Vizualna umjetnica Ivana Pipal izražava se kroz različite medije. Osim radova koje stvara za samostalne i skupne izložbe, njezin umjetnički izraz obuhvaća i ilustraciju slikovnica, animaciju te film i video. No izvan ovih medija, pažnju su nam privukle asocijativne kartice “Emocije i stanja”, koje je razvila u suradnji s psihoterapeutima, a koje su nastale iz spoznaje da mnogi od nas zapravo ne znaju imenovati više od nekoliko osnovnih emocija
Kartice donose vizualne prikaze čak 33 emocije i 50 različitih ljudskih stanja i otvaraju prostor za promišljanje, razgovor i bolje razumijevanje vlastitih doživljaja. S Ivanom smo razgovarali upravo tijekom priprema za njihovo treće izdanje, koje donosi jednostavniji način nabave, ali i novo, redizajnirano pakiranje.
U trenutku kada osjećaj otuđenosti, posebno među mlađim generacijama, postaje sve izraženiji, umjetnost dobiva novu ulogu – ne samo kao prostor izražavanja, već i kao alat za bolje razumijevanje vlastitog unutarnjeg svijeta. Nedavno je pristigla vijest da Južna Koreja, zemlja poznata po iznimno zahtjevnom školskom sustavu, emocionalnu inteligenciju uvodi u svoj kurikulum, što je ponovno otvorilo pitanje važnosti emocionalne pismenosti. Dok se obrazovanje sve više usmjerava prema razvoju digitalnih, poduzetničkih i liderskih vještina, koliko prostora ostavljamo učenju o emocijama, odnosima i razumijevanju samih sebe?
Upravo u tom kontekstu alati poput Ivaninih kartica postaju vrijedan prostor za istraživanje unutarnjeg svijeta. S njom smo razgovarali o tome o snazi vizualnog jezika u razumijevanju emocija, važnosti emocionalne pismenosti te načinima na koje ilustracija može otvoriti nelagodne razgovore.
Povodom najnovijeg newslettera Grazia Inbox Edit, u suradnji s umjetnicom poklanjamo vam set kartica. Sve što trebate učiniti jest prijaviti se na newsletter, a u sljedećem izdanju odgovoriti na kratko pitanje koje ćemo vam postaviti.
Do tada, otkrijte cijelu priču o karticama “Emocije i stanja” te radu ove svestrane umjetnice.
Kartice Emocije i stanja svoje su prvo izdanje doživjele prije nekoliko godina. Što ste kroz godine naučili o načinu na koji ih ljudi doživljavaju? Kakav ste feedback dobili i što vam on govori o potrebi za ovakvim alatima danas?
Kartice se najčešće koriste u svrhu psihoterapije – koriste ih profesionalci koji se bave mentalnim zdravljem ili ljudskim odnosima, u edukaciji, kreativnim radionicama, osobnom rastu, ali i pojedinci koji kroz njih istražuju sebe i druge. Mene je osobno najviše iznenadilo to što su se karte, kroz praksu, same proširile i uvukle u zbilja mnoge psihoterapeutske seanse, radionice i edukacije, te postale opće poznate u pojedinim profesionalnim krugovima. Prema feedbacku koji dobivam, čini mi se da karte zbilja dobro rade kao alat, a ujedno ljudi reagiraju i na njihovu umjetničku kvalitetu, pa time imaju dvostruki utjecaj. O mentalnom zdravlju se danas sve više priča, i upravo kroz reakcije na karte doživjela sam koliko je ta tema živa – ljudi su zainteresirani i znatiželjni, a terapeuti imaju puno posla.
Što nam možete otkriti o novom, trećem izdanju karata? Kakve nas promjene očekuju?
Treće izdanje doživljavam kao lijep uspjeh, i kako bih to obilježila, radim na promjeni dizajna kutije koja će unijeti malo više boje u vizual. Sadržaj karata ostaje isti, ali s novim izdanjem pokrećem i web stranicu na kojoj će se moći naći sve o kartama, a naručivanje će biti jednostavnije. Kreativnost ću putem društvenih mreža usmjeriti u male, inspirativne crtice o kartama, pa se sve novo, za početak, može pratiti na Instagram stranici @emotions.and.shapes. Ovim putem bih pozvala i sve koji već koriste karte da mi pišu svoje reakcije i komentare – jer ni sama ne znam gdje sve karte putuju i kakve razgovore pokreću.
