Na nadolazećem Međunarodnom festivalu Organ Vida koji će se održati od 2. rujna do 4. listopada u prostorijama MSU-a, Galerije Karas, GMK i Galerije Zvonimir, vidjet ćemo pregršt fantastičnih radova, ali oni koji su nam prvi upali u oko, bili su radovi fotografkinje Katarine Juričić
Katarina je fotografkinja s jako zanimljivom biografijom za nekoga tko broji 26 godina. Nakon što je diplomirala novinarstvo u Zagrebu na Fakultetu političkih znanosti, ljubav prema fotografiji odvela ju je na Kraljevsku akademiju umjetnosti u Hag. Kako kaže, fotografija je bila nešto s čime se oduvijek htjela baviti, “neka vrsta iskonskog poziva koji je proizlazio iz neutažive potrebe da zabilježim određeni trenutak kako bi time ostao ‘vječno zapamćen’, besmrtan”. Iako je želja da studira fotografiju bila neupitna, priznaje da se nije odmah osjećala dovoljno spremnom te se studij novinarstva činio, i na koncu ispostavio, kao dobar izbor.
“Između ostalog, taj studij mi je ukazao kako, bez obzira na naše težnje, objektivna istina ne postoji baš kao što ne postoji ni jedinstvena definicija stvarnosti, već je sve stvar subjektivnog doživljaja. Ta realizacija nagnala me da se odmaknem od dokumentarističkog pristupa fotografiji i težnji da zabilježim istinu kao takvu.”
“Oslobodivši se iluzije da je fotografija objektivna reprezentacija stvarnosti, usmjerila sam se na istraživanje samog medija fotografije i njezine moći da prevaziđe stvarnost, da vizualizira imaginarne aspekte stvarnosti. Sve ono što je zapravo nemoguće fotografijom zabilježiti, kao što su sjećanja, emocije, vizije, halucinacije…” priča nam Katarina te kao svoje uzore nabraja umjetnike koji u svojem radu koriste fotografske elemente poput svjetlosti i boje a koji potom poprimaju formu prostornih i svjetlosnih instalacija, popu Jamesa Turrella i Olafura Eliassona. Malo je reći da nas je malo pomalo uvlačila u svoj svijet iz kojeg, na kraju intervjua, nismo htjeli niti izaći…
Bavite li se samo fotografijom ili se bavite i novinarstvom?
Iako se trenutno nažalost ne bavim aktivno novinarstvom, u svojem radu zadržala sam svojevrsni novinarsko-istraživački pristup temama kojima se bavim. Općenito, dok razvijam nove radove, imam tendenciju dokumentirati svoj tok svijesti te konstantno nešto zapisivati, raspisivati ideje, skupljati reference i graditi svojevrsnu ”mrežu” svih relevantnih informacija, pojmova i otkrića. Tako da često vizualni aspekt rada obogaćujem tekstualnim gdje također nastojim eksperimentirati sa samom formom teksta.
U vašoj biografiji nabrojani su gradovi Hag, Amsterdam, London… Na koji način je, ako jest, na vaš rad utjecalo okruženje primjerice Nizozemske? Koje biste paralele povukli s Hrvatskom – koje su naše prednosti i mane, a koje života u Nizozemskoj za jednog umjetnika/umjetnicu.
U Haagu živim posljednjih 5 godina, a u Londonu sam provela nekoliko mjeseci asistirajući umjetnici Felicity Hammond. Iako je nizozemska scena skromnija od londonske, ono što imaju zajedničko je razrađeni i postojani sustav financiranja umjetnika i umjetničkih projekata. Time je umjetnicima osigurana određena financijska sigurnost te su u mogućnosti ulagati više sredstava u samu produkciju radova i težiti ka što kvalitetnijoj egzekuciji.
Osim financiranja, velika razlika između nizozemske/engleske i hrvatske umjetničke scene je to što je nizozemska/engleska ekstremno multikulturna – čine ju umjetnici sa svih strana svijeta koji svoju kulturu i običaje pretapaju u svoj rad što rezultira bogatim, raznovrsnim i vrlo inspirativnim umjetničkim ambijentom. Također, tamo je umjetnost ujedno i konkretna gospodarska grana u kojoj značajnu ulogu ima mreža komercijalnih galerija i kolekcionara koji formiraju i reguliraju cijene i potražnju umjetnina. Do sada sam imala prilike surađivati s raznovrsnim galeristima i upoznati se s takozvanom mračnom stranom umjetnosti gdje vlada visoka razina kompetitivnosti, a umjetnička djela postaju proizvodom kojeg si malo tko može priuštiti.
Ono što mi se sviđa kod Hrvatske je svojevrsna opuštenost i ležernost, te sposobnost da se s vrlo malo resursa napravi puno. Također, koliko god to apsurdno zvučalo, imam osjećaj da su umjetnici u Hrvatskoj često iskreniji u radu kojeg rade baš zato što nisu zagušeni suludim galerijskim kriterijima i nisu podložni praćenju trendova koji se nameću u suvremeno-umjetničkom kontekstu.
