nova adresa), ne bih li sudjelovala na kakvim događanjima – prije godinu dana, X/Netokracijina/X konferencija “Ladies of New Business” bio je upravo takav događaj.
Činilo mi se da sve ide u dobrom smjeru, ali onda je s bebinih tri i pol mjeseca sve palo u vodu – imala je groznu regresiju u spavanju pa je preko dana počela spavati ravno 28 i pol minuta u komadu. I tako po tri-četiri-pet puta. Dan mi se pretvorio u uspavljivanje nje, potom iskradanje poput nindže kad bi ona konačno zaklopila oči ne bih li zadovoljila neku od svojih fizioloških potreba, zatim buljenje u prazno nekoliko minuta, a potom očajavanje jer se ipak probudila točno u sekundu iako sam se svaki put nadala – možda će ipak spavanje ovaj put trajati dulje.
Vrijeme za pojačanje
Jasno je bilo da u takav raspored nisam mogla, a bome ni imala snage, uklopiti išta od posla iako sam to i dalje jako željela. Vrijeme je bilo za promjenu plana, a on je uključivao pronalazak pouzdane osobu za čuvanje djeteta. Svi oni koji su se u to upuštali znaju koliko je to teško i izazovno – trebalo je neko vrijeme, postajala sam pomalo i očajna zbog zidova na koje sam nailazila, ali na kraju se i to fantastično poklopilo. Kad je mala napunila šest mjeseci, našoj se maloj zajednici priključila i dadilja. Za nekoga možda prerano, za mene ni sekundu.
Bilo je izazovno uskladiti dojenje, izdajanje, uvođenje dohrane, navikavanje na novu osobu u kući i povratak na posao, prvo iz kućnog ureda, a potom i iz pravog, koji smo u međuvremenu otvorili i u Osijeku. No, uspjelo je. Polako sam se vraćala u stari ritam, a njemu dodala i neke nove aktivnosti – izdajala sam na autocesti, raznim parkiralištima, toaletima, a čak u par navrata i na Pantovčaku. Ostajala bih kod kuće kod uvođenja novih namirnica u dohranu djeteta kako bih pratila hoće li se razviti kakva reakcija, tu sam bila za sve temperature i druge boljke, a potom bih odrađivala kakav intervju ili vodila neki projekt (ili jednostavno spamala kolege memovima ili GIF-ovima jer i to je dio svakodnevice).
Promijenio se i dnevni raspored – umjesto da mi je radni dan počinjao u 10 sati ujutro, kretao je i prije 8 sati kako bih stigla napravila sve što sam naumila. Zato su kolege počeli dobivati one memove i GIF-ove nešto ranije, ali ja sam imala slobodno poslijepodne za nju. Danas imam nešto manje vremena za sve obveze, ali je to vrijeme daleko bolje raspoređeno i utrošeno.
Balansiranje? Miješanje
I tako je moja verzija onog mitskog balansa između privatnog i poslovnog postala – miješanje. Svakodnevno i višekratno ispreplitanje obveza oko posla i oko obitelji. To je otišlo toliko daleko da je Netokracija krajem ožujka organizirala konferenciju posvećenu upravo toj temi, usklađivanju majčinstva s karijerom u izuzetno brzoj i promjenjivoj digitalnoj i IT industriji, “Ladies of New Business”. Privatno iskustvo pretvorilo se u poslovni događaj.
13 mjeseci, 4 dana i 4 sata nakon rođenja moje djevojčice mogu i reći da sam zadovoljna svojim vještinama žongliranja. Nisu one uvijek sjajne, možda ću ponekad ispustiti koju lopticu iz ruku. A ponekad ću sve rekvizite odložiti na stranu i u ruke uzeti samo nju. I kad je sve teško, to je nekako uvijek – lako.