Kako ste pronašli način da nešto intimno poput unutarnjeg stanja prevedete u univerzalnu sliku odnosno nešto u čemu se možemo pronaći?
U umjetničkom radu najviše me inspirira zamišljanje i stvaranje intuitivnih slika za apstraktne pojmove koje dobro poznajemo kao ideju, ali za koje vizual zapravo ne postoji.
Prilično sam introspektivna osoba i u početku nisam razmišljala o crtanju univerzalnih slika u kojima bi se bilo tko mogao pronaći; moj proces bio je osoban, potekao iz potrebe da svoja unutarnja stanja izrazim, razumijem, posložim i analiziram kroz crtež. Kasnije sam došla do ideje da bi taj rad mogao biti koristan u obliku asocijativnih karata za psihoterapiju, pa sam sadržajno u radu obuhvatila cijeli spektar emocija – vizualno svaki crtež kreće od mog doživljaja, ali je dalje prepuštena tumačenju i asocijacijama drugih ljudi.
U idućem izdanju Grazia newslettera poklanjat ćemo upravo jedan set kartica. Nekome tko ih nikada prije nije koristio, što biste preporučili – kako im pristupiti?
Karte predstavljaju 33 osnovne emocije u obliku raznobojnih, apstraktnih kružnih oblika, uz još 50 karata s linearnim crtežima ljudi u raznim emotivnim situacijama. Uz njih dolazi i knjižica s popisom emocija te prijedlozima za korištenje koje je napisala Dea Ajduković, psihoterapeutica i suradnica na projektu – njezine upute otvaraju ideje kroz koje će se snaći i netko tko takav alat nikad prije nije koristio.
“Uz karte možemo osluhnuti vlastito stanje, promisliti neku emotivnu situaciju ili potražiti rješenje.”
Za početak je zanimljivo probati povezati emocije i vizuale, ili posložiti karte prema pozitivnosti i negativnosti prikazanih emocija – jednostavno se s njima upoznati. Moj najdraži način korištenja je izvlačenje karata bez gledanja, s namjerom da je jedna za prošlost, jedna za sadašnjost i jedna za budućnost. Na temelju izvučenih karata osvijestim svoje asocijacije i trenutne osjećaje. Izvučene karte stavim na zid kako bi o njima malo razmislila, do idućeg izvlačenja.
Svakako bih naglasila da ne postoji ispravan način korištenja karata. Mogu se koristiti samostalno ili u grupi – za edukaciju, psihoterapiju, samoistraživanje, zabavu, kreativni proces, plesnu radionicu, težak razgovor, fokusiranje ciljeva, razumijevanje ljudi i odnosa oko sebe… Dobar su alat za poticanje razgovora i mogu otvoriti teme koje inače ne bi došle u fokus. Kroz individualno korištenje mogu biti lijep način da na trenutak osluhnete vlastito stanje, promislite neku emotivnu situaciju ili potražite rješenje.
O mentalnom zdravlju i emocijama danas se govori više nego ikad, no istovremeno se čini da smo sve više udaljeni od vlastitog unutarnjeg svijeta. Jedan od motiva za nastanak kartica bila je i spoznaja da mnogi ljudi teško mogu imenovati više od nekoliko osnovnih emocija. Zašto je važno razvijati emocionalni rječnik i jeste li primijetili pomak kod sebe u procesu rada?
Emocije bih usporedila s vremenskom prognozom ili vrstama vjetra – oni dolaze i odlaze, i po nekoj logici bilo bi dobro da svaku emociju izrazimo na neki svoj način, tako da slobodno prođe i da se možemo kretati kroz prirodne promjene raspoloženja i emotivnih dinamika.
S obzirom na to da emocije često kroz život i odrastanje ne budu izražene, u sebi nosimo emotivne nakupine koje nas blokiraju i smetaju nam u pojedinim dijelovima života – zatvoreni smo, teško nam je izraziti se ili nešto prihvatiti, ljutimo se prečesto, imamo emociju, a ne znamo odakle je došla. Mislim da imenovanje emocija, u terapeutskom radu ali i u svakodnevnom životu, može biti izrazito oslobađajuće od takvih tereta, pa razvijanje emocionalnog rječnika smatram vrlo važnim alatom za stvaranje društva koje ne ide bezglavo u zid.