Gledajući vaše radove, vidimo s jedne strane predivne igre bojama, pogotovo u Orange&Blue, fotografije koje su gotovo sanjive, atmosferične, a zatim s druge strane imamo vrlo životne i sirove motive poput plastičnih stolica i rukavica, maske za ronjenje, plastičnih štapića za uši, i zatim, gotovo neočekivano bijele fotografije ruku u pokretu koje nam djeluju jako modernistički. Možete nam reći nešto više o tim, našem amaterskom oku, nepovezanim stilovima?
Općenito svoj pristup prema fotografiji smatram istraživačkim. Sa svakim novim radom nastojim istražiti nove fotografske forme, te svladati i naučiti nove tehnike, materijale i medije, što na koncu diktira estetiku i formu svakog projekta.
Moglo bi se reći da je fotografija medij u kojem razmišljam i koji služi kao početna točka, no volim se prepustiti samom procesu nastanka rada i samu sebe iznenaditi finalnim rezultatom koji varira od fotografije, animacije, videa, skulptura, te prostornih instalacija. Glavni razlog zbog kojeg se zapravo i bavim umjetnošću je sloboda izražavanja koje ono pruža. Za mene je umjetnost igra u kojoj se vodim intuicijom.
Kako je došla inspiracija za projekt “Orange&Blue”? Piše na vašoj stranici da pokušavate dizajnirati okruženje u kojem uz pomoć svijetla i boje evocirate poznate iskustva. Moramo priznati da su nas osobno ovi radovi uvukli, a niti ne znamo zašto.
”Orange&Blue”, serija fotografija čija je finalna forma prostorna instalacija, inscenacija je familijarnog doživljaja izlaska i zalaska sunca te kontemplativnog osjećaja koje ono pruža. Iako rad proizlazi iz mojih osobnih sjećanja i fascinacije suncem i morem, nastojim ih svesti na univerzalan jezik, a ključni elementi koji prenose cijeli doživljaj su boja i svjetlost. Uzimajući kao referencu ikonične slike izlaska i zalaska sunca, figurativne motive dekonstruiram do razine apstrakcije ne bi li time došla do same suštine tog doživljaja.
Ograničujući se na narančasto i plavo svjetlo, rekreiram čitav spektar sunčeve svjetlosti koju doživljavamo tijekom dana. Time nastojim evocirati osjećaj bivanja na suncu i natapanja u njegovoj toplini i boji. S obzirom na to da je finalna forma rada prostorna instalacija, pri svakom izlaganju ju nastojim transformirati kako bi se prilagodila specifičnom prostoru, te ju obogaćujem novim elementima koji dvodimenzionalne fotografije pretvaraju u skulpturalna tijela. Dizajnom postava nastojim postići svojevrsnu harmoniju između rada i prostora, da jedno drugo upotpunjuju, te da se time postigne što snažniji utisak na gledatelja.
Kako izgleda proces kreiranja ovih, već spomenutih “sirovijih” fotografija? Nastaju li spontano, u trenutku, ili imate ideju koju stremite realizirati pa krećete u to planski?
U većini slučajeva takve fotografije nastaju svojevrsnom ”metodom asocijacije” – gdje mi se pri samom pogledu na određeni predmet u glavi stvori fotografija u kojoj najčešće taj predmet gubi svoju pravu/logičnu funkciju i poprima neku novu, često pomalo nadrealnu.
Što vas najviše inspirira, kako radite, ako radite, na svojoj kreativnosti?
Trenuci najveće inspiracije dolaze onda kada dosegnem određeno oslobađajuće mentalno stanje koje mi dopušta da proniknem ispod površine objektivne stvarnosti, doživim svijet oko sebe u njegovom punom sjaju i primijetim detalje koji mi inače promaknu. To se uglavnom događa kada se također fizički odvojim od svakodnevice – npr. tijekom ljeta dok istražujem skrivene ljepote hrvatskih otoka i morskih dubina, ili pak zimi na visokim planinama skijajući iznad oblaka.
Što mislite koja je jednadžba kvalitetnog fotografa? Koliko je talent, koliko trud i praksa, koliko je obrazovanje? Kakav napredak primjerice vidite kod sebe i što vam je najviše pomoglo?
Mislim da je tajna kvalitetnog fotografa u autentičnosti, a ona prvenstveno počiva na iskrenosti. Uz to, potrebno je naravno i puno truda, ambicije, ustrajnosti i strpljenja. Institucionalno obrazovanje nije nužno i vrlo lako nekome može više odmoći nego pomoći.
Svjesna sam da se moj rad ne bi razvio u smjeru u kojem je da se nisam našla u inspirativnom, multikulturnom i multimedijskom okruženju Royal Academy of Art (KABK) gdje sam se od samog početka osjećala kao da me netko iz mrklog mraka doveo na svjetlost i time ukazao što je sve moguće. Tek odlaskom u Nizozemsku sam se zapravo upoznala sa suvremenom umjetnošću što je uvelike utjecalo na to da odbacim svoju, do tad, tradicionalnu viziju fotografije i posvetim se istraživanju potencijala fotografije da se liši svoje dvodimenzionalnosti i postane skulpturalnim tijelom.