Najzanimljivija lekcija koju sam osvijestila radeći na vizualizaciji 33 osnovne emocije jest da su nam sve te emocije u svakom trenutku dostupne – možemo ih izazvati i prizvati, vidjeti gdje žive u našem tijelu, koristeći se usmjerenim setom misli. Samo moramo znati kako se zovu.
Istovremeno, neke zemlje počinju emocionalne vještine uključivati u obrazovne kurikulume. Mislite li da bi rad na emocionalnoj pismenosti trebao biti sastavni dio obrazovanja od najranije dobi?
Kad bi mene pitali kreatori obrazovnih sustava što bi trebali promijeniti, emocionalna pismenost bila bi mi prva na umu. Smatram da smo svi iz ranih školskih dana najviše učili o ljudskim odnosima, a usput smo naučili i nešto matematike i gramatike. Sustav koji to prepoznaje bi mogao psihološki podržati djecu, naučiti ih alatima pomoću kojih će odrasti u ljude koji razumiju sebe i druge – a upravo se na taj način mijenja društvo.
Prošle godine predstavili ste slikovnicu Prva, nastalu u suradnji s Naom Tobias, koja govori o prvoj menstruaciji. U svojim radovima često otvarate teme koje su prisutne u našim životima, ali za koje često nemamo razvijenu sposobnost niti prostor otvorenog razgovora. Na koji način ilustracija može postati snažno sredstvo za istraživanje tema koje su još uvijek opterećene sramom, nelagodom ili društvenim tabuima?
Ilustracija ima posebnu moć da o nečemu progovori a da pritom ne mora ništa direktno reći. Slika djeluje mekše od riječi – ne osuđuje, nego jednostavno otvara prostor u kojem tema može postojati. Kod slikovnice Prva to je bilo jako važno: prva menstruacija je iskustvo koje mnoge djevojčice dočekaju nespremne, često bez riječi kojima bi to opisale emocije ili s kim bi to podijelile. Kroz ilustraciju smo mogle tu temu prikazati nježno, s puno topline, i na način koji ne izaziva sram nego znatiželju i prihvaćanje.
“Umjetnost pruža mogućnost da se prepoznamo u nečemu za što do tad možda nismo imali jezik.”
Mislim da je to zapravo slično onome što sam napravila s kartama emocija – kad nešto teško izrazimo riječima, slika nam može ponuditi drugi ulaz u tu temu. Dijete koje gleda ilustraciju o vlastitom tijelu, ili odrasla osoba koja izvlači kartu s imenom emocije koju nikad nije izgovorila naglas, dobivaju isti poklon: mogućnost da se prepoznaju u nečemu za što do tad možda nisu imali jezik.
Ta se autorska sklonost otvaranju osjetljivih društvenih tema vidi i u animiranom filmu Fačuk, na kojem ste radili kao glavna animatorica, a koji kroz priču o izvanbračnom djetetu otvara pitanja kolektivnih osuda i društvenih normi. Koji je najizazovniji dio u prenošenju takvih priča u vizualni jezik?
Najizazovnije je tapkati oko teme – u procesu stvaranja ima puno promišljanja o tome kako najbolje pristupiti, kako izraziti jasne stavove, ali na suptilan način, tako da ih gledatelj prihvati baš u onom obliku u kojem su poslani. Svaka tema traži svoj specifičan način izražavanja, ovisno o tome koji osjećaj želimo prenijeti i tko nam je publika.
Fačuk je izrazito lijep film, koji je redateljica Maida Srabović pomno promišljala godinama, mijenjajući pristup dok nije došla do najfinije suptilnosti u toj gorkoj temi, uz savršenu dozu horora. Vizuale koje sam ja oživjela animacijom crtao je Stipan Tadić i film je ispao vizualno prekrasan – taman toliko da se publika omađija dok gleda, a poruka joj se u međuvremenu uvuče iza očnih jabučica.
Foto: Vanja Babić, privatna arhiva/Ivana Pipal
